Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Psihologija volje: Samovolja ili voljnost?

Isticanje važnosti jake volje i postupanja u skladu s njom je toliko sveprisutno da već i samo propitivanje takvog pristupa zvuči u najmanju ruku beznadno naivno, malne opsceno. No, što ako biti samovoljan znači tjerati po svome bez obzira na katkad fatalnu štetu koju time činimo drugim ljudima, ili okolišu i, ironično, naposljetku samima sebi? Što ako nas snažna samovolja čini destruktivnima, slijepima za potrebe drugih, pa i onih najbližih?
Objava 18. rujna 2021. 0 komentara 278 prikaza
foto: publicdomainpictures
foto: publicdomainpictures
Pesnice

Gerald G. May (1940-2005) bio je američki liječnik, psihijatar i teolog. Radio je kao psihijatar u američkim zračnim snagama u Vijetnamu, a nakon što je u paklu tog rata izrazio prigovor savjesti godinama je bio vojni i civilni liječnik u vojnim bazama i klinikama, među ostalim u američkom zatvorskom sustavu u kojem je vodio radionice iz kontemplativne teologije i psihologije. Jasno je već iz ovih nekoliko biografskih natuknica da je riječ o čovjeku iza kojeg stoji golemo životno i profesionalno iskustvo, koji se nije libio stvarnog života i koji je liječio ljudsku patnju tamo gdje je najteže: u ratu, zatvorima, institucijama mentalnog zdravlja...

Svaka riječ u njegovim brojnim knjigama prošla je, dakle, sito i rešeto bogatog iskustva, zapažanja i promišljanja, što je itekako važno u osjetljivom području duhovnosti kojim se bavi i što mu je, treba imati na umu, iznimna preporuka kad je riječ o psihološkim i teološkim temama. Ovih je dana, gotovo 40 godina od objavljivanja, prvi put i na hrvatskom jeziku izašla njegova knjiga Psihologija volje – Uvod u kontemplativnu  psihologiju, u izdanju Sandorfa i u prijevodu Karmele Cindrić.

Posve suprotno onome što bi neupućen čitatelj mogao zaključiti na temelju naslova, u knjizi nije riječ ni o kakvom psihološkom vodiču kako da osnažimo svoju volju. Upravo suprotno, autor razotkriva ljudsku volju kao nerijetko zloćudnu samovolju, uvjeren da se preuveličava njezin značaj, da se isključivo snagom volje ne može ovladati konačnom sudbinom. Gerald G. May upozorava da stvarno stanje svijeta i naših osjećaja pokazuje da nikad nećemo uspjeti dovoljno marljivo raditi, dovoljno uporno učiti i dovoljno osnaživati volju da bismo postigli osjećaj mira i ispunjenosti. Za to je potrebno nešto više.

O volji i samovolji kao i drugim temama koje otvara ova knjiga razgovaramo s urednikom Darkom Milošićem, autorom brojnih eseja te pokretačem Sandorfove Biblioteke MU u kojoj su dosad objavljena djela Philipa Kapleaua Tri stupa zena, Yurija Stoyanova Skrivena predaja u Europi i Cypriana Smitha Put paradoksa.

– Vodiča i recepata za osnaživanje volje ima mnogo i previše; cinik bi rekao da zato i jesmo tu gdje jesmo – počinje Milošić o distinkciji između volje i samovolje. – Isticanje važnosti jake volje i postupanja u skladu s njom je toliko sveprisutno da već i samo propitivanje takvog pristupa zvuči u najmanju ruku beznadno naivno, malne opsceno. No, što ako biti samovoljan znači tjerati po svome bez obzira na katkad fatalnu štetu koju time činimo drugim ljudima, ili okolišu i, ironično, naposljetku samima sebi? Što ako nas snažna samovolja čini destruktivnima, slijepima za potrebe drugih, pa i onih najbližih? Trebam li navoditi primjere? – retorički pita urednik dodajući da se autor, naravno, nipošto ne zalaže za to da budemo „bezvoljni“ ili da se pasivno, mazohistički i lažno ponizno prepustimo tome da nas netko maltretira ili gazi.

