Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Tko koga, gdje, kada, kako i zašto

Nekome se čini da živimo u postmodernoj Sodomi, ali to još nije ništa spram onoga što u svojoj knjizi Ljubavi – Povijest muško-ženskih odnosa (Alfa, 2012.) najavljuje Jacques Attali.
Objava 19. rujna 2019. 1 komentara 1002 prikaza
foto: Wikipedia
foto: Wikipedia
Paolo Fiammingo: Ljubav u Zlatom dobu

Nekome se čini da živimo u postmodernoj Sodomi, ali to još nije ništa spram onoga što u svojoj knjizi Ljubavi – Povijest muško-ženskih odnosa (Alfa, 2012.) najavljuje Jacques Attali.

Budućnost kakvu naviješta taj francuski intelektualac koji se bavi i futurologijom konzervativcima i tradicionalistima svih zemalja učinit će se sasvim jasnim (pred)apokaliptičkim znakom vremena pa će se, prema njegovim prognozama, svi takovi pokušati ujediniti ne bi li spriječili neizbježne promjene (kao što se nakon Francuske revolucije pa do pred kraj 19. stoljeća razvod braka čas uvodio, čas ukidao). A promjene, kojih su gay-brakovi tek benigna uvertira, uključuju – kad je o međuspolnim odnosima riječ – diversifikaciju od koje će se svakom poštenom monogamnom heteroseksualcu zatresti tlo pod nogama.   

Analizirajući trendove posljednjih stotinjak godina – nakon što je iznio jedan mogući pogled na povijest ljubavnih i spolnih odnosa tamo negdje od pojave života na Zemlji, s posebnim osvrtom na čovjekolike majmune (primjerice, bonobo majmuni su jedina životinjska vrsta čiji pripadnici ‟vode ljubav‟ licem u lice; ljube se na, hm, francuski način, ženke postaju plodne u 14. godini, često razmjenjuju seksualne usluge za hranu, itd., itd.; autor zaključuje da je slično bilo i s prvim ‟pravim‟ ljudima, našim izravnim precima) Attali, dakle, predviđa što se može očekivati u sljedećim desetljećima, u onim najnaprednijim (ili najdekadentnijim, kako za koga) društvima.

Attali drži da će se doživotno monogamne obitelji smatrati zastarjelima, svojevrsnim anakronizmom naslijeđenim još iz feudalizma. Čitatelj nailazi na sintagme poput ‟privremeni monogamni par‟ ili ‟ugovorno ograničeni brak‟. Nije isključena mogućnost da ljudima neće biti čudno voljeti više partnera istodobno (ne nužno istog spola!). To nam se može činiti nemogućim, ali Attali govori o radikalnoj promjeni same naše koncepcije ljubavi (što i nije potpuno neosnovano, nakon što pročitate kako su sasvim drugačije od nas danas muško-ženske odnose uređivale zajednice i društva širom svijeta tijekom tisućljećâ). Atalli drži da ćemo otvoreno prihvaćati svačije pravo na višestruke i istodobne veze, heteroseksualne i homoseksualne… Najavljuje stvaranje legislative za novi tip odnosa, tzv. netloving: oba spola moći će imati istodobne sentimentalne i/ili seksualne odnose, otvorene i ugovorne, s više partnera koji će i sami imati više drugih partnera, i tako dalje...

Evo i nekih novih pojmova i definicija. Višeljublje: paralelni odnos s više sentimentalnih partnera; višeobiteljstvo: paralelno pripadanje u više domova; viševjerstvo: vjernost svim članovima skupine s višestrukim seksualnostima... Pa tko voli… Uglavnom, pozivajući se na primjere iz prošlosti, Attali tvrdi da će, unatoč reakcijama pa i uspostavljanju novih autoritarnih režima koji će ljudima pokušati nametnuti isključivo jedan obrazac odnosa, pobijediti one tendencije koje šire granice slobode. Budući da će ljudi živjeti i do 120 godina, i biti u dobroj formi, a uzimajući u obzir i tehnološki napredak zbog kojega će biti sve lakše odvajati spolnost, želju, reprodukciju, ljubav… morat će se mijenjati kompletno zakonodavstvo. Premda nas od takve budućnosti, smatra Attali, dijele desetljeća, a možda stoljeća, ona je, zaključuje, potiho već tu.

Konačno, u nekoj nedoglednoj budućnosti, muškarci će se po želji moći razmnožavati bez potrebe da u to uključuju ženu; žene neće morati rađati; ‟u narcističkom paroksizmu pojavit će se želja za samoreprodukcijom… tako će svatko moći sačiniti kolekciju sebe klonirajući, jednog dalekog dana, vlastitu svijest… Čovjek će težiti tome da proživi sve spolnosti, da prelazi od jednog spola do drugoga mentalnom, fizičkom, psihičkom i potom genetskom transvestijom‟. Ovo već sve skupa zvuči suludo, ali, to je ‟vizija‟ na samom kraju posljednjeg poglavlja.

Studija se ipak većim dijelom bavi onime što je poznato i znanstveno potvrđeno ili barem teorijski razrađeno pa nas autor u osam poglavlja vodi kroz sljedeće teme: Životinjska ljubav, Početci ljubavi, Poliandrija, Poliginija, Iznalazak monogamije, Rađanje ljubavi na Zapadu XI.-XV. stoljeće, Slavljenje ljubavi XV.-XVIII. stoljeće, Agonija braka XIX.-XX. stoljeće i Budućnost. Iz perspektive knjige, kao neka konstanta uočava se – osim u matrijarhalnim i poliandrijskim kulturama – stalna tendencija muškaraca da si priskrbe što je moguće više žena (i materijalnih dobara); uistinu, što je muškarac bio moćniji, bio je skloniji poliginiji (tj. mogao si ju je priuštiti). Stvar se nije bitno promijenila ni u posljednjih dvije tisuće godina, unatoč protivljenju Crkve; priležnice, konkubine, milosnice, kurtizane… redovito se pojavljuju uz vladare, od Karla Velikoga pa sve do Kennedyja, Clintona ili Berlusconija. Islam je to ‟riješio‟ dopustivši do četiri zakonite supruge; no mnogi vlastodršci (case study: Sulejman) bez problema su u hareme dovlačili na desetke ili stotine djevojaka.

