Blogosfera gospon profesor

Tko je nama Martin Luther?

Pitajte na ulici stotinu ljudi tko je Martin Luther i dobar dio će se, pretpostavljam, spomenuti borca za prava Afroamerikanaca iz šezdesetih, istoimenoga baptističkog svećenika, koji se prezivao još i King. E, taj Luther – kao uostalom i cijela njegova domovina – ima prilično veze s onim Lutherom o kojemu je zapravo riječi, onim – za neke – raspopom i svrzimantijom, a za neke trajnim nadahnućem i zvijezdom vodiljom iz 16. stoljeća.
Objava 30. listopada 2018. 2 komentara 255 prikaza
Foto: wikimedia.org
Foto: wikimedia.org
Osim što je bio pastor crkve jedne od protestantskih denominacija, King (koji se inače zvao Michael) je, nakon što je cijela obitelj 1934. posjetila Njemačku, skupa s ocem promijenio ime upravo u čast inicijatora drugog velikog raskola unutar kršćanstva, pokretača neobično dalekosežnih promjena koje se tiču i nas danas, a pritom pod „nama“ mislim na Zapadnjake generalno.

Svojedobno mi je poznanik, inače pripadnik jedne od protestantskih zajednica, ispričao sljedeću zgodu. Bilo je to u vrijeme jednog od dolazaka Vikara Kristovog, pokojnog blaženika Ivana Pavla II., u Hrvatsku. Sestra mog poznanika, također pripadnica zajednice, radila je u punionici bezalkoholnih pića. Kolege na poslu, pripadnici većinske vjerske zajednice, znali su za njezina uvjerenja, i, budući da im je bilo nekako teško shvatiti ih, pomalo su je zadirkivali.

»E, ideš s nama na papu?« pitali su, i nisu se mogli načuditi negativnom odgovoru.

»Ne ideš na papu?!«

»A vi ne vjerujete u papu?«

»Pa vi ste neka sekta, ne?«

Uglavnom, svi su se spremali „ići na papu“ kao da idu na neki, božemiprosti, rock koncert, ili, još gore, nogometni derbi. Poanta s kojom je znanac završio priču bila je: kolege njegove sestre, koji su sebe smatrali pravovjercima, a nju pripadnicom opskurne sljedbe (u stilu: sektine sekte sekta), i koji su se spremali dočekati Svetoga Oca, Papu, krali su u tetrapak upakirane sokove, kako bi putem imali što piti. Po izrazu na njegovom licu bilo mi je jasno što misli o takvim „vjernicima“; jasno da je u usporedbi s njima on, pripadnik brojčano malene, ali stroge i disciplinirane skupine u kojoj je pridržavanje etičkih normi na velikoj cijeni, sebe i sestru vidio kao moralne pobjednike. I prave vjernike.

Sjećam se da sam, dan-dva nakon što je Jan Pawel II. pohodio Majku Božju Bistričku, u čijem je svetištu beatificirao kardinala Stepinca, održavši, kako i priliči, propovijed što su je vjernici razasuti po obroncima Kalvarije pažljivo slušali (ili je barem tako izgledalo), proveo malu „anketu“, što među kolegama, što među susjedima i slično. Htio sam – posve svjestan premalog, dakle irelevantnog, statističkog uzorka – jednostavno vidjeti koliko je od porukâ što ih je odaslao Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve, doprlo ne samo do ušiju nego i do mozgova ljudi koji su ga slušali.

Mislim da sam „anketirao“ (»O čemu je papa govorio u svojoj propovijedi?«) desetak osoba. Koliko se sjećam, praktički nitko od upitanih, od kojih su neki bili izrazito vjerski orijentirani, nije mi mogao reći ništa suvislo. Ironija je u tome da je jedina osoba koja je znala izdvojiti glavne naglaske bio kolega koji je – agnostik. A primijetio sam, u nekim kasnijim razgovorima, da su ga dosta pažljivo slušali i protestanti, među kojima papas ne kotira baš najbolje. Mislim, ne želim ništa insinuirati, siguran sam da su mnogi koji sebe zovu katolicima duboko analizirali i proučavali govore Sluge slugâ Božjih; naročito su to, pretpostavljam, činili oni kojima je takvo što u opisu radnog mjesta. Ipak, ovako izdvojene, ove anegdote ostavljaju dojam da na nekoj razini s vjerom u Hrvata nešto ne štima.

