Blogosfera Daisy Pozitivka

Bez naslova.

Objava 13. rujna 2015. 2 komentara 958 prikaza
Foto: Dijana Karabašić, Barcelona, 2011.
Foto: Dijana Karabašić, Barcelona, 2011.
Foto: Dijana Karabašić, Barcelona, 2011.

Vratila sam se u Gajbicu kako od milja zovem svoj brlog, svoj mali dom u kasnu nedjeljnu večer. Naprosto je obožavam. Dala sam joj osobnost i ispunila je svojom. Nas dvije smo svoje. Sretna sam što se imamo. Makar nije tehnički moja, ali svakako drugačije - ona je moja Gajbica. 

Vratila sam se s vrećicom punom povrća iz našeg vrta. Mama mi je ubacila i pola kile kave bez da znam. Preslatka je. Jedna je mama. Svaka vrsta povrća posebno je zapakirana i za svaku mi je rekla kako da najbolje iskoristim to. Imala je 32 godine kada smo došli tu. Cijelim putem u prepunom busu nas, rekli bi danas imigranata, mali brat je sjedio njoj u krilu, ja već velika sam mogla paziti na sebe, sjedila sam i na podu i svakako jer je bio bus prepun žena i djece. Imali smo sreću prijeći među zadnjima dok su granice bile otvorene. Prije toga zvala je tatu koji je radio oduvijek tu i rekla da žene s djecom bježe i dogovorili su se da dođemo dok se ne smire glasine o ratu koji je bio nepoznanica u našoj idiličnoj Narniji. Zamisli da imaš dvoje djece i dogovaraš s mužem bježanje i to ono za svaki slučaj dok se ne smiri. Svi smo mislili da rata neće biti. Mi djeca nismo ni znali što to znači. Idemo na izlet vidjeti gdje tata radi...

Danas ujutro dok smo pili kavu, tata je mazao šnite kruha tradicionalno s margarinom i marmeladom, to je neki jutarnji ritual i rekao da mu netko to oduzme da ne zna šta bi. Obožava jesti, a mora paziti na prehranu zbog dijabetesa. Kad smo došli kod njega, imao je 35 godina i bio pun života, radio u dobroj firmi gdje su svi bili ekipa koja se dobro slaže, dobro radi i dobro zabavlja. Voli se tata zezati, ali toliko voli jesti. Grozno je kad voliš jesti, a ne smiješ. Još gore je nemati što jesti...

Volim vikendom ići u nabavku i sretna sam što mogu kupiti namirnice koje volim i pripremati jela koja volim za sebe i drage ljude. Imam te neke rituale vikendom i sretna sam što radim i što si mogu priuštiti osnovno. Zahvalna sam. Jer nekada smo jeli što smo imali. Dan danas pričamo o britanskim konzervama govedine koja je zaista bila fina. Sjećam se tog okusa premda danas ne čekam humanitarnu pomoć. Sjećam se strica iz Austrije koji je dolazio s čokoladama i kako smo mu se veselili. Sada mogu kupiti koju god čokoladu poželim, ali sjećam se i tih čokolada... Nikad nismo bili gladni, ali falilo je nekada nečeg finijeg. Ne znam kako smo spajali kraj s krajem kada iz ove perspektive sada gledam, ali mislim da su moji mama i tata čarobnjaci. Prvo djeca, pa onda oni. To su roditelji. 

Posjetili smo naše prve susjede koji su nam bili prvi susjedi 21 godinu dok se nismo preselili u svoju kuću. Bili su sretni što nas vide. Vratilo me to u 92... Sjećam se kad smo došli s tri vrećice kako su nam svi pomogli. Imali smo sreću da smo došli u divno susjedstvo i sprijateljili se sa svima. Toliko dragih ljudi živi u mojoj ulici Vladimira Nazora u divnom pitoresknom malom gradu velikih ljudi - Jastrebarsko. Svakoj mladoj obitelji bih taj grad preporučila jer ima sve što treba za život. Premda vodim ljubav svaki dan sa Zagrebom i svaki dan volim otkrivati neki novi njegov kutak, Jaska ima posebno mjesto u mom srcu. Grad koji mi je pružio dom kad sam ostala bez svog. Grad koji je imao srce veliko k'o kuća. Toliko ljubavi i topline... Zaista smo bili sretni. Svi ti ljudi su bili sreća. Svi naši prijatelji, susjedi, svi...

