Blogosfera Daisy Pozitivka

Didi...

Objava 25. siječnja 2015. 0 komentara 825 prikaza
Imamo samo ovaj trenutak, ovdje i sada...
Imamo samo ovaj trenutak, ovdje i sada...
Imamo samo ovaj trenutak, ovdje i sada...

Idem sinoć iz izlaska i na putu do garaže pogledam slučajno neka vrata, bila su malo uvučena, nisu se po nečemu isticala, prošla sam tim putem puno puta, ali sasvim slučajno pogledala sam baš ta vrata ovaj put, inače nije baš da hodam gradom i proučavam vrata.

A na vratima osmrtnica.

Sasvim slučajno sam pogledala, zastala i ostala šokirana.

Na nekim ni po čemu posebnim vratima u nekoj ulici koja isto nije posebna, u neki ni po čemu poseban kasni sat, stajalo je posebno ime na osmrtnici.

Ostala sam u šoku. Didi je umrla. Zbog prvog šoka sam mislila da je to neka druga Didi, mada sam znala da rijetko tko ima takvo ime i takva prezimena. I da ima godina koliko Didi. 51. Pisalo je u predubokoj boli javljamo da je naša... Dalje se ne sjećam.

Ne znam je li bilo zbog bolesti ili iznenada, nesreća ili što već. Ali nije ni bitno zar ne - kad te nema, nema te.

I mislim si - pa to je Didi s radionice pisanja. Uvijek topla, draga, ugodna i nasmješena. Didi...

Došla sam u stan i išla provjeriti jer neki dio razuma se nije htio pomiriti s tom činjenicom da je Didi mogla uopće umrijeti. I da, bila je to istina. Umrla je. Prekjučer. Baš me šokiralo. Čudna slučajnost da sam to tako saznala - sasvim slučajno na putu do garaže slučajno pogledaš na neka slučajna vrata gdje inače nisu zalijepljene takve obavijesti i vidiš ime i prezime nekoga s kim si sjedila na radionicama pisanja, čije si likovne uratke gledala i divila se, nekoga s kim si sjedila puno puta u kafiću na nekom ugodnom, pozitivnom čavrljanju i piću.

Onda sam se pitala je li bila bolesna i što se dogodilo kao da će neki razlog umanjiti tu strašnu činjenicu da Didi više neće nikada zazvoniti telefon i da će kao mnogo puta izaći usred radionice jer ju je uvijek netko zvao. Mislim da ju je sin zvao... Žalosno je kad shvatiš da je prije samo par dana komentirala da će doći na neki događaj u veljači i da je nešto pisala. I onda je izgubila neku bitku ili što već - kako glupo se kaže izgubila bitku, pa nije nitko ništa izgubio, svi se rodimo i od tog trenutka starimo i idemo prema kraju, samo što ne znamo kada će biti taj kraj. Nije da gubimo bitke, sama činjenica da smo živi i da dišemo u ovom olujnom svijetu i olujnom vremenu je već pobjeda. 

Došla sam doma i razmišljala o Didi, o tome kako je uvijek bila tako topla i draga, u glavi mi je odzvanjao njen odgovor kada je pitaš kako si Didi: Ja sam dobro. I onda je pričala o slikanju i pisanju... Ne samo da me pogodilo što je to Didi koju sam znala, nego me pogodilo što se to tako događa, što su život i smrt tako "organizirani". A moramo se miriti s time... 

Razmišljala sam o tom negativnom događaju koju otme ljude iz stvarnosti i oni se presele na neki drugi svijet. Nisu više s nama osim u mislima i u našim srcima. S nama su u ljubavi koju osjećamo prema njima i u uspomenama na one divne, tople, drage trenutke koje smo proveli skupa...

I inače mi je mantra "The time is now" i živim u trenutku jer ovo ovdje i sada je sve što imamo, tko zna što će biti sutra. Nastojim uživati u sitnicama koje na kraju dana čine zaista veliku razliku. Ta neka mala sitna zadovoljstva, užitak svakog trenutka, ugodna druženja, iskren smijeh dragih ljudi, vikend kafendisanje i opuštanje, čitanje, pisanje, slušanje muzike koju voliš... Sve to djeluje kao sitnica, ali je toliko bitno, bitnije nego ikad što više godina imaš da iscjediš sve iz trenutka u kojem si i slaviš baš svaki trenutak, da uživaš u svakom druženju s dragim ljudima, svakom jutru, svakom danu, svakoj noći.

Nije to lako kada imaš kredite, stanarine, režije, troškove, nikakvo zaleđe, nikakvu sigurnosnu mrežu da te spasi kad padaš i to izaziva gastritično ludilo uz 356 nekih drugih svakodnevnih briga, trovanja ružnim stranama ljudske prirode, neprestanih borbi s vjetrenjačama i besmislenih ratovanja s nepravdom u koja si uvučen bez volje, želje i potrebe. 

Ali onda vidiš slučajno kako smrt ne bira, nego se dešava, danas sutra može se desiti svakome i od nas i koja će nam zadnja misao biti trebamo se zapitati...

Sigurno ne želim misliti o ružnom, mada je teško kada si okružen time. Želim misliti na ljepotu i ljubav. Makar to značilo da prizovem neki lijep osjećaj koji je prošao. Sretna sam jer sam ga doživjela.

