Prošla tema o poligamiji koju ste mogli čitati ovdje nije baš završila nekim revolucionarnim zaključkom. Moja početna teza bila je da poligamija koja predstavlja odnos više ljudi koji uključuje ljubav i osjećaje, znači da sam ja u "braku" s dva muškarca kao Tilda Swinton i da imamo neki kvalitetan odnos pun ljubavi, razumijevanja i poštovanja, a ne samo da je riječ o seksu s više partnera, nije tako shvaćena. Ljudi poligamiju ne shvaćaju kao odnos s obavezama (ovo obavezama koristim jer je toliko uvriježeno da briga za nekoga, pažnja, ljubav, osjećaji se svode u ovo moderno vrijeme pod obaveze). Ljudi poligamiju danas shvaćaju kao slobodno seksualno ponašanje jer eto ne mogu biti vjerni i dosadi im svaki dan isto pa bi malo razbili monotoniju nečim drugačijim jer eto imaju na to pravo. To ne znači da razvijaju odnos s drugim ljudima. Imaju ljude s kojima su u vezi, braku, stabilnu točku kojoj se uvijek vrate jer je to nice to have i imaju okolo ljude koji im posluže kad požele nešto drugačije. To nije poligamija.
Ponukana mnogim komentarima u zadnje vrijeme kako je poligamija zapravo prirodnija od monogamije, zanimalo me kako to, misle li ljudi da je moguće voljeti više osoba u isto vrijeme. No nitko tu nije pričao tu o ljubavi. Nitko nije pričao o tome da voli više osoba u isto vrijeme.
Nisam dobila odgovore na svoja pitanja. Ali ste mogli čitati da je jedina prava ljubav i jedina prava monogamija sudeći po mojim komentatorima ako ste jedno drugom prvi i posljednji partner........ No, da, mogla bih uzburkati valove pa pisati o tome, ali danas nije dan za to. Idemo dalje, nova tema, nove polemike. U slučaju želje da komentirati temu poligamija molim da to učinite klikom ovdje.
Distanca, čini li nas bližima? Čini li nam dobro ili loše? Kakva su vaša iskustva?
Razmišljam o distanci u zadnje vrijeme. Ništa loše. Naprotiv. Otkrih čari distance. I njene koristi.
Distanca može biti vrlo konstruktivna i korisna, nekad i nužna.
- Jedan muškarac u vezi sa ženom dva desetljeća, sretnoj i ispunjenoj vezi, nikad nije bio sklon ideji da žive skupa jer kako kaže svatko treba svoj mir. U pitanju je ljubav, vjernost i odnos kakav bi zaista svatko poželio pun pažnje i osjećaja. No, to što ne žive skupa mi je bilo prvo čudno, ali poslije mislim - jesu li oni sretni = jesu; je li uživaju jedno s drugim = uživaju; imaju li ispunjene živote zajedno = imaju; imaju li ispunjene živote i interes odvojeno = imaju. I onda u čemu je problem? Nema problema. Nekome jednostavno odgovara tako. Svatko nalazi svoju formulu uspjeha i zašto bi bilo loše biti s nekim, a ne živjeti skupa. Svatko treba svoj mir, a zajedno smo kad god poželimo. Na kraju dana odemo zajedno ili odemo svatko svojoj kući. Zašto bi to bilo loše ako je odnos pun povjerenja i ljubavi i ako oboma paše? Ja doduše volim zajednički život, ali nekome možda paše imati svoj stan i imati tu distancu. Ako se oboje slažu oko toga zašto da ne!
- Čitala sam ne tako davno priču o dvoje ljudi u braku valjda preko 35 godina i oni spavaju u odvojenim sobama. I mislim si pa zašto, u čemu je problem? I onda zapravo kad vidiš da su ljudi sretni, da se poštuju, razumiju i da se vole dovoljno da mogu prihvatiti tu takvu distancu bilo da je riječ o tome da ne žive skupa, mada provode jako puno vremena skupa ili je riječ o tome da ima svatko svoju spavaću sobu. Ljudi imaju različite interese i drugačiji ritam otkako su stariji. Netko voli dugo čitati, netko dugo gledati TV, netko ide ranije spavati, netko voli izaći van, doći kasno, netko ustaje ranije, kasnije i zašto se ne bi dogovorili i napravili prostor za svačiji ritam. I sve funkcionira kada se ljudi vole dovoljno i razumiju prije svega dovoljno da shvate da onom drugom treba prostor. To ne znači ignoriranje i zanemarivanje nego slobodu. Kad su ljudi skupa, ne znači da su žrtvovali svoje interese, slobodu i potrebe da nekada budu sami. Sve je u načinu na koji ljudi dođu do zajedničkog rješenja uz koje će oboje biti sretni. Ako se ne komunicira na fin način nego se urla i napada i ničim ne rezultiraju pokušaji dobivanja prostora/distance i to je neki znak.
