Blogosfera gospon profesor

'Šta je bre ovom čoveku?'

Jednoga poslijepodneva sjedili smo u predvorju mjesnog hotela, te dvije Beograđanke i ja, i u duhu bratstva i jedinstva koji je jačao sa svakom novom rundom, trusili nekakvu bugarsku rakiju.
Objava 31. siječnja 2018. 4 komentara 3634 prikaza
Foto: e-rock.ru
Foto: e-rock.ru
Lepa Brena & "Slatki greh" - "Uske pantalone" (1986, Vinyl rip)

Godine 1990. boravio sam nekoliko tjedana u Bugarskoj. O toj zemlji nisam imao zapravo nikakve predodžbe; znao sam da pripada socijalističkom lageru i da su je zahvatile, kao i cijelu Istočnu Europu, tzv. demokratske promjene. Bilo je ljeto, krenuo sam iz Zagreba početkom srpnja, balvani još nisu bili na cestama. U Beogradu sam negdje oko dva ujutro presjeo na vlak Berlin-Istambul, prepun turskih gastarbajtera, i skupa s jednom simpatičnom obitelji koja se razbaškarila po cijelom kupeu krenuo, najbrže što se moglo, na jugoistok, prema Pirotu i jugoslavensko-bugarskoj granici.

Kog’ sam vraga išao u Bugarsku?

Pa, radilo se o nekakvoj studentskoj razmjeni. Slavisti na Filozofskom fakultetu nisu se rukama i nogama borili za to da dobiju stipendiju za boravak u Bugarskoj te sam bez velikih poteškoća uletio u kombinaciju: dvojica naših za dvojicu njihovih. Učinilo mi se da bi to moglo biti zanimljivo, vidjeti Sofiju i Veliko Trnovo, drevni grad u središnjoj Bugarskoj, carsku prijestolnicu („Grad careva“) i „duhovno sjedište bugarskog nacionalnog bića“, kako je to netko lijepo sročio. U Sofiji sam prvo primijetio da nekako teško dišem; kasnije sam shvatio da je to od ispušnih plinova silnih Trabanata, Moskvića, Lada i Škoda. Cijeli grad je djelovao nekako kao da je pod slojem prašine, posvuda korov, smeće po ulicama, oronule fasade. Na jednom od glavnih trgova, negdje blizu zgrade Vlade s golemim komunističkim obilježjima na fasadi, dočekalo nas je nekoliko desetaka (možda i stotina?) improviziranih šatora, između kojih su se muvali i izležavali uglavnom mladi ljudi. Bio je to nekakav sit-in prosvjed na bugarski način, oblik pritiska na preostale stare strukture, ili možda izraz oduška nakon višedesetljetnog života u realnom socijalizmu. Todor Živkov, glavni sekretar KPB, već je bio u kućnom pritvoru, sretan što nije prošao kao rumunjski mu kolega.

Na stanici, tražeći vlak kojim ću produžiti do Velikog Trnova, naučio sam da Bugari – možda to niste znali – negaciju poprate kimanjem glave, a kad nešto žele potvrditi, mašu glavom lijevo-desno, poput nas kad nešto želim zanijekati. (Probajte to izvesti. Čudan osjećaj, zar ne?) Pitao sam, naime, nekoliko ljudi „Je li ovo vlak za Veliko Trnovo?“, na što je svaki od njih odmahnuo glavom, a ja sam iznova provjeravao jesam li na pravom peronu. Naposljetku sam shvatio da jesam; kasnije sam saznao da to Bugari stvarno tako rade, ono, to im je normalno. Navodno na Zemlji postoji još samo jedan egzotični narod, čini mi se, negdje u Aziji, koji to prakticira. Također sam stekao dojam da se, s obzirom na sleng, prilično furaju na Francusku („mersi“, „bagaž“…).