Ono što želim da me ispunjava sve dane mog života je činjenica da uživam u svakom trenutku čim, čim više. Jučer sam bila presretna dok se širio miris maminog kuhanja, ne zbog toga što ja sama sebi ne mogu skuhati, kuham skoro svaki dan, nego sama činjenica da imam mamu i da mi kuha i da me rodila uopće - sve to je tako dragocjeno. I činjenica da sam smotana kao tata, da zapišem na papirić da ne zaboravim pa zaboravim papirić, sve to je tako dragocjeno jer imam nekoga na koga ličim ne samo po smotanosti. Dragocjeno je imati brata koji je grub kakti, a zapravo je dobrica vrijedna.

Svi ti dragi ljudi koje imamo u našem životu - to je tako nevjerojatno dragocjeno. Moja draga Sanda s radionice pisanja koja je takav veliki čovjek i mada ju kratko znam, ne vidimo se često, ali ta osoba je tako velik čovjek i to je ono najbitnije, koliko je netko čovjek, koliko ima osjećaja za druge ljude jer ne možemo živjeti sami ma koliko se nekome činilo da ne treba nikoga.

Svi trebamo ljubav. Svi trebamo jedni druge.

Imam jedno predivno iskustvo s posla kada nas je bilo dvadesetak ako ne i više u jednom velikom timu. To je nevjerojatno i nestvarno bilo da tako velik broj ljudi može biti jedno, disati kao jedno, raditi kao jedno, zabavljati se kao jedno... Taj osjećaj me i dan danas veseli kad ga prizovem i kada se umotam u njega jer je to vrijeme bilo jedno predivno iskustvo i svi koji smo bili dio tog zlatnog vremena rado mu se vraćamo makar bilo prošlost i svatko je otišao svojim putem. 

Ima tako nevjerojatno predivnih ljudi s nama, oko nas, prolaze pored nas, možda nam nepoznat čovjek može pomoći svojim osmijehom, toplinom, pogledom. Samo trebamo biti svjesni ljepote i otresti što više možemo naše brige i dopustiti si da zagrizemo u sadašnji trenutak do maksimuma jer nikad ne znaš gdje i kada je tvoj kraj... 

Ta ljubav. Ti dragocjeni ljudi koje imamo. To uživanje u sitnicama makar to bila jedna obična kava vikendom koja je sve samo ne obična i nikad nije uzeta zdravo za gotovo nego svaki vikend slavim. Svaki vikend slavim svoje male rituale, sreću, slobodu, ljubav, pozitivnu energiju, drage ljude. To je ono bitno. Uživanje u trenutku. Cijeniti ih. Biti zahvalan. 

Živi smo. Volimo se. Kao što je veliki Meša Selimović napisao:

"Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se bez razloga, smijat ćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom - što smo živi i što se volimo. A kud ćeš većeg razloga!"

Ljude treba slaviti i cijeniti, poštovati i razumjeti. Ljude treba voljeti i dizati ih kada padaju, a nikada ih ne mrziti i nikada ih gaziti. Prema ljudima treba biti iskren i otvorenog srca što ne isključuje oprez i mudrost, ali jednostavno se fokusirati na ono dobro, a ne na sve ljude koje srećemo i koji nam oduzimaju mir, san i kradu od nas. Što više ti netko oduzima, trebaš još više biti motiviran da gradiš bolje, više, jače zbog sebe. Ne mora se dobro uvijek dobrim vratiti, ali dobro koje činimo - čini nas čovjekom i to činimo zbog sebe. Život treba ispunjavati ljepotom i ljubavlju. Za to nije potrebno materijalno. Za to nisu potrebni veliki novci. Potrebno je srce. 

Mislim kako postoje divni ljudi poput Didi koji uljepšavaju ovaj svijet... I ljudi poput Didi su ono bitno. I makar više nisu s nama, uvijek su u našim srcima.

Kasnije danas sam saznala da je sve bilo iznenada. Didi je otišla u samo mjesec dana. Slučajno. Ili ne. Tko zna kako to već ide. Smrt ne bira. Otme koga god želi. Sve nas je šokirao njen odlazak. 

Ono što je žalosno je da nas tek činjenica koliko smo smrtni, koliko su život, kucanje našeg srca i naše disanje krhki kao i od ljudi oko nas, ljudi s kojima živimo i dijelimo vrijeme, podsjete da smo živi i da trebamo još više iskoristiti vrijeme koje imamo jer nikad ne znaš kad će se zavjesa spustiti zauvijek i neće više biti nikakve predstave, umjetnosti, neće biti povratka na bis, publika će ostati sama, glavni glumac će napustiti daske života... 

Mada se trudim maksimalno živjeti punim plućima koliko god mogu, mada se trudim pronalaziti sreću i biti pozitivna (trudim se, ne znači da uvijek uspijem), uvijek me ovakve teške situacije šokiraju i još više podsjete koliko je važno još više živjeti i ne čekati posebne trenutke, posebne osobe, posebne prilike nego shvatiti da je sve posebno upravo ovdje i sada. Kakvo god to bilo. 

Naša Didi je živjela do kraja punim plućima, živim bojama, pričama, slikama, živjela je umjetnost i živjet će i dalje. U nama. Do kraja je imala smiješak na licu, onaj smiješak kakav imaju dobri ljudi, dobričine, znam taj smiješak, takav smiješak prepoznaš jer je rijedak i dragocjen... Nisam je vidjela neko vrijeme jer više ne idem na radionicu pisanja, ali naše zadnje druženje na terasi kafića bilo je baš lijepo, ugodno, opuštajuće, kao i uvijek... I voljela bih da je više Didi oko nas...

Draga Didi, počivaj u ljubavi i miru... Hvala ti za toplinu, ljubav i sve one divne ugodne trenutke koje smo provele skupa. Slikaj nešto lijepo i na nebu i napiši koju lijepu priču da i anđeli uživaju. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.