Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Distanca nas čini bližima

Objava 14. rujna 2014. 23 komentara 950 prikaza
"U potpunom miru sastavljena sama sa sobom"
"U potpunom miru sastavljena sama sa sobom"
"U potpunom miru sastavljena sama sa sobom"

Prošla tema o poligamiji koju ste mogli čitati ovdje nije baš završila nekim revolucionarnim zaključkom. Moja početna teza bila je da poligamija koja predstavlja odnos više ljudi koji uključuje ljubav i osjećaje, znači da sam ja u "braku" s dva muškarca kao Tilda Swinton i da imamo neki kvalitetan odnos pun ljubavi, razumijevanja i poštovanja, a ne samo da je riječ o seksu s više partnera, nije tako shvaćena. Ljudi poligamiju ne shvaćaju kao odnos s obavezama (ovo obavezama koristim jer je toliko uvriježeno da briga za nekoga, pažnja, ljubav, osjećaji se svode u ovo moderno vrijeme pod obaveze). Ljudi poligamiju danas shvaćaju kao slobodno seksualno ponašanje jer eto ne mogu biti vjerni i dosadi im svaki dan isto pa bi malo razbili monotoniju nečim drugačijim jer eto imaju na to pravo. To ne znači da razvijaju odnos s drugim ljudima. Imaju ljude s kojima su u vezi, braku, stabilnu točku kojoj se uvijek vrate jer je to nice to have i imaju okolo ljude koji im posluže kad požele nešto drugačije. To nije poligamija. 

Ponukana mnogim komentarima u zadnje vrijeme kako je poligamija zapravo prirodnija od monogamije, zanimalo me kako to, misle li ljudi da je moguće voljeti više osoba u isto vrijeme. No nitko tu nije pričao tu o ljubavi. Nitko nije pričao o tome da voli više osoba u isto vrijeme. 

Nisam dobila odgovore na svoja pitanja. Ali ste mogli čitati da je jedina prava ljubav i jedina prava monogamija sudeći po mojim komentatorima ako ste jedno drugom prvi i posljednji partner........ No, da, mogla bih uzburkati valove pa pisati o tome, ali danas nije dan za to. Idemo dalje, nova tema, nove polemike. U slučaju želje da komentirati temu poligamija molim da to učinite klikom ovdje.

Distanca, čini li nas bližima? Čini li nam dobro ili loše? Kakva su vaša iskustva?

Razmišljam o distanci u zadnje vrijeme. Ništa loše. Naprotiv. Otkrih čari distance. I njene koristi.

Distanca može biti vrlo konstruktivna i korisna, nekad i nužna. 

  • Jedan muškarac u vezi sa ženom dva desetljeća, sretnoj i ispunjenoj vezi, nikad nije bio sklon ideji da žive skupa jer kako kaže svatko treba svoj mir. U pitanju je ljubav, vjernost i odnos kakav bi zaista svatko poželio pun pažnje i osjećaja. No, to što ne žive skupa mi je bilo prvo čudno, ali poslije mislim - jesu li oni sretni = jesu; je li uživaju jedno s drugim = uživaju; imaju li ispunjene živote zajedno = imaju; imaju li ispunjene živote i interes odvojeno = imaju. I onda u čemu je problem? Nema problema. Nekome jednostavno odgovara tako. Svatko nalazi svoju formulu uspjeha i zašto bi bilo loše biti s nekim, a ne živjeti skupa. Svatko treba svoj mir, a zajedno smo kad god poželimo. Na kraju dana odemo zajedno ili odemo svatko svojoj kući. Zašto bi to bilo loše ako je odnos pun povjerenja i ljubavi i ako oboma paše? Ja doduše volim zajednički život, ali nekome možda paše imati svoj stan i imati tu distancu. Ako se oboje slažu oko toga zašto da ne!  
  • Čitala sam ne tako davno priču o dvoje ljudi u braku valjda preko 35 godina i oni spavaju u odvojenim sobama. I mislim si pa zašto, u čemu je problem? I onda zapravo kad vidiš da su ljudi sretni, da se poštuju, razumiju i da se vole dovoljno da mogu prihvatiti tu takvu distancu bilo da je riječ o tome da ne žive skupa, mada provode jako puno vremena skupa ili je riječ o tome da ima svatko svoju spavaću sobu. Ljudi imaju različite interese i drugačiji ritam otkako su stariji. Netko voli dugo čitati, netko dugo gledati TV, netko ide ranije spavati, netko voli izaći van, doći kasno, netko ustaje ranije, kasnije i zašto se ne bi dogovorili i napravili prostor za svačiji ritam. I sve funkcionira kada se ljudi vole dovoljno i razumiju prije svega dovoljno da shvate da onom drugom treba prostor. To ne znači ignoriranje i zanemarivanje nego slobodu. Kad su ljudi skupa, ne znači da su žrtvovali svoje interese, slobodu i potrebe da nekada budu sami. Sve je u načinu na koji ljudi dođu do zajedničkog rješenja uz koje će oboje biti sretni. Ako se ne komunicira na fin način nego se urla i napada i ničim ne rezultiraju pokušaji dobivanja prostora/distance i to je neki znak. 

