Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Područje bez signala

Središnja narativna linija – s mnogim digresijama i uspjelim (mikro)portretima protagonista – prati dakle groteskni pokušaj da se sredinom dvijetisućitih, u nekoj zabiti odavno temeljito deindustrijaliziranoj pretvorbenom haračinom, i temeljito devastiranoj ratovima, iznova “pokrene proizvodnja“, da se, štoviše, obnovi samoupravljanje, barem se nekadašnjim trudbenicima tako stvari žele prikazati. Pothvat isprva zamišljen kao beskrupulozna farsa u kojoj se višestruko prevarene trebalo – zašto ne? – prevariti još jednom, razvija se – što zbog preambicioznog plana masterminda cijele operacije, što zbog globalnih igara moći, što zbog istine da srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje – u nekim sasvim neočekivanim  smjerovima pa do nekog, makar i virtualnog deus-ex-machina iskupljenja u srcu kapitalističkog raja naposljetku, kao u nekoj bajci, i dolazi.
Objava 09. siječnja 2022. 6 komentara 3028 prikaza
foto: HRT
foto: HRT
Područje bez signala

Roman Roberta Perišića, Područje bez signala, čiju ekranizaciju pratimo na malim ekranima – urnebesni, ironični, brutalni i sentimentalni (post)tranzicijski tour de force – moguće je u jednoj njegovoj narativnoj liniji čitati kao svojevrsni hommage Šoljanovoj Luci (1974.); direktor Grašo i inženjer Despot kao da su se reinkarnirali u direktoru Veberu i inženjeru Sobotki. Ipak, dok je opaki Grašo moćnik u naponu snage pa dezorijentiranog neambicioznog Despota slisti za doručak – u to doba moć partijskih aparatčika još je neupitna – u Području bez signala upravo je obratno: fokusirani Sobotka, s brkovima à la Walesa, na krilima štrajka koji ambiciozno predvodi, ruši starog Vebera (“Izašao je iz tog ureda ugrijan od rakije, hodao po hodnicima poput Edipa, misleći: maknuo sam ga. On, Sobotka, pomeo je starog partijskog drmatora koji se činio vječan, a sve je to učinio, moglo bi se reći, s lakoćom.“). Perišić u sfumatu dočarava atmosferu dekadentnog socijalizma osamdesetih neobično dojmljivo: napukline u sustavu koje je sedamdesetih diskretno naznačio Šoljan pretvaraju se kod njega u otvorene pukotine e da bi devedesetih cijela konstrukcija kolabirala, a na razvalinama postsocijalizma se pojavila živopisna menažerija predatora, hijena i šakala, u bespoštednoj borbi za što bolje startne pozicije u raspodjeli plijena. There will be blood.  

I doista, “svi“ su tu: sujetni skorojevići, nouveau riche, nova “zlatna mladež“, amoralni političari, tajkuni s kriminalnim backgroundom, bankari sa sumnjivim kapitalom, opinion-makeri upućeni u haute cuisine, piarovci i urednici na kokainu, šverceri oružjem, war-lordovi, “umproforci“, i, dakako, cijela galerija luzera svake vrste, onih koji se – od Tobolska do gradića N. – nisu snašli, onih koji u balkanskoj igri “zujke“ uvijek dobivaju po ušima, provincijska fauna sitnog zuba, radnička klasa koja se nije domogla raja nego iskupljenje za vlastite zablude i naivnost ište u klasičnim legalnim drogama, u rasponu od žestokog alkohola do žestokog nacionalizma (“Sirotinja je dizala sirotinju u zrak. Sirotinja se svetila sirotinji i sirotinja je postajala još veća sirotinja.“), ili naprosto tavori po besprizornim špelunkama rezignirano čekajući “investitore“ poput poduzetnog dvojca iz Perišićevog imaginarija. Investitori, koji su k tome još i rodijaci, jedan anksiozni melankolik, drugi hedonist i pomalo kolerik, krenuli su još početkom devedesetih, na krilima ono nešto socijalnog kapitala što su ga imali, baviti se poduzetništvom. Prvi je pokušao pošteno pa je propao; drugi je, baveći se švercom oružja, stvorio razgranatu mrežu kontakata pa su obojica odlučila svoj know-how iskoristiti za grandiozni projekt koji bi im trebao donijeti dovoljno love da se mogu povući iz “biznisa“.