Sjetio sam se spomenutih zgoda ne da bih – Bože sačuvaj! – provocirao, nego stoga što sam pročitao knjigu britanskog povjesničara Patricka Collinsona, Reformacija – kratka povijest (Alfa, 2008.). Neću je detaljno prepričavati, mogu samo reći da je napisana u neopterećenom duhu, s referencama na dvadeseto stoljeće (anabaptisti kao lijevi radikali, primjerice, ili Thomas Müntzer, u bivšoj DDR spominjan kao vođa „proleterske“ reformacije; nešto slično je bilo i kod nas s prikazivanjem Matije Gupca kao klasno osviještenog seljačkog vođe).

Što je nama Martin Luther?

Pod „nama“ ne mislim nužno na nas Hrvate ili na nas u Hrvatskoj. Nama, takvima, on je malo pa ništa. Pitajte na ulici stotinu ljudi tko je Martin Luther i dobar dio će se, pretpostavljam, spomenuti borca za prava Afroamerikanaca iz šezdesetih, istoimenoga baptističkog svećenika, koji se prezivao još i King. E, taj Luther – kao uostalom i cijela njegova domovina – ima prilično veze s onim Lutherom o kojemu je zapravo riječi, onim – za neke – raspopom i svrzimantijom, a za neke trajnim nadahnućem i zvijezdom vodiljom iz 16. stoljeća.

Osim, dakle, što je bio pastor crkve jedne od protestantskih denominacija, King (koji se inače zvao Michael) je, nakon što je cijela obitelj 1934. posjetila Njemačku, skupa s ocem promijenio ime upravo u čast inicijatora drugog velikog raskola unutar kršćanstva, pokretača neobično dalekosežnih promjena koje se tiču i nas danas, a pritom pod „nama“ mislim na Zapadnjake generalno. Jer, bilo je povjesničara (Thomas Carlyle) koji su tvrdili da bez reformacije ne bi bilo ni Francuske revolucije (hm, ne bi je bilo ni bez Descartesa, Kanta itd.) niti (protestantskih) Sjedinjenih Država. Drugim riječima, ne bi bilo modernog doba ni svijeta kakvog poznajemo.

Premda to Lutheru zasigurno nije bila namjera, može se teoretizirati kako je tektonski poremećaj koji je bio izazvan njegovim djelovanjem u toj mjeri narušio duhovnu statiku Europe da od tada možemo pratiti polaganu, ali konstantnu dezintegraciju Zapadnog svijeta. Naime, otvorivši – do danas nepremošćeni – jaz unutar do 16. stoljeća monolitnog Zapadnog kršćanstva, pokazao je da se može – pozivajući se na osobna uvjerenja i savjest – dovesti u pitanje i najuvrježenije stavove i uvjerenja, autoritete i institucije, i time manje ili više izravno nadahnuo sve buduće revolucionare, ikonoklaste, „heretike“ i slobodne mislioce svih boja, od onih njemu suvremenih, poput Zwinglija i Calvina, Müntzera i anabaptista Leidena pa do – paradoksalno – Galilea, Bruna, Darwina…, ili, primjerice, ateističkih križara Hitchensa i Dawkinsa (zbog čega se možda okreće u grobu).

Za papu Leona X. (koji ga je izopćio), Luther je bio „divlji vepar koji ruje po njegovanom crkvenom vinogradu“, a Luther je njega – neupitni autoritet, instituciju Zapadne crkve – nazvao „čovjekom grijeha“ i „sinom prokletstva“, ukratko „paklenim Ocem“. Luther je tako za neke katastrofa Zapadne civilizacije, netko tko je otvorio put njezinu rasapu (u vidu brojnih -izama koji će uslijediti već za njegova života), a za neke je pak teološki genij, duhovni gigant, koji se usudio popu reći pop, a bobu bob (tj., papu nazvati Antikristom), koji je Sveto pismo (kao i vlastite tekstove – nevjerojatnih stotinjak svezaka u modernom izdanju) učinio dostupnim svakome tko umije čitati, i time postao preteča individualizma, demokratskog prava na dostupnost informacija i prava na osobno tumačenje svijeta koji nas okružuje. Kako ćemo na Luthera gledati ovisit će prije svega o tome jesmo li vjernici, i ako jesmo, jesmo li protestanti (i koji) ili katolici.

