Blogosfera gospon profesor

Jesmo li čitali ruske klasike?

‟Znam ja zaš’ vam mi idemo na živce. Zato što smo mi mladi, a vi niste.‟
Objava 05. svibnja 2018. 0 komentara 591 prikaza
Foto: Screenshot
Foto: Screenshot
Reklama

‟Samo nam je do zabave? A vi ste samo kao čitali ruske klasike?‟

Ponukan drskim komentarom jednog od onih divnih mladih ljudi – kojemu bi u neka mračna, primitivna, neprosvijećena vremena zbog bezobrazluka tkogod nategnuo ušesa – iz notorne reklame za ‟revolucionarne‟ tarife ili tako nešto, posve nebitno, pokušao sam se prisjetiti svoje lektire kad sam bio u njegovim godinama, to jest, kad sam imao šesnaest, ili tu negdje.

Što sam, dakle, čitao između 1982. i 1984.? Prvo mi je na pamet pao Erich Fromm, Imati ili biti. Sjećam se da je primjerak te knjige kružio među vršnjacima, i da se o temama kojima se autor bavio razgovaralo – uz litru Kašteleta – po parkovima, ili dok su se preslušavale ploče. Čitalo se i Umijeće ljubavi i raspravljalo o definicijama: ‟Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo‟; ‟Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije‟… Pa Bijeg od slobode. Pa Anatomija ljudske destruktivnosti.

Nije, u društvu u kojem sam se kretao, bilo neuobičajeno da ti na školskom hodniku netko priđe i tutne u ruke, primjerice, Igru staklenim perlamaStepskog vuka (o toj sam knjizi pisao u školskoj zadaći u drugom srednje) ili U žrvnju, romane Hermanna Hessea, tih godina neobično popularnog pisca. Godinu-dvije kasnije, ’85., ’86., u modi je bio Milan Kundera; izašao je niz njegovih romana pa sam kao srednjoškolac pročitao ŠaluŽivot je drugdje i Nepodnošljivu lakoću postojanja… Kundera nam je štošta otkrivao o životu u Istočnom bloku, a podosta i o seksu i važnim egzistencijalnim pitanjima, i tko ga je počeo čitati, pročitao bi sve knjige u izdanju Veselina Masleše iz Sarajeva.

Marinkovićevog Kiklopa bio sam prvi (ne i zadnji) put pročitao – ne i do kraja razumio – u 7. ili 8. razredu; sjećam se ovitka na kojemu je fotografija pisaćeg stroja. 1984. među tinejdžerima je kružilo BIGZ-ovo izdanje Orwellove 1984.; za Velikog brata znali smo već tada. Naravno da smo čitali Nietzschea: Sumrak idola i Osvit nosali smo po školskim torbama pa i sa sobom na more, a aforizme poput onoga, ‟Što me ne uništi, čini me jačim‟ ispisivali bi kao moto na korice bilježnica. U nekom kutu ormara još uvijek čuvam razglednice iz Makarske ili s Fruške gore, gdje mi Š. ili V. citiraju Zaratustru, ‟Jesi li svojemu prijatelju čist zrak i samoća i kruh i lijek?‟…

Mislim da je to bilo u trećem razredu, profesorica Ć. dala nam je zadataka da pročitamo knjigu po izboru i predstavimo je kolegicama i kolegama. Izabrao sam Huxleyev Divni novi svijet i pročitao prikaz, nakon čega je roman pročitalo pola razreda. Oduševio me bio Selimović, Derviš i smrt. Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda. Michael Herr, Izvještaji s bojišta u briljantnom prijevodu Tomislava Ladana. Uživao sam – uživao! – u Krležinim dramama i Povratku Filipa Latinovicza. Na ruske klasike tih se godina zaista – jer mi je eto bilo samo do zabave – nisam baš palio, ali nisam propustio Kafku. Čitao sam početkom osamdesetih Pavličića, Tribusona i Aralicu, Majdaka i Kishona, Slamniga i Kapora, Borislava Pekića i Branka Hofmana (Noć do jutra, prve informacije o Golom otoku)…

Da, silno popularna bila je autobiografija Christiane F., Mi djeca s kolodvora ZOO, naročito među osmoškolcima. Mali princ i Galeb Jonathan Livingstone bili su – već mi je od njih bilo muka – opća mjesta, kao i Alan Ford, strip koji je anticipirao našu budućnost, Castaneda i Marquez. Bilo je prilično cool čitati poeziju; neki stariji dečki pijani bi na tulumima recitirali stihove Tina Ujevića ili Branka Miljkovića. Na poklon od kolegice iz razreda dobio sam Tagoreovu zbirku Zlatopis. Već do početka srednje škole pročitao sam knjige iz sabranih djela J. D. Salingera; savršeno su mi se u moje pubertetske emocionalne grčeve uklopili njegovi ekscentrični likovi… Perfektan dan za banana ribe, ono kad se Seymour upucao. Visoko podignite krovnu gredu, tesari. I tako dalje.

Ne, nisu čitali svi moji vršnjaci. Odnosno, nisu čitali svojevoljno: mnogi su, jer su u ta mračna, primitivna, neprosvijećena vremena profesori imali stanoviti – molim suvremene pravobranitelje dječjih prava & pedagoge da se stresu od užasa – autoritet, morali pročitati barem djela s popisa lektire. U to strašno doba – koje je zauvijek iza nas – nastavnici su mučili učenike tražeći od njih da, drš’te se, zaista pročitaju nekoliko romana godišnje!!! No, i tinejdžera poput mene, koji su – molim današnje tinejdžere da zakolutaju očima i vrate se tipkanju – sami od sebe, bez ikakve prisile, ČITALI KNJIGE, uključujući i ruske klasike, bio je nemali broj. Znam da je to današnjoj mladeži (da, da, čast izuzecima itd.), kojoj koncentracija puca dok si rekao fejs, teško shvatiti, naime, to da čitanje jedne rečenice za drugom, i listanje stranica, njih stotinu ili dvjesto, može zapravo dovesti do nekog… uvida. Do neke spoznaje. Do toga da nekog vraga shvatiš o samome sebi. Da postaneš zreliji i sposobniji da ne živiš zauvijek s mamom i da odrasteš.

‟Znam ja zaš’ vam mi idemo na živce. Zato što smo mi mladi, a vi niste.‟

Na ovo imam samo jedan komentar: ni za suho zlato ne bih više htio biti mlad.

Toliko. Za sada.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.