– Zalaže se za to da preispitamo tu važnu duševnu funkciju u svjetlu njezinog usklađivanja s 'višim principima' i sa 'širom slikom', da snagu volje koristimo svjesni toga da 'nitko nije otok', i da je možemo upotrebljavati i na vlastitu korist i na korist zajednice u kojoj živimo. Dakle, nije problem u snažnoj volji kao takvoj, nego u tome kako je (zlo)upotrebljavamo i kamo je usmjeravamo – kaže on.

G. G. May polazi od toga da su ljudi dio šireg plana stvaranja, zvali ga mi Bog, božanstvo, kozmička sila, Misterij... Za njega je postojanje Misterija neupitno, a pokušaj življenja u što je moguće većem skladu s Misterijem, drugim riječima predavanje Božjoj volji, najbolje što možemo učiniti. Je li takav njegov stav prepreka tome da knjigu čitaju i ateisti ili je isključivo namijenjena vjernicima?

– Ovo je 'osjetljivo' pitanje – smatra Milošić. – Svjestan sam toga da dio čitatelja, čim se spomene 'Bog' ili 'Duh' i slično, odmahuje rukom uz pomisao, 'ah, još jedna od onih knjiga...'. Ne mogu im zamjeriti; zloporaba tih kategorija je toliko česta da i sebe nerijetko zateknem kako odmahujem rukom uz sličnu pomisao. Naša razočaranost 'Bogom' i ljudima koji se na 'Boga' pozivaju ili nam ga krajnje nepristojno i u neke svoje svrhe nameću je duboka. Svi znamo koliko se ideja 'Boga' tijekom povijesti besramno i upravo samovoljno zloupotrebljavala na najgore moguće načine, a zloupotrebljava se i danas.

Po meni je to razlog više da svatko posegne za ovom knjigom. Možda vjernici ponajprije, ali ne zato što bi to bilo 'po prirodi stvari', nego upravo zato da shvate da ono što oni podrazumijevaju pod 'Bogom' NIJE Bog, i da shvate da govoreći o 'Bogu' zapravo govore o sebi – ističe Milošić dodajući kako je, što se tiče agnostika i ateista, neobično važno da posegnu za njom, upravo zato da vide da je i ono što oni podrazumijevaju pod 'Bogom' upitno i podložno preispitivanju.

– Također i zato da vide da se o toj tematici može pisati na iznimno inteligentan, sofisticiran, intelektualno poticajan i argumentiran način, daleko od bilo kakve arogancije i nadmoćnog, podcjenjivačkog i pritajeno prijetećeg stava, nažalost raširenog i među nekim vjernicima i među nekim ateistima. Ovo, dakle, nije prozelitska knjiga, nego znanstvena studija autora koji ne krije svoj svjetonazor, ali ga nipošto ne nameće – kaže Milošić.

U zen budizmu poznat je pojam prosvjetljenja. Cilj onih koji se okrenu zenu, a znamo da je među njima i mnogo Zapadnjaka, obično je upravo prosvjetljenje. May, pak, piše o iskustvu sjedinjenja koje u mnogočemu podsjeća na prosvjetljenje. U svojoj dugoj psihijatrijskoj praksi on je ustanovio kako mnogi, ako ne i svi ljudi, imaju iskustvo sjedinjenja, iskustvo u kojem svjesnost doživljava svoj vrhunac, u kojem "preokupacije, strepnje, brige, čežnje nestaju i sve je 'savršeno onakvo kakvo je'." Takvo iskustvo, iskustvo sjedinjenja, May smatra temeljem kontemplativne duhovnosti. Prema njemu, u rijetkim i obično kratkotrajnim trenucima sjedinjenja najbliže smo Misteriju, a takvi trenuci nisu nikakvo ekskluzivno pravo ili povlastica bilo vjernika bilo ikoga. No, možemo li povući paralelu između budističkog prosvjetljenja i iskustva sjedinjenja, o kojem govori May?

Što se zena tiče, Milošić upućuje zainteresirane na već spomenutu knjigu Tri stupa zena Philipa Kapleaua, koju smatra jednom od najboljih studija o zenu, ili, za one koji su skeptični spram budizma, na knjigu japanskog isusovca Kakichija Kadowakija, Zen i Biblija, koju je napisao na poticaj Josepha Ratzingera.

