Blogosfera Daisy Pozitivka

Boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živjeti?

Objava 22. kolovoza 2015. 4 komentara 5100 prikaza
Photo credit - Tatiana Gerusova
Photo credit - Tatiana Gerusova
Photo credit - Tatiana Gerusova

Meša uvijek ima neku prigodnu riječ za reći. Zato njegove riječi za naslov. Baš se pitam zbog čega se bojimo kad je život ionako prekratak i za strah...

Ovaj put skrećemo negdje drugdje, nije tako pikantna tema, sočna, nema sisa, guzica, nema seksa. O tome ćemo sljedeći put.

Ovdje ima života. Ali ima smrti koja je životna kao i život mada je kraj. Potpuno u šoku me danas dočekala vijest o odlasku jednog čovjeka kojeg sam znala. Otišao je iznenada u 61. godini, muž, otac, poznanik. Dok smo bili mali kad je dolazio u posjetu, nekako je bio baš Ljudina uvijek u pokretu, energičan, strastven, pun života i temperamentan. Mozak nije mogao shvatiti taj iznenadni odlazak. Tu toliku krhkost života... U zadnje vrijeme previše je odlazaka.

Imam osjećaj da nas smrt prevari. I što je najgore u svemu - na odlazak potpuno moramo biti spremni. Nema pregovora. Nema kompromisa. Trepneš i nema te. Pa zašto se onda ne volimo više? Ne pazimo više? Zašto si ne pomažemo više? 

Zašto ne širimo mir, dobro, ljubav, sreću, Nutellu, krijesnice... 

U životu koji imamo premalo uživamo. Previše se bojimo i previše brinemo. 

Svi mi imamo strahove čak i oni koji izgledaju neustrašivi. Takva jedna osoba koja djeluje neustrašivo i kao da se nikoga i ničega ne boji, takva osoba se na primjer boji biti sama pa ispunjava svoj život na krive načine koji ne ispunjavaju nego prazne. Umjesto da se suoči sa strahom.

Doduše, lako je reći, ali teško učiniti ponekad. Na primjer, ja se bojim operirati bruh pa ga godinama nosim sa sobom i nastojim ga ignorirati jer se bojim noža. Pravim se da ne postoji taj problem. Premda me ne boli, imam ga i osjetim ga nekada i znam da neće nestati, ali pomisao da idem pod nož i na tu operaciju me paralizira, tako da razumijem strahove i znam da su normalni, ali isto tako znam da jedino rješenje za strah je upravo suočavanje s njim. A ne bježanje iz bolnice.

Strah je jedan od velikih pokretača u kapitalizmu jer igrajući na kartu straha, prodaje se puno toga. Prodaje nam se skupo puno toga pod parolom "Zdrav život" - jer se bojimo nezdravog. Prodaje nam se i paket "Vječna mladost" - jer se bojimo starenja. A da gradimo neki svoj zdrav stav o sebi, drugima, svijetu i životu onda bismo bili vječno mladi, možda bi nam na licu bile bore, ali to ne znači da iznutra ne bi sijala jedna duhom vječno mlada osoba! 

Bojimo se kad volimo nekoga. Bojimo se izgubiti ga.

Danas se volimo, sutra tko zna. Ali ako se bojimo, da se nećemo voljeti sutra - onda nećemo ni uživati u tome što se volimo danas. Uživajte danas. Voljeli se ili bili samo ljubavnici koji dijele strast. Baš kao da sutra ne postoji. Sutra je novi dan i nešto novo. Novi dan, nova nafaka, nova prilika. Treba biti u trenutku. Zagrlite svog Mirka dok kiša pada vani, a vi ste u polumraku vašeg brloga, udahnite njegov miris i toplinu, baš kao da sutra ne postoji. Najbolje je tako. Zagrliš ga jako da se iznenadi jer tko zna postoji li sutra. Tako treba. Ljubiti do kraja, nikad napola.

Ne treba se bojati kraja ljubavi jer i kraj je prirodan. Možemo vezu, brak spašavati, ali ako netko želi otići, zar nije bolje da ode prije nego kasnije? Ako je već odlučio, pustite ga. Ako ne želi više biti s vama, to što ga zadržavate ne mijenja činjenicu da tu više ne želi biti. Ili obrnuto, nekada smo mi ti u toj situaciji kada želimo otići, a možda ne možemo tako brzo izaći iz odnosa kojem više reanimacija ne pomaže. Sve je zapravo jednostavno. 

Ne bojte se.

Bojimo se budućnosti, a koliko smo sigurni da je imamo?

