Naslovnica gospon profesor

O kobasicama i ljudima

Objava 27. studenoga 2016. 9 komentara 2800 prikaza
Foto: Wikipedia
Darko Milošić
Kobasice

Stigao mi iz istočne Slavonije prije desetak dana vijenac kobasica, stigao iz čiste ljubavi i brige brižne E. da unesem dovoljno proteina u svoj brojnim psihofizičkim naporima iscrpljeni organizam. Nisam baš pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa – sâm ih rijetko kupujem, i to isključivo u vidu pršuta – ali sam poklon prihvatio kako se već pristoji: sa zahvalnošću, zahvalan i darovateljici i svinji koja je dala svoj život. Jedem, dakle, ovih dana te kobasice; desetak ih minuta prokuham pa uz kiselo zelje s bijelim lukom, senf i kuhani krumpir, eto ti kontinentalnog tradicionalnog kasnojesenjeg obroka. Premda, kako rekoh, kobasice nikad ne kupujem, pojedem katkad koju za gablec, uz grah, u restoranu blizu ureda ili ponegdje u gradu: jeftino i zásitno, za sitne pare. Ono što sam uočio jest da nakon što pojedem spomenutu kobasicu, domaću slavonsku, iz 100% provjerenog izvora, nemam nikakvih posljedica u vidu podrigivanja, nadutosti, težine u želucu, žgaravice i tome slično, dok, eto, spomenute simptome primjećujem svaki put kad kobasicu pojedem u nekom, makar i ‟boljem‟ restoranu. Nekako ne vjerujem da je problem u grahu, iako i zaprška može biti problematična; problem je u kvaliteti mesa i dodacima od kojih je kobasica napravljena. Spominjem sve ovo, dakako, zbog fertutme oko pokvarenog mesa u razvikanim trgovačkim lancima kojoj svjedočimo. Ako mene pitate, bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi. Stvar se uklapa u opću, globalnu sliku mahnite potrošnje svega općenito, i mesa napose; navodno se godišnje u svijetu ubije šezdesetak milijardi životinja. Šezdesetak milijardi. Treba njihovo meso i prodati pa se ljude dnevice putem raznih medija bombardira i maltretira fotošopiranim slikama dijelova mrtvih životinja, uz izraz koji se ponavlja do iritacije: AKCIJA.

Čujte, to ne može dobro završiti, kako god okrenuli. Dovoljno je malo prosurfati (ili pročitati knjigu Jesti životinje (Algoritam, 2012.) Jonathana Safrana Foera) pa ćete naići na podatke da se na farmama – da spomenem tek neke užase – praščiće kastrira i čupaju im se zubi – naživo, da se nad bespomoćnim životinjama zaposlenici sadistički iživljavaju, da je život tih stvorenja kratak, ispunjen golemom patnjom i žestokim stresom, a završava klanjem. Količine su tolike da negdje u tom lancu koji započinje na farmi (farme radikalniji vegetarijanski aktivisti uspoređuju s koncentracijskim logorima, a mesnu industriju s holokaustom), a završava u vašem tanjuru (i želucu) – lancu koji bi trebao biti pod strogim nadzorom odgovornih službi – dolazi do pucanja pa ne pomažu ni abnormalne količine antibiotika kojima se nafila životinje eda se ne bi razboljele u prljavštini u kojoj dočekaju smrt. Primijetili ste da sam u uvodu spomenuo da nisam pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa; točnije bi bilo reći da nisam pasionirani potrošač mesa kao takvoga, premda – trenutno – nisam ‟pravi‟ vegetarijanac. No, meso koje jedem, jedem gotovo isključivo izvan kuće, i to manje-više u okolnostima kad nemam previše vremena i izbora. Ne pokušavam se opravdavati; jednostavno iznosim činjenice. Piletinu i puretinu praktički više uopće ne jedem, a do prije koju godinu sam meso peradi godinama jeo zapravo svakodnevno. A onda mi se negdje u lipnju 2014. dogodilo sljedeće.

