Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

I tuga je inspiracija.

Zašto shvatimo koliko nekoga volimo tek kad taj netko napusti ovaj svijet?
Objava 17. studenoga 2019. 1 komentara 766 prikaza
Divnoća. AGN 2017
Divnoća. AGN 2017

U zadnje vrijeme što se može skužiti iz dinamike pisanja mog bloga jako mi se teško inspirirati. Zapravo, točnije bi bilo - inspiracija je tu, ali čovjek klone u realizaciji ponekad jer ne može dati najbolje, napisati najbolji tekst koji može i zna da je u njemu. A ja sam uvijek htjela kad dam sebe nekome, nečemu, poslu, pa i blogu - da dam najbolje jer jedino tako sam mirna. 

Ovih dana, zapravo mjeseci veći fokus mi odvlače neke tužne stvari koje su mi se dogodile, koje su ružne uz to što su tužne. Pa te tužne stvari vode razmišljanja u nekom drugom smjeru. Razmišljam kako smo svi krhki, kako je sve prolazno i kako baš zbog toga i unatoč tome trebamo dati maksimum sebe prvo sebi, onda i drugima, samo onima koji nešto znače i onome što nam nešto znači. Nema smisla, barem meni, ništa polovično. Voditi polovične razgovore, biti polovično zadovoljan i zadovoljen, biti polovično prisutan kad si s nekim, dati polovično sebe u ljudske interakcije koje nam nešto znače, u brigu o sebi, u uživanje, u partnera, u posao. Meni to nema smisla, iako sigurna sam da je lakše onima koji tako mogu. 

Prije dva mjeseca ostala sam bez jedne iznimne žene koja mi je jako puno značila. Znala sam da mi znači u životu, ali koliko zapravo sam shvatila tek kad ju je život istrgnuo s ovog svijeta puno prerano, sigurno 30 godina prerano. U meni se otvorila velika rupa koju zatrpavam tugom, suzama, pitanjima, razmišljanjima, uspomenama, nevjericom, šokom...

Zašto shvatimo koliko nekoga volimo tek kad taj netko napusti ovaj svijet? Zato što mislimo da imamo vremena. To je razlog. Mislimo da ćemo stići još toliko toga zajedno. I ja sam mislila da imamo vremena za nas, za naš odnos, za još uzajamnog uvažavanja i poštovanja, za ljubav koju smo dijelile. Razmišljala sam kako je sada sve došlo na svoje mjesto i kako ćemo tad to i to. Pit ćemo kavu na osunčanoj terasi velikog grada i nadoknaditi sve. Rekla mi je: "Vidjet ćemo se ponovo. Pričat ću ti sve."

S njom je uvijek neka ljepota bila prisutna. Nosila je svoju osobnost s nekim posebnim ponosom. Kad sam bila mala, ići s njom negdje mi je bio poseban doživljaj, a gledati je prava inspiracija. Zato što je ona bila jedna posebno lijepa, divna dama s ukusom za sve. Znala je biti Žena. Ljepota je bila možda njen moto jer ju je tako jako tražila i željela u svakodnevnom životu, u ljudima i trenucima, jelima i kolačima koje je spremala... Njeno lice i sada vidim u visokim, lijepim ženama koje prolaze gradom... Ono što me tješi je činjenica da su naše zadnje poruke bile prepune ljubavi i sreće jer smo se ponovo vidjele i znala je da ju volim. 

Dobro je netko rekao: "Problem je što mislimo da imamo vremena." 

Jedino vrijeme koje imamo je ovo ovdje i sada. Naravno da je teško u "ovdje i sada" staviti aposlutno sve ljude koji su nam bitni i sve ono što volimo u svakodnevnom ritmu, brigama koje nas nekad melju i svemu onome što je život. Ali treba svaki dan naći vremena za lijepo i bitno. Lijepo je reći ljudima da ih volite, da vam znače puno, da se veselite vidjeti ih ponovo i ne treba se suzdržavati jer pravo vrijeme za dobro je uvijek. 

Vrijeme kada dođemo i kada odemo ne možemo birati. Ali možemo birati kako i s kim ovo vrijeme, ovo ovdje i sada ispunjavamo. I zato niti jedan dan ne treba uzeti zdravo za gotovo. 

  • Dobrojavno:

    Slično je kad propustiš priliku sa nekim. Onda kad ode drugome žališ za propuštenim... možda je još gore činjenica da se nadaš da ipak postoji mala šansa, ali NE.