Za neke, bez Luthera možda ne bi bilo ni raskola niti svih zala liberalizma, a za neke bismo još tko zna koliko dugo stenjali pod apsolutnom vlašću (apsolutno korumpirane?) vatikanske gerontokracije. Situacija s početka teksta tek je jako daleki eho uspaljenih strasti koje su vitlale dušama vjernika tijekom 16. i 17. stoljeća, nalik strastima koje su na međusobnu destrukciju poticale ideološki ostrašćene boljševike i crnokošuljaše, lijeve i desne pa onda i lijeve (ili desne) međusobno u raznim frakcijskim borbama… Koje je „ispravno“ tumačenje Marxovih, Engelsovih i Lenjinovih umovanja? Staljinovo? Kardeljevo? Maovo? Pol Potovo? (Ne Pol Potovo, nadam se…)

Koje je „ispravno“ tumačenje biblijskih tekstova? Papino? Lutherovo? Calvinovo? Ono pravoslavno? Dolazi li spasenje samo i jedino po vjeri ili po vjeri i djelima? Na jednoj protestantskoj stranici naišao sam na sljedeći komentar s tim u vezi: „Ovo je vjerojatno najvažnije pitanje u čitavoj kršćanskoj teologiji. To pitanje uzrokovalo je reformaciju – raskol protestantske i katoličke crkve. Ovo pitanje čini ključnu razliku između biblijskih kršćana i većine ’kršćanskih’ kultova. Je li spasenje isključivo po vjeri ili po vjeri i djelima?

Jesam li spašen samo po vjeri u Isusa ili trebam vjerovati u Isusa i činiti određene stvari? Pitanje samo vjere u odnosu na vjeru i djela zajedno otežano je zbog nekih teško pomirljivih biblijskih odjeljaka“, čitamo na početku komentara, i odmah mi pada na um pitanje, ako je to „vjerojatno najvažnije pitanje“, zašto biblijski autori nisu bili jednoznačniji, manje dvosmisleni (pojednostavljeno govoreći, primjerice, Pavao: isključivo vjera; Jakov: vjera i djela – kako ih pomiriti, jer u Svetom pismu ne smije biti proturječja) u definiranju najvažnije kršćanske doktrine pa bi se time uštedjeli hektolitri krvi i more ljudske patnje, a ne bi bilo ni Zapadne shizme (usput, s pravoslavcima se katoličanstvo – teološki govoreći – razišlo zbog pitanja izlazi li Duh samo od Oca ili od Oca i Sina)?

Slično je i s tumačenjem Kristove nazočnosti tijekom Gospodnje večere ili euharistije: je li Krist doslovce prisutan u hostiji ili „samo“ simbolički? Zašto u Novom zavjetu to nije posve precizno definirano? Netko će reći da je, i pronaći će potvrde za svoje, katoličke ili protestantske, stavove. I opet, da je doktrina manje dvoznačna (netko će reći da je posve nedvosmislena, ali odakle onda tako duboko, čini se nepremostivo, neslaganje?), ne bi se bilo događalo da jedni kršćani druge prisiljavaju da priznaju ovo ili ono tumačenje. (Jedan baptistički misionar pokazao mi je svojedobno knjižicu o „mučenicima vjere“ u kojoj je, između ostalog, bila i storija o protestantima koji su radije prihvatili smrt nego priznali da je hostija Tijelo Kristovo.

Bilo je – dakako, ne u knjizi dotičnog Amerikanca – i obratnih slučajeva, primjerice, sveti Marko Križevčanin je odbio ponudu da se odrekne katoličke vjere i prihvati kalvinizam (usput bi bio dobio i imanje), zbog čega je mučen i smaknut.) I tako dalje.