– Dobro je, naime, upoznati se s time kako 'prosvjetljenje' doživljavaju zenbudisti, pa će svatko moći sam povući paralele s onim što May naziva 'iskustvom sjedinjenja' iz perspektive kršćanske kontemplativne tradicije – preporučuje Sandorfov urednik ističući da, premda Istočnjaci, za razliku od kršćanstva, nemaju predodžbu božanskog kao Osobe, moguće je, kad su u pitanju kontemplativna i meditativna iskustva, ući u dijalog, i taj dijalog se vodi već desetljećima, samo uvelike mimo ovih naših prostora. – Volio bih da u tom smislu ova knjiga bude poticaj u tom smjeru – dodaje.

No, prepustiti se Božjoj volji nije tako lako i jednostavno kao što se može činiti, one koji krenu tim putem čeka mnoštvo zamki. May upozorava da prepuštanje Božjoj volji nikako ne bi smjelo značiti odricanje od odgovornosti za svoje postupke i odgovornosti za posljedice tih postupaka. Upravo suprotno! Kao iskusan psihijatar koji je radio i s ljudima osuđenim za teške zločine susretao se sa slučajevima potpunog odbacivanja odgovornosti: “Ja nisam kriv. Rekao sam mu da se ne miče, a on se pomaknuo, pa sam ga ustrijelio.” Odricanje od odgovornosti može biti i drukčije, ali zato nimalo manje zlokobno, kad se primjerice odlučimo predati višem autoritetu.

– Ljudi s jedne strane žele djelovati samovoljno, a s druge strane nekako bi željeli izbjeći posljedice – slaže se Milošić. – Svima su nam puna usta slobode, a slobodu smo spremni prodati za navodnu sigurnost. Svjesno samozavaravanje i nesvjesno racionaliziranje je opće mjesto kad su ljudska bića u pitanju. U tom smislu, May ne nudi nikakve olakšice; obzirno, ali neumoljivo navodi čitatelja da se suoči s pitanjem vlastite odgovornosti. I opet, jasno mi je da dio čitatelja, čim čuje za 'prepuštanje Božjoj volji', okreće stranicu, jer su ne jednom iskusili da to u praksi znači prepuštanje volji onoga tko im o 'Bogu' govori, a tko u konačnici ima neku svoju 'agendu'; u najgorem slučaju razlozi su materijalni ili manipulativni. No, ne bismo trebali s prljavom vodom iz kadice izbaciti i dijete – upozorava urednik dodajući kako su 'bjegovi od slobode' i odgovornosti obično suptilniji od navedenog drastičnog primjera, i nerijetko jednako (auto)destruktivni: prepustiti se nečijem vodstvu u političkom ili duhovnom smislu bez iskrenog, dubinskog samopropitivanja vlastitih motiva i motiva 'vođe' može uroditi gorkim plodovima.

– To dakako ne znači zagovaranje ekstremnog individualizma; stvari treba sagledavati u kontekstu, a Mayeva knjiga nudi upravo tu širu sliku. Dakle, nikakvo pozivanje na 'Božju volju' i 'stranačku disciplinu' ili prebacivanje krivnje na zavodljivog i slatkorječivog političara ili propovjednika koji malo prijeti, malo podilazi ne mogu nas lišiti osobne odgovornosti – naglašava Milošić.

Kao jedno od mogućih zastranjenja May spominje duhovni narcizam, vrlo čestu pojavu u modernom društvu uvijek okrenutom kompetitivnosti, koje nas uči da nismo vrijedni ako nismo bolji od drugih, a onda se taj stav prelijeva i na duhovno područje.