Znamo li koliko dugo smo tu? Život nas prođe u brizi oko budućnosti, brinemo kako ćemo živjeti kad dođemo u penziju umjesto da stanemo sada i zagrizemo u ono što imamo sada i sočno mljackamo taj život kakav god je, bez brige, bez nerviranja, bez stresiranja. Takav stav ne znači da ćemo biti nemarni i da ćemo potrošiti sve što imamo sada i sutra ostati na cesti. Takav stav znači da vam strah ništa ne može. Ili barem vrlo malo može jer nismo od čelika da se možemo prestati brinuti. Ljudski je bojati se, samo treba to držati pod kontrolom i svesti na minimum (govori vam osoba koja se boji mraka i dubokog mora;).

Ja obožavam more, no nisam tamo nikad dovoljno. Ali obožavam i svoj balkon i pogled na veliko zelenilo divova od drveća, sunce proviruje kroz krošnje i miluje moja gola ramena dok pijem vruću prvu jutarnju kavu. Moji rituali me zadržavaju u ovome ovdje i danas, a ne u žaljenju za onim jučer.

Vikendom se zavodimo hedonizam u malom i ja. Uživam u trenutku sadašnjosti, nekad na balkonu, nekad u medvjeđem zagrljaju, nekad u dobrom društvu, svaki put neko novo uživanje i ne bojim se budućnosti.

Bojim se samo da ne budem u trenutku. Ne treba se bojati jer jučer je prošlo, sutra nije došlo, samo imamo ovo ovdje i sada. 

Ne bojte se. 

Bojimo se izgubiti posao kao da je nemoguće naći novi.

Bojimo se i trpimo jer teška je situacija na tržištu - to već i ptice na grani pjevaju, ali taj strah ne treba paralizirati nego motivirati. Naći novi posao je teško, nekad i preteško, ali nije nemoguće. Treba se truditi i kada ti je najgore - baš tada, kada ti je najgore, najteže, kada si najviše sam i nosiš najviše tereta - e baš tada se događaju promjene. Baš tada ne smiješ stati, pokleknuti, nego se trebaš dići i boriti. Ne treba očekivati da će te netko bodriti u tome, očekuj prije da će te netko pokušati zadržati uz "mudrosti" poput "svugdje je isto sranje, kaj ću mijenjati". Takve ljude ignorirajte. Ne slušajte one koji vas žele zadržati tamo gdje su i oni jer ne žele napraviti korak u nekom drugom, novom, nepoznatom smjeru. Možete prodavati sladoled na plaži i biti sretniji nego tamo gdje ste nesretni.

Nikad ne znate gdje je vaša sreća, ali nećete ni znati ako nemate hrabrosti da ju tražite, Oslobodite se straha i tražite svoju sreću.

Ne bojte se.

Strah je neminovan jer nema sigurnosti nikad i nigdje. Naravno da nismo opušteni potpuno jer mislimo na račune, projekte, poslove, djecu, muževe, žene, ljubavi, ljubavnike, prijatelje i razne neke brige, slatke i gorke. Mislim i ja na sve svoje životne brige. Brige svatko od nas ima, netko više, netko manje, ali svakome je njegova briga najveća. I premda je nemoguće biti uvijek opušten jer je život zahtjevan, možemo se potruditi. Možemo mantrati: Samo opušteno...

Uhvatiti trenutak i biti u njemu. Zajahati dobar val... 

Pustite sve i svakoga koji vas vuku na dno i zbog kojih se bojite. Budite s onima s kojima imate osjećaj da je baš sve moguće! 

Nema straha. Strah je iluzija. Ako vam se ljubi kao da nikad ljubili niste - onda baš tako ljubite. Sebe. Mirka. Život.

Živite danas kao da sutra ne postoji!

  • meme46:

    Odlično napisano! Isto razmišljamo a ja tako i nastojim živjeti.

  • Axel_Lund:

    Strah je najgori, a najstrasnije je cijeli zivot provesti u strahu. Tu smo da se igramo, zivimo punim plucima, radujemo, ispunjavamo sebe i druge, volimo se. A strah to sve sputava. I onda na kraju zivota te uhvati tuga i ... prikaži još! zalost - toliko toga sam mogao i htio. Samo da se nisam bojao. Bravo Dijana!

  • Avatar Daisy Pozitivka
    Daisy Pozitivka:

    Strah je neminovan, no ne smijemo dopustiti da vlada nama, da se uvuče u sve naše pore jer ako samo strahujemo ili ako previše strahujemo - gubimo dragocjeno vrijeme umjesto da se suočimo sa strahom, riješimo problem koji imamo i ... prikaži još! da živimo punim plućima kako i zaslužuje svaki dobar, normalan, pošten, pravedan čovjek.