Sjećam se, bio sam se zapitao što pripremiti za ručak, i odjednom sam posve jasno i nedvosmisleno shvatio da NE ŽELIM DA OBROK UKLJUČUJE MESO. OK, nisam čuo nikakav glas niti ugledao neki ‟znak‟, ali taj osjećaj bio je toliko snažan, odbojnost koju sam osjetio spram pomisli da iznova, po tisućiti put, kupim one savršeno istrančirane filee pilećih ili purećih prsa toliko jaka, da je jedino što sam mogao učiniti bilo prihvatiti taj unutrašnji imperativ, mudrost tijela koje mi daje do znanja što mu (ne) treba (što inače nerijetko ignoriramo). Elem, odlučio sam prihvatiti ‟nalog‟, i počeo iz dana u dan pripremati jela bez mesa. E sad, svjestan sam da će možda zvučati patetično ili kao pretjerivanje, ali u prvih mjesec ili dva dana osjećao sam – a imam i svjedoke koji to mogu potvrditi – prilikom pripremanja i konzumiranja hrane svojevrsnu euforiju, ili u najmanju ruku entuzijazam, znate onaj osjećaj kad ste svjesni da radite nešto što je uistinu ispravno. U tom povišenom raspoloženju uživao sam u obrocima – koji su uključivali bob, blitvu, grašak, grah, celer, patlidžane, leću, poriluk, slanutak, tikvice, cvjetaču, brokulu, batat, krumpir, luk, proso, rižu, laneno sjeme, bademe, amaranth, quinou, zob, heljdu, rajčice, zelenu salatu, krastavce, papriku, komorač, sezonsko voće i tome slično (a nisam prestao jesti ni mliječne proizvode ni jaja; ribu pak nisam jeo) – kao rijetko u životu; usto sam ćutio neku vrstu lakoće i, recimo, pročišćavanja, da ne kažem detoksikacije. Ono što mi je u cijeloj priči zanimljivo jest to da nisam svjesno donio odluku, u stilu: od sutra sam vegetarijanac. Dapače, premda nisam jeo meso, uopće se nisam smatrao ‟vegetarijancem‟ niti mi je padalo na pamet tako se predstavljati (premda su me poznanici odmah takvim prozvali). U redu, radi se o ‟tehničkom terminu‟; želim reći da moj nagli prelazak na bezmesnu prehranu nije bio uvjetovan nikakvim ‟ideološkim‟ ili svjetonazorskim motivima eda bih se poželio prozivati ovako ili onako. Jednostavno mi je bilo postalo krajnje odbojno jesti meso dobrih životinja.

Uglavnom, potrajalo je to nekih godinu i pol dana, a onda sam, na valu nekih radikalnijih promjena u životu, opet pomalo počeo jesti hranu životinjskog podrijetla, prvo ribu pa tu i tamo, kao što spomenuh, pršut ili kobasicu, ali piletinu i puretinu i dalje u pravilu izbjegavam. Smučilo mi se, brate. Ipak, u mojoj prehrani generalno i dalje prevladava bezmesni jelovnik, i nastojim da tako i ostane ili da, štoviše, iznova budem biljojed. Ima u tome – znam iz osobnog iskustva – nešto dobro. 

  • Avatar -HLEBINAC-
    -HLEBINAC-:

    Ja dosta dobro poznajem srpski jezik, pa tako znam da se srpska riječ "NADUTOST" u jeziku Lijepe Naše prevodi kao NAPUHNUTOST ili NADIMANJE !!! Izgleda da mnogi u Hrvatskoj to još nisu spoznali, pa ustrajno "deru" po srpski !!!

  • budd:

    Hlebinac vjerojatno namjerno svrće pažnju na besmislene trivijalnosti jer se boji da će ostati bez kobasica i mesa. Po meni, vrlo je plemenita gesta biti vegetarijanac, ali, sve koristi takvog stila prehrane su, čini mi se, prenapuhane. U današnje doba ... prikaži još! doba dostupnosti namirnica moguće je biti vegetarijanac i biti zdrav (bez nedostataka nutrijenata), ali uz veću cijenu i više truda uloženog.

  • Lisabon:

    Duznost i obveza svake tiskane rijeci u drzavi HRVATSKOJ je da bude na hrvatskom jeziku.Dakle kad pisac/novinar napise tekst,lektor pregleda te po potrebi ispravi,a sve u duhu hrvatskog jezika.Tako bi trebalo biti,ali ocito nije,pa to daje prostora svakakvim komentarima i ... prikaži još!i pozivanjima na svekoliko razumjevanje rijeci kakve smo nasilno bili prisiljeni upotrebljavati u neka mracna (citaj jugoslavenska)vremena.

Message