I super su mi te dvije priče, da ne pišem previše u detalje. Počela sam razmišljati o distanci na drugačiji način. Počela sam razmišljati o tome da nekada najbolje shvatiš što osjećaš kad se malo makneš. Nije da odeš na drugu planetu niti da te nema godinama. Nije da si bezobrazan prema nekome niti da digneš sidro i nestaneš bez traga ne mareći za druge. 

Distanca jednostavno znači vrijeme da kontempliraš i da u odnos možda uneseš nešto novo, bolje, snažnije, ljepše. Tu i tamo mislim da nam svima treba neki "mali bijeg" da napunimo baterije. Poslije distance ja se uvijek vratim snažnija jer meni, kao što Bukowski kaže, treba vrijeme nasamo da se napunim. Odnosi nakon distance su kvalitetniji ako koristite distancu pametno i mudro i iskoristite vrijeme. 

Distanca ljude zbližava jer zapravo pokazuje da imamo dovoljno povjerenja jedno u drugo.

Distanca nam je ponekad potrebna kako bismo shvatili koliko nam netko znači.

Distanca nas nekada nauči koliko nekoga zapravo želimo, trebamo i volimo. 

Pričam s kolegicom u petak baš o tome. Nekada kad odemo van, svaka se izgubi malo jer ode plesati sasvim sama pored zvučnika i super nam je, ne zato što je loše zajedno, nego zato što nekad voliš plesati sam sa sobom, baš to, sam sa sobom i moraš napraviti sam đir. Jako je bitna distanca u smislu da svatko ima i svoje i da imamo zajedno ono "naše". Nije to ništa loše. Loše je kada ljudi uz ono MI, prestanu postojati kao JA.

Zajedništvo ne negira nas kao individuu. Zajedništvo na neki način jača i ono MI i ono JA. 

Distanca nam daje čist um. Shvatimo zapravo puno toga, samo se svi bojimo distance, mislimo da je nešto loše. Izbjegavamo ispustiti ruku koju držimo jer mislimo da ćemo ispustiti tu osobu. A nekada, makar nisi s nekim, osjećaš tako jako njegovu prisutnost, kao da si s tom osobom. Ako je riječ o kvalitetnoj priči, nazovimo to priča jer ja volim pisati priče, onda distanca makar bilo riječ o stotinama, tisućama kilometara ili je riječ o nekoj drugačijoj udaljenosti, nemogućnosti, ne može narušiti tu priču, može ju samo ojačati. A ako nismo u nekoj kvalitetnoj priči, onda nam ni blizina ne može pomoći, a distanca će nam pomoći to shvatiti. Nekada si najusamljeniji pored nekoga. Može biti riječ o prijateljici s kojom piješ kavu, o muškarcu s kojim si u vezi ili o ljubavniku s kojim dijeliš krevet. Kad to shvatiš, znaš da je najbolje ostaviti to mjesto prazno. 

Bila sam za vikend kod roditelja i otkako ne živimo skupa, zahvaljujući toj distanci shvatila sam zapravo koliko ih volim. Kad si stalno s nekim, možda ne razmišljaš o tome mada ih voliš, ali stalno ste skupa pa nekako se to podrazumijeva. Uvijek ste skupa makar svatko bio u svojim poslovima i planovima. Ali kada se makneš, shvatiš koliko ti strašno puno znače i koliko si zahvalan što ih imaš u svom životu. I makar ne živimo skupa, nekako imam osjećaj da sada provodimo kvalitetnije vrijeme kada smo zajedno.  

Ljudi se nekad pregrčevito drže bojeći se da ne izgube tog nekog. A svatko treba osjećaj slobode bez obzira u kakvoj priči je. I ako netko želi otići, otići će, zar bi htjeli biti s nekim samo zato što ga grčevito držite, a on ne želi biti tu? Iskrenije je i bolje just let go. Jesmo MI, ali potrebna nam je sloboda da dišemo, a ne grčeviti stisak. Ne možemo zadržati nekoga ako ne želi ostati. 