Sa mnom u klupi je sjedilo valjda još 3 djece jer sam im bila egzotična i naravno svi su voljeli Karabašić i mog brata također. Ne zato jer im je to netko rekao nego zato što su bili dobri. Ne mogu ni zamisliti da je moglo biti drugačije. A moglo je. 

Sjećam se da nam nikada ništa ključno nije nedostajalo mada nismo imali puno. Bilo je za stanarinu i hranu. Svi ti ljudi su nam pomogli, donijeli odjeću jer nismo imali svoju, mislili smo da smo došli na odmor i mogli smo ponijeti malo. A onda smo ostali zauvijek. Slavili smo sve praznike. Išli na pričesti, firme, jeli prefine domaće kolače jer smo bili okruženi dobrim ljudima koji su nas ugostili i pomagali nam jer smo došli bez ičega. Igrali smo se po cijele dane kad nije bilo škole. Ne sjećam se težine, premda je bilo teško. Ali s više godine sada, svjesna sam koliko smo neopisivo imali sreće...

Imali smo sve tamo negdje, jednom davno, to mjesto postoji i danas, ali ubijeno je. I onda ostaneš bez svega toga što je nekad bilo živo. Velikog dvorišta. Velike kuće. Djetinjstva. Prijatelja. Susjeda. Slobode. Identiteta. Sretan si kad čuješ da je netko od rodbine prešao neku od granica i sretan si kad čuješ da su muški članovi obitelji, poznanika koji su svi odvojeni ipak uspjeli spasiti se. To je sreća. Kad mjesecima čekaš vijesti i čuješ da je netko na sigurnom. I odahneš. 

Nitko nije vjerovao da će biti rata. Rat se događa negdje dalje, a u idličnom malom mjestu tri naroda bez sukoba - kakav rat, kakve granate, puške i logori... Poslije kada je sve zapaljeno i porušno, mjesto je postalo poznato po imenima konc logora. 

Nitko nije mogao vjerovati da će se sve to dogoditi. 

Nitko ne odlazi jer želi. Svi odlaze jer moraju. Nitko ne bira biti izbjeglica. Nije to stvar odabira. Nije da te netko pita: želiš li ostaviti sve koje imaš i sve što imaš i bježati. Može li itko željeti bježati? 

Jednog dana dok ti mama radi u vrtu, kažu joj da bude spremna s djecom u pola 7 i da nosi samo najnužnije jer nema mjesta. Potrpala je osnovno i dobro smo se obukli. Bio je travanj, još hladno, ali i toplo. To jutro smo se vozili ookolnim putevima u prepunom busu dok su u daljini padale granate, prelaziš granice i ne znaš što se događa jer si dijete, ali si na suhom, toplom, jedeš kiflu i putuješ u sigurnom, putuješ na sigurno jer te negdje netko čeka. Ni ne vidiš opasnost i ni ne znaš što je opasnost jer ti živiš u miru, Narniji. 

Prvi put kad smo išli smo se vratili jer je bio neki most srušen. Mahnula sam prijateljicama i poslije se otišla bezbrižno igrati. Brat je viknuo djedu: Dido, ja sam se vratio! Djed sav sretan, ni ne sluteći kakva opasnost se sprema rekao je: Neka si sine!

A što da je bilo drugačije?

Što da smo bili u prepunom čamcu koji se prevrnuo u Savi?

Što da nismo mogli prijeći granicu i da smo čekali malo vode, komad kruha na nekoj granici promrzli, pokisli, gladni, žedni?

