Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

25 godina.

Objava 28. siječnja 2017. 1 komentara 700 prikaza
Foto: Ivana Hađina
Foto: Ivana Hađina
Foto: Ivana Hađina

25 godina. Nedavno sam shvatila da je prošlo 25 godina. Čovječe. Prije toga sam mislila da sam dvije godine u Gajbici i onda kroz razgovor shvatim da su tri godine in my loving place. Zaista su tri godine. Izgubila sam jednu godinu negdje. Vrijeme nevjerojatno brzo leti...

A tih 25 godina kako je proletjelo? Nije proletjelo. Nekada je vrijeme tako sporo prolazilo. Bilo je i hladno i ružno. I dugo je trajalo. Kao neki drugi život. Prolazak kroz neki dugi, dugi, skučeni, mračni, vlažni, hladni tunel. U glavi mi je ostala ta hladnoća urezana i mahnito je se bojim i navlačim na sebe 356 slojeva. Kao po navici možda. Više podsvjesno. Hladnoća me podsjeća na taj period.

„Krećemo u pola 7 sutra. Budi spremna s djecom. Ponesi samo najosnovnije.“

Spremiš svoja dva relativno mala pingvina koja si rodila. Tri vrećice. I ukrcaš se u nakrcan autobus i kreneš na put koji ne znaš hoćeš li proći. I nikad se više ne vratiš.

Ne sjećam se da se Mama ikad bojala. Nismo osjetili ni strah ni dramu putem. Moj mali brat u busu je zaspao naravno kao da je u gostima. Ja sam razgledavala. Tata nas je dočekao. Bili su oboje tako mladi tada. Mi smo bili djeca i nismo brinuli oko ničega.

Gledajući unatrag, sada, potpuno zrela i formirana, ne znam kako su uspjeli sve kroz te godine. I ne sjećam se ikada da je netko radio dramu i probleme, da je bilo vrištanja, urlanja, trauma premda su bili svi preduvjeti za to. Nije uvijek bilo nasmijano i lagano jer vrijeme je bilo dramatično, ali nije se od toga radila drama. Vrijeme je bilo teško, ali se išlo dalje. Taj period nije zakočio nas sve da ne radimo, da ne idemo u školu, na fakultet, da se ne družimo, da se ne smijemo, da se ne volimo. Nije se imalo za puno toga, ali nečega je ipak bilo kada smo opstali, uspjeli i kada nitko od nas nije izašao iz tog iskustva lošiji nego bolji.

Zato kada slušam, vidim, osjetim nešto što nije lijepo, dobro, ispravno ja imam jako debele živce na čijem trapezu se takvi mogu razvlačiti jer znam razliku između bitnog i nebitnog. Ne reagiram jednostavno. Moja energija vrijedi više. Ulažem je u pročitane rečenice, napisanu riječ, uhvaćen trenutak u fotografiji, u osmijeh, u zagrljaj, u druženje s dragim ljudima, u finu hranu, u istinsko uživanje, u alkemiju sreće, u fino, slatko, toplo, u dobro.

Kada usred zime, vruća voda klizi po mom smrznutom tijelu koje je upravo došlo iz šetnje, u toploj kupaoni dok vani pada snijeg... Kada se probudim na toplom, sigurnom... Kada pojedem hranu koja je ljubav... Kada hvatam osmijehe, dobre vibracije, pozitivnu energiju... Kada učim od boljih... Kada dijelim s onima koji manje znaju... Kada znam što je hedonizam... Kada nisam puna gorčine i kada imam razloga za to... Kada me nije sram biti što jesam... Kada ne posustajem... Kada ne odustajem... Kada sam izdržljiva... Kada vjerujem i kad mi moju vjeru u dobro i u ljubav lome... Kada osjećam, kada volim...

Znam da to je Uspjeh. Znam da to je Sloboda.

Sva nedostajanja učinila su me zahvalnijom. Sva hladnoća toplijom. Sva težina lakšom. Sve prepreke izdržljivijom. Svih tih 25 godina snažnijom. Svaka trauma čovjeka ili slomi ili ga učini snažnijim. A na tome da budemo snažni i snažniji, na tome treba toliko puno raditi. Treba proliti i krv i znoj i suze jer je to teško, ali ne i nemoguće. Život zaslužuje da iz trauma koje nam servira izađemo kao pobjednici, a ne ogorčeni ljudi koji ne čine dobro i ne govore dobro i nisu dobro ni za sebe ni za druge ljude. 

Danas sam pročitala izjavu preživjelog čovjeka iz Auschwitza: "Fight any form of hate propaganda".

Sve ružno počinje s lošom komunikacijom. A nekad davno, koliko ratova toliko puta je bilo da je netko nešto krivo iskomunicirao i nisu mogli uspostaviti konsenzus. Pa kad nisu mogli riječima, onda su probali šakama, granatama i mecima. Nitko nije bio sretan nakon što je pala kiša granata i metaka i nakon što je ostalo puno manje ljudi na životu nego prije. Sa svim tim ljudima su drugi ljudi mogli biti, živjeti, družiti se, možda se i voljeti, možda djecu imati i obitelj stvoriti.

Komunikacija. Volim komunikaciju. Nekada komuniciramo tišinom i dobro je jer se razumijemo i bez da išta kažemo. A nekada sve riječi nisu dovoljne. Nekada je komunikacija tako razorna, nije dobra, gruba je, otresita, ispunjena zlim namjerama, nekonstruktivna, ne vodi nikuda, stvara tenzije, stvara negativnu energiju, stvara lošu atmosferu. Loša komunikacija rađa ratove. Dobra komunikacija stvara čuda, stvara dobro, stvara ljubav, život. Pa me uvijek iznenadi ta potreba da se ne razumijemo i da ne komuniciramo dobro. Zašto? 

A možemo komunicirati kako treba zar ne? Zašto onda ne komuniciramo dobro? Zašto nam je lakša grubost od nježnosti? Zašto ljudi radije vode ratove nego ljubav? Zašto kišu metaka ne zamijenimo kišom poljubaca? Zašto suze ne izbrišemo zagrljajima? Zašto ne pružimo ruku umjesto da grizemo? Sva ta loša komunikacija je govor traume iz čovjeka i nerješenih pitanja, nesigurnosti, neznanja, hrpe problema sa samim sobom strpane pod tepih... A svi mi imamo svoje traume, strahove, težine, boli, brige i probleme, samo nas razlikuje način na koji se s time nosimo. Rat nikad nije riješio ništa i nikad nije napravio nešto dobro. Rat nije konstruktivan. I pri tom ne mislim samo na rat granatama i mecima. Mislim na puno toga što je razorno i bez jednog ispaljenog metka. Loša komunikacija nije konstruktivna. Možemo se ne slagati, ali biti konstruktivni i postići sporazum. Ali ako nemaš s druge strane osobu koja misli tako, koja je konstruktivna, onda ništa od konsenzusa. To se odnosi na svaki mogući oblik odnosa. Sve privatne i poslovne sfera. 

Dogovor zaista gradi.

Toliko pitanja. A odgovor na sve boljke čovječanstva je u kvalitetnoj komunikaciji. Riječima, djelima, tijelima. Ovisno o kojem odnosu je riječ i o kakvoj situaciji.

Vodimo ratove na dnevnim bazama umjesto da vodimo ljubav. I nikad nećemo naučiti da je ljepša ljubav.

  • Deleted user:

    Žao mi je zbog te traume koja vam se dogodila prije 25 godina, drago mi je da ste danas Ok .