I super su mi te dvije priče, da ne pišem previše u detalje. Počela sam razmišljati o distanci na drugačiji način. Počela sam razmišljati o tome da nekada najbolje shvatiš što osjećaš kad se malo makneš. Nije da odeš na drugu planetu niti da te nema godinama. Nije da si bezobrazan prema nekome niti da digneš sidro i nestaneš bez traga ne mareći za druge.
Distanca jednostavno znači vrijeme da kontempliraš i da u odnos možda uneseš nešto novo, bolje, snažnije, ljepše. Tu i tamo mislim da nam svima treba neki "mali bijeg" da napunimo baterije. Poslije distance ja se uvijek vratim snažnija jer meni, kao što Bukowski kaže, treba vrijeme nasamo da se napunim. Odnosi nakon distance su kvalitetniji ako koristite distancu pametno i mudro i iskoristite vrijeme.
Distanca ljude zbližava jer zapravo pokazuje da imamo dovoljno povjerenja jedno u drugo.
Distanca nam je ponekad potrebna kako bismo shvatili koliko nam netko znači.
Distanca nas nekada nauči koliko nekoga zapravo želimo, trebamo i volimo.
Pričam s kolegicom u petak baš o tome. Nekada kad odemo van, svaka se izgubi malo jer ode plesati sasvim sama pored zvučnika i super nam je, ne zato što je loše zajedno, nego zato što nekad voliš plesati sam sa sobom, baš to, sam sa sobom i moraš napraviti sam đir. Jako je bitna distanca u smislu da svatko ima i svoje i da imamo zajedno ono "naše". Nije to ništa loše. Loše je kada ljudi uz ono MI, prestanu postojati kao JA.
Zajedništvo ne negira nas kao individuu. Zajedništvo na neki način jača i ono MI i ono JA.
Distanca nam daje čist um. Shvatimo zapravo puno toga, samo se svi bojimo distance, mislimo da je nešto loše. Izbjegavamo ispustiti ruku koju držimo jer mislimo da ćemo ispustiti tu osobu. A nekada, makar nisi s nekim, osjećaš tako jako njegovu prisutnost, kao da si s tom osobom. Ako je riječ o kvalitetnoj priči, nazovimo to priča jer ja volim pisati priče, onda distanca makar bilo riječ o stotinama, tisućama kilometara ili je riječ o nekoj drugačijoj udaljenosti, nemogućnosti, ne može narušiti tu priču, može ju samo ojačati. A ako nismo u nekoj kvalitetnoj priči, onda nam ni blizina ne može pomoći, a distanca će nam pomoći to shvatiti. Nekada si najusamljeniji pored nekoga. Može biti riječ o prijateljici s kojom piješ kavu, o muškarcu s kojim si u vezi ili o ljubavniku s kojim dijeliš krevet. Kad to shvatiš, znaš da je najbolje ostaviti to mjesto prazno.
Bila sam za vikend kod roditelja i otkako ne živimo skupa, zahvaljujući toj distanci shvatila sam zapravo koliko ih volim. Kad si stalno s nekim, možda ne razmišljaš o tome mada ih voliš, ali stalno ste skupa pa nekako se to podrazumijeva. Uvijek ste skupa makar svatko bio u svojim poslovima i planovima. Ali kada se makneš, shvatiš koliko ti strašno puno znače i koliko si zahvalan što ih imaš u svom životu. I makar ne živimo skupa, nekako imam osjećaj da sada provodimo kvalitetnije vrijeme kada smo zajedno.
Ljudi se nekad pregrčevito drže bojeći se da ne izgube tog nekog. A svatko treba osjećaj slobode bez obzira u kakvoj priči je. I ako netko želi otići, otići će, zar bi htjeli biti s nekim samo zato što ga grčevito držite, a on ne želi biti tu? Iskrenije je i bolje just let go. Jesmo MI, ali potrebna nam je sloboda da dišemo, a ne grčeviti stisak. Ne možemo zadržati nekoga ako ne želi ostati.
Napravite prostora za više ljubavi i osjećaja tako da se maknete tu i tamo malo, uhvatite zraka i udahnete sami sa sobom i shvatite koga i koliko volite, želite, trebate. Napravite prostora i da shvatite koga ne želite. Svakome treba tu i tamo jedna kvalitetna, konstruktivna, kontemplirajuća distanca, "to get your ducks in a row" (super mi je to s patkicama).
Distanca nas zaista čini bližima složili se ili ne.
Ako izgubimo nekoga, udaljimo se, možda smo dobili više sebe i priliku da dođe netko bolji?
Nije sve tako sivo kao ovo vrijeme zar ne?
