Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Moja borba

Objava 01. studenoga 2015. 4 komentara 764 prikaza
Foto: In Portal
Foto: In Portal
Karl Ove Knausgaard

Čitam Knausgårda, Moja borba. Ne znam je li pisac knjizi dao takav, u biti autoironični, naslov zbog  nekog uvrnutog poimanja marketinga – naravno da svakome tko ga pročita prvo na pamet padne nacistički bestseler koji ‟naš‟ Google svrstava u žanr ‟političke filozofije‟ – no ono o čemu piše nema ni najmaglovitije veze s Hitlerovim ‟mudroljubljem‟ koje će dovesti do, primjerice, Treblinke i ostalih užasa. Norvežanin piše zapravo o sebi, o svom ni po čemu spektakularnom životu i hrvanju s njim, o jednoj sasvim intimnoj ‟borbi‟, i to na način nemilosrdno otvoren, ne libeći se spomenuti štošta o čemu većina ljudi šuti kao zalivena – zbog srama, uzusâ, konvencijâ, pristojnosti, straha, slike o sebi koju žele imati/odaslati... – ne želeći pritom ni samima sebi priznati da ih vriska vlastite dječice izbezumljuje, ili da im nakon smrti oca prvo na pamet padne masturbacija ili pitanja oko nasljedstva. Only human. Pritom nije ni patetičan ni vulgaran, ne dramatizira niti se nastoji opravdati pred sobom ili pred čitateljem: on naprosto piše, piše, brate, kao navijen, postojanim ritmom, piše kao da nikad neće prestati, a napisao je do sada nekoliko tisuća stranica, od čega je na hrvatski (u izdanju naklade OceanMore, i u izvrsnom prijevodu Anje Majnarić) prevedeno njih 380. Piše ne samo o traumatičnim iskustvima s ocem, ili o baki koja, stjecajem okolnosti, živi u – potrudio se ništa ne izostaviti – doslovce usranoj kući, nego i o sasvim ‟običnim‟ situacijama, poput prelaženja ulice i pokušaju da uhvati pogled vozača golemog kamiona-prikoličara, ili o tome što vidi kroz prozor svoga stana dok sjedi i, je li, piše.

Na momente čitatelj ima dojam da sjedi pored pisca, ili da ga – primjerenija usporedba, i svakako u skladu s ‟duhom vremena‟ – gleda kao u nekom realityju. Pritom i te takozvane obične, svakodnevne situacije, i one koje se duboko urezuju u memoriju, poput prve zaljubljenosti ili čišćenja maločas spomenute kuće, postaju podjednako uspješno literarizirane jer Knausgård naprosto piše veoma dobro, ubacujući svako toliko uspješno uklopljene esejističke dijelove (o smrti, o slikarstvu, o pisanju, o iluzijama koje su nuspojave života u doba interneta... ‟Zadnjih je godina osjećaj da je svijet mali i da sam proučio sve u njemu sve više rastao u meni, i to unatoč tome što sam zdravorazumski znao da je istina upravo suprotna: svijet je beskrajan i nespoznatljiv, broj događaja beskonačan, vrijeme je nešto kao otvorena vrata koja stoje i lupaju na vjetrometini povijesti. Ali nisam imao takav osjećaj. Imao sam osjećaj da je svijet poznat, istražen do kraja i ucrtan u zemljovid, da se više ne može kretati u nepredvidivim smjerovima, da se ništa novo i uzbudljivo više ne može dogoditi. Razumio sam sebe, razumio sam svoju okolinu, razumio sam društvo oko sebe, pa ako i jest postojao  neki fenomen koji se činio nejasnim, znao sam što treba napraviti da saznam sve o njemu.‟)