Zašto? Zato što su mogli.

U knjizi se mogu pročitati brojni primjeri spolnih praksi širom svijeta, još uvijek postojećih ili pak zabilježenih u raznim putopisima ili povijesnim djelima. Uglavnom, kombinacije, tko s kim, gdje, kako, kada, koliko i zašto ulazi u intimne odnose su zapanjujuće raznolike. U Putovanju oko svijeta (18. stoljeće), Bougainville opisuje posvemašnju seksualnu permisivnost na Tahitiju. U narodu Kikuju iz Kenije muškarci i žene stupaju u po šest ili sedam uzastopnih/istodobnih brakova. Postoje (ili su postojala) društva u kojima su bili dopušteni brakovi između oca i kćeri, brata i sestre, strica i nećakinje, tete po ocu s nećakom, bake/djeda s unucima… Jedina univerzalna zabrana odnosi se na zabranu odnosa majke i sina. Uz seksualnost su vezani brojni, često bizarni običaji i obredi. Postoje i društva u kojima je homoseksualnost uobičajena, uključujući i ono što mi – s pravom – smatramo pedofilijom. U narodu Baruja, primjerice, homoseksualnost među adolescentima je obavezna, dok im se masturbacija zabranjuje, jer, piše Attali, ‟njihova sperma 'pripada' muškarcima. Oni prakticiraju felaciju i ne poznaju sodomiju. Naprotiv, u plemenu Kausa iz Nove Gvineje prakticiraju sodomiju, ali ne i felaciju. U plemenu Azande mladi se muškarci vjenčavaju s mladim dječacima…‟ itd., itd. Prije no što odmahnemo rukom uz eurocentrično mrmljanje o primitivnim domorocima, valja se podsjetiti da u samim temeljima naše civilizacije, onim starogrčkim, čitamo mizoginijske komentare velikih filozofa pa tako za Aristotela žena i nije ljudsko biće, a Platon drži da je za muškarca važno ljubiti filozofiju, umjetnost, druge muškarce, a ne žene. (Koliko su spomenuta dvojica utjecala na srednjovjekovnu teologiju općenito i odnos prema ženama posebice, tema je za sebe.) Poznat je odnos prema mladim dečkima koje je trebalo inicirati u svijet odraslih muškaraca. ‟…svaki zreo čovjek, zvan erast, inače oženjen jednom ili više žena, može intelektualno i seksualno uzeti na skrb adolescenta, eromena, kako bi od njega učinio dostojnoga građanina.‟ Netko ciničan rekao bi da ne bismo imali filozofije da nije bilo nastojanja da erasti impresioniraju svoje eromene

Za kraj, nekoliko riječi o čudnom i prečudnom narodu Mosuo, čijih nekoliko desetaka tisuća pripadnika živi u suvremenoj Kini. Riječ je o društvu koje tisućljećima funkcionira kao kombinacija matrijarhata i poliandrije, premda bi se prije moglo reći da žive u za njih očito vrlo harmoničnim odnosima i da ih nije briga kako će ih zapadnjačka antropologija klasificirati. Dakle, cure i dečki, pripadnici tog naroda, slobodni su svake večeri izabrati drugog partnera, zvanog axia ili 'prijatelj'. Neki među njima imaju samo jednog axia cijeli život, drugi ih imaju mnogo više. Navečer muškarci dolaze pred prozor žene koja im se svidjela, a ona bira onoga s kojim će leći. Što je muškarac iz udaljenijeg kraja, veći je ženin ugled. Te su veze apsolutno slobodne, nema nikakve prisile. Neke muškarce oduševit će činjenica da u tom narodu najveći dio svakodnevnih poslova obavljaju žene (muškarci čuvaju stoku i ribare), koje su i glava obitelji, ime se prenosi po ženskoj liniji… Girls power, štono riječ. Stvar nije smiješna: okruženi su zajednicama koje prakticiraju ubijanje ženske novorođenčadi, a uočeno je da među Mosuima praktički ne postoje čak ni razmirice među susjedima. Za životni standard im se manje-više fućka; ‟vlasništvo zajednice ne uvećava se iz naraštaja u naraštaj i čini se da taj način života svima odgovara‟. Nisam naišao na podatke da su ikada ratovali. Opušten neki narod. Djecu odgajaju ujaci i majčina obitelj. Ujedinjeni narodi proglasili su ih 'uzornom zajednicom'. Pitanje za raspravu: kako bi izgledao planet da je ovakav način organiziranja društva prevladavajući?

U zadnje vrijeme kod njih se razvija turizam; znatiželjnici dolaze vidjeti te žene čija je razina emancipiranosti i samosvijesti tolika da o njoj zapadnjačke feministice niti ne sanjaju; pritom su izgleda i tamošnji muškarci sasvim zadovoljni, čini se da se ne osjećaju podređenima niti isključenima iz života zajednice. Prije no što netko pomisli da se radi o poludivljim, primitivnim, seksualnim predatori(ca)ma koje bi trebalo pod hitno – pa i na silu – civilizirati, ili zabraniti njihov način života kakvim referendumom, neka ipak malo razmisli.    

  • Avatar Mi sami
    Mi sami:

    Znaci da ce plenki i pupi napokon imati dijete sretno buducim tatama.