Središnja narativna linija – s mnogim digresijama i uspjelim (mikro)portretima protagonista – prati dakle groteskni pokušaj da se sredinom dvijetisućitih, u nekoj zabiti odavno temeljito deindustrijaliziranoj pretvorbenom haračinom, i temeljito devastiranoj ratovima, iznova “pokrene proizvodnja“, da se, štoviše, obnovi samoupravljanje, barem se nekadašnjim trudbenicima tako stvari žele prikazati. Pothvat isprva zamišljen kao beskrupulozna farsa u kojoj se višestruko prevarene trebalo – zašto ne? – prevariti još jednom, razvija se – što zbog preambicioznog plana masterminda cijele operacije, što zbog globalnih igara moći, što zbog istine da srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje – u nekim sasvim neočekivanim  smjerovima pa do nekog, makar i virtualnog deus-ex-machina iskupljenja u srcu kapitalističkog raja naposljetku, kao u nekoj bajci, i dolazi.

Autor nas u pojedinim dijelovima romana uvodi i u “srce tame“ pa se krećemo među pripadnicima lokalnih eskadrona smrti, ratnih profitera, silovatelja i ratnih zločinaca, ispreplećući sudbine pojedinih likova na neočekivane, nerijetko crnohumorne načine. Prolupali samoupravljači, obitelji čiji su članovi razasuti po bijelom svijetu, propali brakovi... Perišić oslikava posljedice vajne tranzicije iz zla u gore iz motrišta užih ili širih rascjepâ dušâ potresenih susretima sa zlom u brojnim njegovim ukazanjima, ali nikako ne zaboravlja sve prožeti uvrnutim humorom pa tako svjedočimo bizarnom prizoru u kojem dvojicu na početku spominjanih likova – u novim okolnostima čitavu vječnost udaljenima od onih u kojima smo ih upoznali – zateknemo u ovakvoj situaciji.

“Sobotka tad izvadi kesicu i krene motati, a Veber ga upita: 'Šta ti je to, bogati?' 'Trava , druže direktore', reče Sobotka.“

Važno je, naposljetku, spomenuti i uspješno konstruirane ženske likove – žene su u romanu općenito “jači“ spol i vade kestenje iz vatre – i vješto iznijansirane žensko-muške odnose (Perišić se ne libi indirektno psihologizirati), sa svim njihovim aporijama i pripadajućom sentimentalnom prtljagom.

Robert Perišić ovim ambicioznim romanom, koji se odvija na prostoru od Sibira do Magreba, od Balkana do Londona, uspijeva čitatelja angažirati i intelektualno i emocionalno, tako da se od Područja bez signala teško odvojiti. Ostaje da vidimo kakav će dojam ostaviti TV serija. Vratimo li se na početnu poveznicu sa Šoljanom, i uzmemo li dva romana kao referentne točke, dobivamo široku fresku zbivanja na “ovim prostorima“ u proteklih četrdesetak godina, fresku koju promatramo sa stanovitim gorkim okusom u ustima. Trebalo je biti bolje.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Spezzi:

    tzv. hrvatske filmove mogu gledati jedino pacijenti s psihijatrije, za normalan svijet to je teška pokora.

  • ljudemisi:

    Samo još jedna glupa serija koja ne vrijedi ni pišljiva boba

  • goran222:

    Standardni problemi HR filma ili serije,užasan ton tako da je vrlo teško razumjeti većinu dialoga a izbor muzike je katastrofalan, iritirajuća i deprimirajuća.