Blogosfera gospon profesor

Puške & Biblije

Polovica ubojstava izvršena je u školama ili na radnim mjestima.
Objava 24. siječnja 2019. 0 komentara 188 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Ono što je u nas teško pojmljivo pa i sablažnjivo, u Americi, toj kontroverznoj zemlji punoj proturječja, sarkastično je prikazano kao još jedna prilika za biznis.

Ima tome skoro pa dvadeset godina, na televiziji sam gledao satiričnu crnu komediju The Bible and Gun Club. Ne sjećam se hrvatskog naslova, ali sjećam se bizarnog sadržaja filma. Naime, bila je to priča o skupini trgovačkih putnika, pristojnih momaka u kravatama i bijelim košuljama, koji su negdje u srcu Sjedinjenih Država, obilazeći ubave gradiće Bible Belta, gdje je sve – na prvi pogled – “cakum-pakum”, bijelo okrečene drvene ograde, uredno podšišani travnjaci i prizemnice s karakterističnim trjemovima (nešto poput uvodnih scena Plavog baršuna)… koji su, dakle, prodavali Biblije, razna izdanja Svetoga pisma (King James Version, Holman Christian Standard Bible, International Standard Version…).

Činjenica da su bijelim anglosaksonskim protestantima, toj radišnoj i pobožnoj čeljadi, potomcima hrabrih pionira, svih onih Adamsa, Brewstera, Cartwrighta i Jonesa…, prodavali Biblije, dakako, nije nimalo čudna. Biblija je u Americi “opće mjesto”, duboko usađena u američku kulturu i američko kolektivno nesvjesno, sveprisutna poput The Star-Spangled Banner i Coca-Cole. Bizarnost iz uvoda odnosi se na činjenicu da su uz Biblije prodavali i vatreno oružje. Prikladno opremljeni uzorcima, demonstrirali su vrhunski profesionalno i izvježbano kako se rukuje prekrasnim primjercima, Colt M4 Carabine, Remington 700BDL, Heckler&Koch P7…

Pred kakvim sredovječnim bračnim parom, gospođom u haljini na cvjetiće zaposlenoj u obližnjem Wal-Martu (američki Konzum), i njezinim suprugom, vozačem kamiona, koji, dok vozi smrznute goveđe polovice from coast to coast sluša Dolly Parton, sa stetsonom kojega ne skida ni u dnevnom boravku, na stol bi uredno poredali u kožu uvezane primjerke Riječi Božje, a uz njih bi pootvarali koferčiće i kofere s pištoljima i puškama. (Hladno oružje nisu prodavali.) Naizmjence su tako hvalili čas novi model (Glock 17L), čas novi prijevod (New Century Version).

Domaćica bi pažljivo listala ovaj ili onaj primjerak Biblije, dok bi domaćin repetirao (Smith&WessonM&P15, na akciji, vrlo povoljno!). Ili obratno. No problem, sir! Iz moje hrvatske, pače europske perspektive, cijeli prizor djelovao je nadrealno, štoviše, nakaradno; pokušao sam zamisliti brešanovski scenarij: nekog našeg dinamičnog mladog kapelana ili dobroćudnog župnika kako župljanima u Mariji Bistrici ili Svetom Petru u Šumi, nakon što im blagoslovi kuće, nudi na prodaju pancirke i novu liniju hrvatskog samokresa (HS 2000). Ili, nakon onoga, Ite, missa est, u sakristiji ili na župnom dvoru zainteresiranima prodaje, po diskontnim cijenama, karabinke i nišanske sprave.

Ono što je u nas teško pojmljivo pa i sablažnjivo, u Americi, toj kontroverznoj zemlji punoj proturječja, sarkastično je prikazano kao još jedna prilika za biznis. Tržišna ekonomija, braco! A u zemlji gdje i učiteljice razredne nastave kupuju duge cijevi, prodaja vatrenog oružja više je nego unosan posao. Unosniji od prodaje Biblije, ali, hej, ako jedno može pripomoći drugom, zašto ne? Možda je u međuvremenu netko doista počeo prodavati Biblije i puške, budući da primjerice postoje banke u kojima uz otvaranje računa, na poklon dobijete vatreno oružje. Jer, svatko ima Ustavom zajamčeno pravo na svoju osobnu sigurnost i svatko ima pravo na ispovijedanje vjere. This is a free country.