U Bugarskoj sam se osjećao, valjda jedini put u životu, kao prilično imućan čovjek. Imao sam, koliko se sjećam, nekih stotinu i pedeset DM, i možda tridesetak dolara, ali to je dostajalo za tih nekoliko tjedana (a nisam sve čak niti potrošio; sjećate se onih roditeljskih savjeta iz djetinjstva, kad vas je majka spremala za školski izlet, i pakirajući sendviče s Tirolskom, Zdenka sirom i kiselim krastavcima, davala vam deset hiljadarki uz riječi, „Ali donesi natrag šest hiljada!“. Uvjetovani refleks.). Bilo je to u Jugoslaviji doba Markovićevog tečaja (1:7), plaće su porasle, a kod nekih i iluzije. Kako bilo, tu i tamo sam se vozio taksijem, često sam, umjesto hrane u studentskoj menzi, jeo u restoranima (tarator – hladna juha od kiselog mlijeka, janjetina sa špinatom, šopska salata s ljutim papričicama, kavurma, škembe čorba itd.), a jednom sam, doživljaja radi, jeo i u vagon-restoranu, dok su pored mene promicala žitorodna bugarska polja. Uglavnom, one priče o tome kako za jedne traperice možeš unajmiti vozača na tjedan dana pokazale su se točnima.

Kad sam navečer došao do odredišta, studentskog doma Sveučilišta u Velikom Trnovu, i kad sam ugledao sve one studentice iz Karl-Marx-Stadta, Temišvara, Čeških Budjeovica i Bratislave, sve one slavistice iz Uppsale, Haarlema i Helsinkija, sve one bugaristice iz Minska, Kijeva i Moskve, bilo mi je kao da sanjam. Slavističke čeljadi, tih divnih mladih ljudi koji su jedva čekali da nauče štogod bugarskoga, bilo je sa svih strana svijeta, a praktički odmah, valjda po nekoj intuiciji, prišao sam krupnoj Finkinji, Annikki, s kojom je u društvu bila Njemica, Gudrun. S njima sam se zapravo družio manje-više svakodnevno. Annikki je voljela popiti i imala je upravo nevjerojatan smisao za humor, ali Gudi i meni nije bilo naročito smiješno kad bismo je svako toliko morali praktički nositi od studentskog kluba do sobe, uzbrdo. U, akhm, lijepom sjećanju mi je ostala i Astrid, Šveđanka čiji je otac bio diplomat u SAD, i koja je mogla studirati, recimo, na Yaleu, ali ju je od svih stvari na svijetu najviše zanimao bugarski folklor, što je meni bilo prilično teško shvatiti. Bio je tu i sin nekog grčkog generala iz Soluna, cinični veseljak koji mi se obraćao s „you bloody Croat“, bilo je nešto krajnje rezerviranih Britanaca koji su se družili uglavnom međusobno („Došao sam vidjeti komunizam prije no što do kraja propadne“, objasnio mi je jedan), skromni kineski par, Meksikanci, Španjolci, Talijani, stari Austrijanac, zapravo folksdojčer, koji je ratovao za Hitlera itd.

I dvije cure iz Beograda. Nisam baš pohrlio da se upoznamo, neko nejasno opterećenje je već lebdjelo nad nama, no, susret se neminovno dogodio. Budući da se sve ono što će se događati devedesetih još nije bilo dogodilo, a osobno do tada nisam imao traumatičnih iskustava sa Srbima, ponašao sam se sve u svemu, reklo bi se, kolegijalno. Pristojno. No, jedna od njih postavljala mi je pitanja tipa „Je li, bre, je l’ istina da Zagreb ima kompleks od Beograda kao prestonice?“. Ja sam za to, nevježa, stvarno prvi put bio čuo i nisam znao što bih joj odgovorio. Spominjala je, ničim izazvana, Dušanovo carstvo koje je „izlazilo na tri mora“, a obavijestila me da će glasati za Vuka Draškovića. Nisam baš imao previše pojma tko je to, ali prisjetio sam se intervjua što ga je godinu dana ranije bio dao Startu, spominjanje granice na liniji, što bi reko Šešelj, „Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag“, i noževa. Odlučio sam gledati svoja posla.

Ipak, prije toga imala se odigrati jedna od bizarnijih scena u mom životu. Jednoga poslijepodneva sjedili smo u predvorju mjesnog hotela, te dvije Beograđanke i ja, i u duhu bratstva i jedinstva koji je jačao sa svakom novom rundom, trusili nekakvu bugarsku rakiju.