– Onome što naziva duhovnim narcizmom autor posvećuje veoma mnogo prostora – komentira urednik dodajući da u tom smislu knjiga uistinu jest namijenjena ponajprije vjernicima, premda bismo mogli govoriti i o, jednako (auto)destruktivnom, intelektualnom narcizmu nekih ateista, recimo. Duhovni narcizam se, primjerice, očituje u pomisli poput ove: 'Možeš samog sebe učiniti svetim, a svetost će te učiniti sretnim'. May duhovni narcizam naziva 'vrhunskom smicalicom ega'. Dopustite mi citat: 'Duhovni narcizam nesvjesna je upotreba duhovne prakse, iskustava i spoznaje u cilju uvećanja, a ne smanjenja osjećaja vlastite važnosti. Riječ je o suptilnom zaokretu u kojem ego uspijeva poistovjetiti čovjekovu sliku o sebi s pokušajem da postanemo sveti ili – još gore – s tim da smo doista postali sveti, čime se duhovno traganje pretvara u proces osobne megalomanije umjesto u put sve dublje poniznosti'. Ako netko rast u duhovnom smislu poistovjećuje s napredovanjem u karijeri u svjetovnom smislu, ima problem – kaže on ističući da danas živimo u dobu narcizma, ali i da je duhovni narcizam s nama tisućljećima.

Autor ekstenzivno piše i o odnosu seksualnosti i duhovnosti, erotskog i sakralnog. Kako navodi: – Dovoljno je čak i površno čitanje tekstova zapadnog misticizma da steknemo dojam o učestalosti seksualnog simbolizma u duhovnosti. Progovara o brkanju bratske suosjećajnosti pa čak i božanske ljubavi, agape, s erotskom ljubavi u odnosima psihoterapeuta i klijenata, kao i svećenika i vjernika... otvara mnoge prešućene teme. Psihologija volje je, i ne samo po tome, knjiga kakva se do sada nije pojavila u hrvatskom prijevodu.

May uistinu otvoreno i bez trunke lažnog moraliziranja i prenemaganja ulazi u analiziranje suptilnog suodnosa erotike i duhovnosti; piše o tome na način s kakvim se do sada nisam susreo, način koji uvelike može duhovnom tražitelju ili tražiteljici pomoći da se snađe na tom 'skliskom' terenu – naglašava Milošić dodajući kako upravo zbog toga što teolozi i razni samozvani duhovni voditelji to pitanje ili zaobilaze, ili mu pristupaju površno, ili rigidno, ili iz pogrešne perspektive, mnogo ljudi ima iskrivljenu predodžbu iz čega proizlaze brojna razočarenja, strahovi, osjećaji krivnje pa i izopačenja. – May svemu prilazi vrlo trijezno, uravnoteženo, suosjećajno i upućeno, uistinu pridonoseći širenju perspektive i uvida na argumentiran i decentan način – ističe.

Premda se ne doima zagovornikom institucionalne duhovnosti, američki autor preporučuje da na duhovno putovanje nikad ne krećemo sami, bez duhovnog vodstva ili barem usmjeravanja, i po mogućnosti ne izvan okvira neke od tradicionalnih religija, kršćanstva, islama, budizma... jer je njihova tisućljećima brušena duhovna praksa najbolje jamstvo protiv svake vrste zastranjenja. May time ne odriče pravo pojedinca na individualna traganja već samo ostaje dosljedan svom ozbiljnom i opreznom pristupu duhovnosti: pretežak je to put da se itko na njega otputi sam.

– U smislu teme kojom se ovdje bavimo, velike duhovne tradicije u svojim kontemplativnim odvjecima mogu putniku pružiti korisna iskustva drugih putnika, pa i istinsko duhovno vodstvo (koje nužno uključuje i poznavanje psihološke dinamike čovjekove; dobra teologija je uvijek i dobra psihologija) koje bi trebalo biti lišeno ma i trunke želje za manipulacijom ili zloporabom pozicije moći, i motivirano bratskom/sestrinskom ljubavlju – komentira Milošić dodajući da je istinski duhovni voditelj neprestance u procesu samopreispitivanja, naročito oprezan spram spomenutog duhovnog narcizma.

– Zato ih je, istinskih, tako malo. Maya svakako smatram jednim od autentičnih vodiča – napominje. Koji je ne samo aktualan i danas, nego i nasušno potreban s obzirom na opću dezorijentaciju. A nakon Psihologije volje u Biblioteci MU slijedi nova poslastica, knjiga američkog analitičkog psihologa Jamesa Hollisa, Projekt Eden – U potrazi za magičnim Drugim, čija je glavna tema psihološka dinamika muško-ženskih odnosa. Krajnje kompleksnih, kao što znamo.

Autorica: Nataša Vlašić Smrekar, Večernji list, 18. rujna 2021.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.