S obzirom da ovo nije nikakav sustavni pregled reformacijske povijesti, nego puko nizanje asocijacija, završit ću s navodom iz Collinsonove knjige u kojem se opisuje kako su i u 16. stoljeću neki oko sebe vidjeli – poput nekih danas – skori smak svijeta, a još su se uz to i potrudili da ubrzaju dolazak Milenija.

„Alternativa je bila preuzeti i izvrnuti građansko društvo u apokaliptičkom očekivanju naslućenog Milenija. To se dogodilo u vestfalskom gradu Münsteru, gdje su lokalni reformatori nekada slušali opčaravajući glas Melchiora Hoffmanna, putujućeg trgovca krznom i propovjednika laika koji je prorokovao neminovan kraj svijeta iz zatvorske ćelije u Strasbourgu. Hoffmannovi nizozemski učenici, uključujući Jana Matthijsa i Jana Bokelsona, mesara poznatog pod imenom Jan van Leiden, objavili su kako će Münster, a ne Strasbourg, biti Novi Jeruzalem, a zatim su preuzeli vlast u gradu.

Stotine anabaptista slile su se u grad, a svim građanima koji su odbili krštenje prijetili su pogubljenjem i protjerivanjem. Čitave 1534. i dijelom 1535., kada je gradom zavladao njegov biskup, ne baš previše kompetentno, izniman komad apokaliptičkog teatra odigravao se do svog neizbježno krvavog svršetka. Jan van Leiden sjedio je na prijestolju Davidovu sa zlatnom jabukom svjetskog carstva u ruci, operno pompozno vladajući poligamnim kraljevstvom u kojem su se natjecali tko će si nabaviti više žena. Kralj je pogubio jednu od svojih šesnaest (neki kažu dvadeset i dvije) supruga zbog drskosti te je gazio po njezinu tijelu.

U jedno se času odigrala mesijanska gozba na trgu ispred katedrale, kralj i kraljica posluživali su jelo i piće, a pjevali su se psalmi. Konačno uz pomoć Filipa od Hessena, grad je osvojen. Kralja Jana i druge predvodnike mučili su užarenim kliještima, a njihova su tijela objesili u kaveze koji su visjeli s crkvenog tornja, gdje su kosti ostale duboko u prosvjetiteljsko doba. Kavezi su još tamo.“ (Hm, nekako ispada da se počesto radi o moći, seksu i novcu. Padaju mi na um Jim Jones i David Koresh… )

Tako, kao i obično, pokazuje se da je – što često ističem – za razumijevanje onoga što se događa Sada i Ovdje potrebno znati nešto o tome što se događalo Prije i Drugdje.

U tom duhu, preporučujem spomenutu knjigu (jednu u nizu iz inače izuzetno zanimljive Alfine edicije Duh vremena).

 

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Da stvarno, koji je smisao ovog teksta? I kome je upućen? Ako je smisao u tome da potakne ljude na razmišljanje, onda se nameće pitanje kakve to ima veze s katolicima.Od kada katolici razmišljaju?Njihova je spoznaja zaustavljena na teoriji o ... prikaži još! zemlji kao ravnoj ploči i nastanku ljudskog roda po Adamu i Evi, a to je, priznat ćete, prilično siromašna spoznaja.

  • Karloibili:

    Koji je smisao ovog konfuznog uratka iz kojeg isijava jedino visoka razina mržnje prema Katoličkoj Crkvi? Da li se autor zapitao koliko će prosječno obrazovanih Hrvata moći do kraja pročitati i razumjeti ovaj zbrkani tekst s izuzetno velikim brojem podataka, ... prikaži još!, imena i datuma?Jedini smisao je, čini se, uzdrmati čitatelja- katolika u njegovoj vjeri u Isusa Krista i u njegovom poštovanju prema Svetom Ocu i majci Crkvi.Ako gledamo hrvatsku realnost, najdoslovnije oličenje protestantske etike u hrvatskom društvu su g. Andrej Plenković, gđa Martina Dalić i svi oni savjetnici koji su pišući Lex Agrokor sebi namjestili silne milijune za tzv. savjetničke usluge.