„Tko nas, bre, ZAVADI!?“ uzviknula bi tu i tamo Vukica.
„Kad mi dodješ u Beograd, ima da te vodim na ADU pa da probaš alasku čorbu i brizle sa kajmakom, ima da zaboraviš na puricu s mlincima, bre!“ tepala mi je Olja.
„Kad probaš našu ćurku na podvarku ima, bre, da zaboraviš tu tvoju puricu!“ zacenila se od smijeha Vukica.
„Je, a imadete li vi Srbi MORE, ha, molit ću lijepo?“ nisam se dao. „Imadete li, molim vas, RENESANSU?“ (Sjetio sam se da smo mi Hrvati kulturniji od Srba.)
„Dabome da imamo“, žustro će Vukica, misleći na more. Pretpostavljao sam koje.
„A i renesansu imamo, recimo, tu je Đorđe Držić, pa Šiško Menčetić, pa Anibal Lucić… Pera Hektorović… da ne nabrajam dalje.“
„Ma to su tlapnje onoga Pantića, Dubrovnik je BIO i BIT ĆE hrvatski!“ isprsio sam se.
„A lepo je reko Sloba: ’Kako neko sme da kaže da je Gundulić hrvatski pisac, kad se dobro zna da je dubrovački?’“ samouvjereno će Olja.

Iz ove perspektive jasno mi je da su te mlade djevojke u ranim dvadesetim bile opijene ne samo bugarskom rakijom nego još i više srpskom mitologijom, i moji pokušaji da njihovom srpskom junaštvu kontriram svojom hrvatskom kulturom bili su osuđeni na propast.

„Vidi je, Brena!“ odjednom će Vukica veselo.
„Gde?“
„Eno je dole, eno ga i Raka je s njom!“

Polako sam se okrenuo, i zaista, u dnu hodnika, duge-noge-za-igranje, vito-telo-za-gledanje, Lepa Brena. ČASNA RIJEČ, ne izmišljam. LEPA BRENA, u Velikom Trnovu, srpnja 1990. Na desetak metara od mene. Kratka šljašteća suknjica, štikle, plava kosa, sve. Debeli iz Slatkog greha pored nje. Moje koleginice ostale su, onako, cool, ali ja sam već – ni sam ne znam kako – bio na pola puta do LEPE BRENE. Zamakla je za ugao, a kad sam je ponovno ugledao, sjedila je u fotelji i nešto objašnjavala Raki. Sjeo sam do njih.

„Dobar dan, vi ste LEPA BRENA“, rekao sam izjavno-upitno-uskličnim tonom.

Oboje su me pogledali neljubaznim pogledom. Časna riječ, ne izmišljam, pogledi su bili neljubazni.

„Ovaj, ja sam iz Zagreba… A vi, imate koncert?“

I dalje šutnja i još nešto neljubazniji pogledi.

„Vidite, ja ne slušam vašu glazbu, više volim rock, ali vi ste LEPA BRENA, stvarno…“ Opet onaj izjavno-upitno-usklični ton. „Pričali su mi o vama…“, započeo sam, ni sam ne znam što. Bio sam pod kapljom.

U tom času, žena se s izrazom nevjerice okrenula svom pratiocu i dubokim, sporim glasom rekla:

„Šta je bre ovom čoveku?“

Raka me pogledao do tada najneljubaznijim pogledom, tako da mi je, čak i u stanju izmijenjene svijesti u kakvom sam bio, postalo jasno da mi je najpametnije da ni ne pokušam tražiti autogram, ili što već, nego da što prije nestanem.

„Oprostite, i…i, do viđenja“, zbunjeno sam promrmljao napravivši nekakav besmisleni pokret rukom, i vratio se za stol.

„Je li, šta si razgovarao s Brenom?“ radoznalo će Vukica.

„Ma ništa, pitao sam je za zajedničke poznanike.“

  • Avatar abakus
    abakus:

    Dobro, Darko, pa gdje su ti komentatori? Zar ni jedan nije ostao, nakon svih onih komentara i rasprava koje smo imali? Što se zbilo?