Moji susjedi nas ne bi upoznali. Moji prijatelji ne bi me upoznali. Ja ne bih pisala ovaj blog. Vrlo lako se to moglo dogoditi. Zastrašujuće lako...

Odgovornost je na svima nama. Duboko u sebi, svatko zna da smo svi odgovorni pomoći ne zbog vlastite koristi, promocije, nego zbog toga što nikada ne znaš što život nosi. Tko to zna? Danas je mir, sutra tko zna... 

Jednog dana možemo se probuditi i morati bježati. Mi smo se isto tako probudili jer smo morali bježati. Ne zato jer smo htjeli sve ostaviti. 

Nitko ne bira biti izbjeglica. 

Onda ćemo očekivati da nas prime i da nam pomognu. Bit ćemo gladni, žedni i promrzli. 

Molit ćemo za to. Molit ćemo za svoju djecu koju nosimo na rukama. Molit ćemo za lijekove, vodu, hranu, toplu odjeću, pokrivač i ruku pomoći. Moja teta je molila u kamionu punom izbjeglica noseći sina od 6 mjeseci na rukama i govoreći kćeri od 6 godina da čuva čizmu jer ako je izgubi u tom kaosu bit će bosa... 

Mnogi nisu odlazili do zadnjeg trena jer nitko nije mogao vjerovati da će biti rata. 

Sve je vrlo jednostavno. Ili pomogneš ili ne. Ili si čovjek ili nisi. Ne možeš biti malo čovjek, malo ne. 

Koliko ti vrijedi sve što imaš, ako ne pomažeš koliko možeš i kako možeš. To što potrošiš tisuće za ručak, večeru, izlazak i mirišeš na najskuplji parfem, nosiš košulju s konjem i torbu s imenom i prezimenom - koliko to znači ako ne pomažeš onima kojima je potrebnije par litara vode nego tebi par litara votke?

Nikad ne znaš što ti sutra nosi.

To što se nas konkretno ne tiče neki rat koji se događa negdje daleko, ne znači da sutra neće.

Ako svi okrenemo glavu jer nas se ne tiče, jesmo li mi zaista ljudi? 

Koja je naša poanta?

Pomoći ili ne, nije pitanje velikih sila. Pitanje je nas, malih ljudi koji svi zajedno jesmo - najveća sila. 

Jer kao što djeca pjevaju, iskrena i neukaljanog srca: Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može... 

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Bravo Daisy, tako je jedino ispravno. Nema ali...

  • Avatar Daisy Pozitivka
    Daisy Pozitivka:

    Žalosno je kad vidim koliko se hajke diglo oko izbjeglica, koliko huškanja, krivih informacija, iskorištavanja ljudi u nevolji do toga da svi misle da treba muškarce, nečije sinove, nečije očeve, nečije muževe vratiti na ratište da poginu jer ne znam ... prikaži još!m tko može pobijediti tamo okupatora jednog, drugog, trećeg... Nema pobjede tamo otkud ti ljudi dolaze. Nema. Nema ni života. Samo smrt. Ne znam tko bi vratio svoje dijete, svog brata, svog muža, svog oca u takvo okruženje gdje ih samo smrt čeka. Ne znam koliko nečovjek možeš biti, da u ovakvoj situaciji gdje ljudi s djecom bježe glavom bez obzira, sigurno ne iz sporta, da komentira netko iz svoje udobne fotelje, sitog želuca na toplom s visoka da nek se vrate otkud su i došli. Trebali bismo svi biti svjesni toga, da danas sutra ćemo mi morati otići negdje i biti ekonomski imigranti, kao što i sada mnogi jesu i odlaze mnogi mladi ljudi busevima za Njemačku, odlaze za Irsku, Kanadu. Koja je razlika? Ja smatram da je cijela zemlja naša, cijela planeta i da svatko ima pravo ići za svojim životom gdje god želi da taj život bude.