Premda Karla Ovea i mene dijele poprilične kulturološke i brojne ine razlike, moguće da mi je u dobroj mjeri ‟duhovno‟ blizak jer smo praktički vršnjaci, obojica smo kao tinejdžeri proživjeli/preživjeli – uvijek traumatizirajući – razvod roditelja, njemu je u zrelim godinama umro otac, meni majka, obojica ćemo u svjetskim metropolama obavezno posjetiti muzeje i kontemplirati nad slikama, i on je slušao skupinu The Doors, njegov opis vlastitoga puberteta u dobroj mjeri korespondira s mojim sjećanjima na to razdoblje mog života, imamo slične ‟mentalne tikove‟ (‟Koje jebeno sranje.‟), obojica smo studirali književnost, obojica mnogo razmišljamo o svijetu u kojem smo se zatekli, razmišljamo mnogo napose o smrti, i o tome gdje smo i kako smo, kao civilizacija, i kao pojedinci, i kako se to odražava na umjetnost... (‟Umjetnost su postali nepospremljen krevet, nekoliko kopirki u jednoj prostoriji, motocikl na stropu. I umjetnost je sama sebi postala publika, po načinu na koji reagira, po onome što novine pišu o njoj; umjetnik je izvođač. Tako je to. Umjetnost ne zna ni za što izvana, znanost ne zna ni za što izvana, religija ne zna ni za što izvana. Svijet oko nas zatvoren je u sebe, zatvoren je za nas, više nema izlaza iz njega. Oni koji u takvoj situaciji zahtijevaju više razuma, više duhovnosti, nisu ništa shvatili, jer problem je upravo u tome da je intelekt preuzeo sve.“ Slažem se.) Obojica, evo, pišemo, s tim da je on očito baštinik protestantskog, skandinavskog odnosa spram rada, a ja sam katolički, gotovo mediteranski – ili zagorski, hrvatski, balkanski, svejedno – opušten, neće tipkovnica pobjeći, ja čak vjerujem u inspiraciju, u kreativne alkemijske procese za koje treba vremena, što će reći da sam naprosto nedovoljno discipliniran da sjednem pa svakoga Božjega dana (a noću se volim naspavati) zapisujem sve što mi se vrti po glavi. Premda mi, vjerujte, dođe da zapisujem, i u tome je kvaka: treba sjesti i zapisati. Pretty bloody simple. (Piši, piši, govore mi svako toliko bliski ljudi. Evo, pišem.) Ipak, svakako ima nešto i u sazrijevanju, u svakom smislu riječi.

U svakom slučaju, čitajući Moju borbu svako toliko bih zastao i prepuštao se nizovima asocijacija; spomenuti biografski paralelizmi tome su samo pridonijeli. Osobno, po tome potakne li nečije pisanje u meni ikakve asocijacije, odazove li se ‟nešto‟ u meni na nečije riječi, (pr)ocjenjujem radi li se o autentičnoj tvorevini ljudskoga duha ili o mrčenju papira (motiviranom egotripom, željom da se zarade pare ili nečem sličnom). Što bogatije asocijacije u meni izaziva, to sam sigurniji u umjetničku vrijednost i vjerodostojnost onoga što čitam. Jer, ako biste me pitali, po čemu je Knausgård vrstan pa i veliki pisac, teško da bih mogao jednostavno odgovoriti. Kao što rekoh, on pred nama niže stotine najčešće trivijalnih događaja, zapažanja, misli..., piše ‟ni o čemu‟, i na neku čudnu foru, stvara magiju od svega toga, stvara književnost, i čitatelj odjednom primijeti da je već na stotoj ili tisućitoj stranici – pa kako? (Nije to skroz jasno ni ovima u The New Yorkeru: ‟Nešto je beskrajno privlačno u Knausgårdovoj knjizi...‟ niti onima u FAZ-u: ‟Knausgårdovo neobuzdano promišljanje je čarobno...‟). Budući da je čak i spomenuto pubertetsko razdoblje – a nakon dvadeset godina rada s pubertetlijama pomalo sam zasićen (eto, eto eufemizma!, hvatam samoga sebe u ublažavanju doživljaja, u susprezanju da upotrijebim riječi koje će istinitije odraziti moje stvarne osjećaje po tom pitanju...), dakle: a nakon dvadeset godina rada s pubertetlijama uopće me ne zanima ništa o toj temi – uspio učiniti meni dostatno zanimljivim za čitanje, mogu se samo složiti s kritičarom iz Le Nouvel Observateura: ‟Moja borba je neobjašnjivo remekdjelo, magnetično i hipnotizirajuće...‟