I tako se onda dogodi da svako toliko neki labilni mladić posegne za kućnim arsenalom i, jer ga je valjda majka taj dan posebno iživcirala, ode u njezinu školu gdje radi kao nastavnica pa napravi krvoproliće. Ili dečki, oni za koje se obično kaže da ne bi ni mrava zgazili, premda su malo “čudni”, nakon što su milijun sati proveli igrajući Search&Destroy kompjuterske igrice, odluče usvojeno isprobati u realnom okruženju (virtualna stvarnost sa svakom novom verzijom Play Stationa ionako se sve manje razlikuje od stvarne stvarnosti). Ili neki student raspali po kolegama…

U zadnjih trideset godina bilo je preko šezdeset slučajeva masovnih ubojstava; tri četvrtine pušaka/pištolja kojima su izvršena bilo je nabavljeno legalno. Polovica ubojstava izvršena je u školama ili na radnim mjestima. Među desetcima počinitelja bila je samo jedna žena (sedam mrtvih, Goleta, CA).

Postoje po svoj prilici stotine studija koje pokušavaju objasniti zašto je tome tako, zbog čega se dogodio masakr u srednjoj školi Columbine 20. travnja 1999., ili u kampusu Virginia Tech 16. travnja 2007., da spomenem neke od najzloglasnijih. Razlozi su zacijelo brojni i slojeviti, ali pada mi na pamet komentar što ga je u intervjuu Michaelu Mooreu, u njegovom poznatom dokumentarnom filmu Ludi za oružjem (Bowling for Columbine, 2002.) dao notorni Marilyn Manson, shock-rocker koji je karijericu napravio na igranju uloge dežurnog bauka i naličja suburbijske idile a la Blue Velvet, ne libeći se predstavljati kao sotonist itd. (ma, sjetit ćete se da je prije koju godinu održao – by the way, osrednji – koncert u pulskoj Areni…).

Na stranu sad to što pravi sotonisti prije izgledaju kao savršena gospoda koja se bave unosnim poslovima i slove za moralne vertikale u svojim zajednicama (jer, zaboga, pa valjda Otac laži zna kako se dobro zakrinkati?!), ovaj je rock-komedijaš, kojega su raznorazni američki patrioti, političari i biznismeni – sve redom deklarirani vjernici – neki od njih po svoj prilici usko povezani s vojno-industrijskim establišmentom odgovornim za ratove i smrti širom svijeta, proglašavali izravnim krivcem za ono što su u svojoj školi napravili Eric Harris and Dylan Klebold; Brian Warner je, dakle, tom prilikom Mooreu rekao da se ozračje u Sjedinjenim Državama temelji na “strahu i potrošnji” (“fear and consumption”), spominjući primjere suptilnog zastrašivanja putem TV-reklama i činjenicu da će kontrolirani mediji prije (pre)usmjeriti pažnju na njegovu personu, nego primjerice na Billa Clintona koji – godinu dana nakon Zippergatea – naređuje bombardiranje na drugom kraju svijeta. Može, dakle, netko o M.M.-u misliti što god hoće, ali da ima nešto u tome što reče, ima.

I tako… nakon takvog nekog masakra se tjedan-dva raspravlja o promjeni zakona, no sve ostane po starom. Deseci i stotine slomljenih ljudi moraju nastaviti živjeti svoj Američki san. Previše je, naime, novaca u pitanju. A brojke govore za sebe: godišnje vatrenim oružjem bude u Sjedinjenim Američkim Državama ubijeno preko 10 000 ljudi, za razliku od Japana, Kanade, Njemačke, Britanije… gdje brojka ne prelazi – kao da je to malo – pedesetak žrtava. Zagovornici osobnog naoružanja sliježu ramenima: ne ubija oružje, nego ljudi. Što je, dakako, igranje riječima i cinično izvrtanje činjenica. Njihova reakcija nakon nedavnog masakra u osnovnoj školi Sandy Hook u gradu veličine Zaprešića, u jednom od najmirnijih dijelova zemlje, nije čak ni cinična; naime, rekoše da je rješenje za ovakve slučajeve jednostavno: neka se nastavnici naoružaju! To, dakle, nije cinizam, to je Zlo koje se cereka nad tijelima ubijenih mališana i njihovih učiteljica.

Budući da i sâm radim u školi, stegnulo mi se grlo dok sam čitao o mladoj, 27-godišnjoj nastavnici Victoriji Soto, koja je svoje prvoškolce posakrivala u ormariće u učionici, a potom stala ispred ubojice… i poginula. Počivala u miru, kolegice.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.