Napravite prostora za više ljubavi i osjećaja tako da se maknete tu i tamo malo, uhvatite zraka i udahnete sami sa sobom i shvatite koga i koliko volite, želite, trebate.  Napravite prostora i da shvatite koga ne želite. Svakome treba tu i tamo jedna kvalitetna, konstruktivna, kontemplirajuća distanca,  "to get your  ducks in a row" (super mi je to s patkicama).

Distanca nas zaista čini bližima složili se ili ne. 

Ako izgubimo nekoga, udaljimo se, možda smo dobili više sebe i priliku da dođe netko bolji?

Nije sve tako sivo kao ovo vrijeme zar ne? 

  • Avatar abakus
    abakus:

    Dvoje ljudi iz prve priče jednostavno nije zajedno. Biti zajedno znači dijeliti. Oni ne dijele ništa, osim što se nađu u spolnom odnosu tu i tamo. Muškarac iz te "veze" tu je odlično prošao jer bi inače ono što dobiva ... prikaži još! od te žene morao plaćati. A u to kako je prošla žena ne bih ulazio. Djece očigledno nemaju. Kako bi izgledala takva "veza" da imaju koje dijete i koliko bi to bilo fer prema djetetu i onome kod koga bi živjelo? Ne, nije to ljubav. To je sebičnost. Što se tiče drugog primjera, ima dosta ljudi koji pod stare dane više ne spavaju u istoj sobi, ali za to postoje jaki razlozi: nesanica jednog ili neki drugi problemi (npr. urinarni zbog čega osoba često noću ustaje ili jako hrkanje - i jedno i drugo drugoj osobi ometa san) zbog kojih se onda odvajaju kako bi makar druga osoba mogla mirnije spavati a ova prva da može mirnije ustajati ili čitati ako ne može spavati. Riječ je o posljedici problema koji dolaze s godinama a ne nekoj voljnoj odluci o odvajanju.

  • Avatar abakus
    abakus:

    Daisy, napisala si: " Ljudi se spajaju na različite načine. Putuju skupa, provode kvalitetno vrijeme skupa, druže se, komuniciraju, vole se, poštuju i razumiju, a žive odvojeno i kvalitetnije nego mnogi koji su skupa." Zvuči lijepo. Samo, po čemu se ... prikaži još! iz svega ovoga što si napisala može zaključiti da je riječ o dvoje ljudi koji su par, a ne o, recimo, prijateljima? I prijatelji putuju zajedno, provode kvalitetno vrijeme skupa, druže se, komuniciraju, vole se, poštuju i razumiju - i žive odvojeno. Ili možda čak i žive zajedno, kao cimeri, što ovaj tvoj par očigledno ne može. U čemu je razlika, što je to što ih čini parom a ne tek prijateljima koji povremeno zajedno provode vrijeme? Gdje je ono nešto što od dvoje ljudi čini par? Po čemu su oni par? Gdje je tu ljubav, kad nisu u stanju čak ni živjeti zajedno, kad nema u njima želje da voljenu osobu gledaju u svojoj blizini u svakom trenu? Ne zamjeri mi, Daisy, ali ovo što si opisala kod tog para nije ljubav. I ne zamjeri mi, ali mislim da ne znaš što je to zapravo ljubav ako misliš da je ovo što si opisala kod tog para ljubav. Ljubav nije živjeti u svome stanu, spavati sam u svom krevetu, otvarati vrata svoga frižidera u kojem je samo tvoja hrana. Ljubav znači da sve to želiš podijeliti s osobom koju voliš. Znači da želiš noći osjtiti toplinu njezina tijela uz sebe, čuti njezin tihi dah, vidjeti je ujutro kako te pozdravlja svojim prvim pogledom i, nadajmo se, osmijehom... Znači vidjeti njezine stvari pokraj svojih, znači šaliti se dok pripremate zajedno doručak ili ručak, smijati se dok je gledaš kako na brzinu srče kavu i juri jer ste zaboravili na vrijeme i već kasni na posao... Znači sve ono čega u tvome opisu ovo dvoje ljudi i njihove "veze" jednostavno nema. I nema, da bude gore, kod njih ni želje za tim. To samo znači jedno: nema ni ljubavi. A čega onda ima? Ima samo veze radi veze, veze radi okoline, da ne bi drugi mislili da su sami. I veze da bi imali s kime otići u kino ili na put. Nezgodno je ipak kad u kino moraš sam, a i na putu je nekako ljepše biti u društvu. Njihova "veza" nije veza, već izgovor pod kojim i dalje zapravo žive sami. I to je njihovo pravo. No to nije ljubav.

  • zagor27:

    "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe,"