Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Je li monogamija moguća i održiva?

Želimo li zadržati krinku lažnog morala sablažnjavajući se nad promiskuitetom drugih a pritom ne želeći priznati sami sebi da nas jedna osoba ne može zadovoljiti na svim poljima?
Objava 09. listopada 2020. 0 komentara 969 prikaza
Foto: unsplash.com
Foto: unsplash.com
Zašto nam je ono što nemamo slađe?

Što znači biti vjeran nekome?
U današnje vrijeme vjernost je jako nepopularna riječ. Nezadovoljstvo u vezama, bilo ono kronično ili latentno koje se nataložilo u podsvijesti taman toliko duboko da sami sebi ne želimo priznati, rezultira pucanjem tradicionalne vjernosti i nagriza vezu htjeli mi to priznati ili ne. Biti u braku ili vezi danas ne podrazumijeva nužno vjernost sudeći po pričama iz naše okoline. Moderne veze su postale sve samo ne monogamne, imamo ljubav po nekim novim pravilima gdje je monogamija nepoznanica, ljubav u kojoj više nisu samo dva subjekta nego im se često ne zna broj. I to je ljubav ili?

Sve je divno i krasno kada si tako slobodouman pa si daješ za pravo biti još slobodniji pa svaki tjedan u krevet primaš nekoga drugog dok kada se razboliš znaš da ti nitko od tih „izleta“ neće kuhati čaj nego će ga kuhati tvoja draga s kojom si u vezi godinama. Čovjek se zapita onda – ako ti je ta veza ili brak nepotreban, nezanimljiv, nije napet niti seksi više i želiš slobodu koji vrag ne skočiš van i ne budeš slobodan da budeš sa svima?

Mislim da je odgovor još jedan u nizu kukavičluka – ljudi se boje biti sami, bolje im je imati jedan siguran ulov i more neistraženih sa strane nego imati samo nesigurnost bez luke u koju se uvijek mogu vratiti. Ja bez vjernosti ne mogu zamisliti vezu. Ako nekoga volim on mi je jedini ali i ja također želim biti jedna jedina, željeti vezu bez flertova, lascivnih poruka drugima ili seksa sa strane možda je utopija danas ali je to utopija u koju vjerujem.

Zašto nam je ono što nemamo slađe?

  • „Monogamija je običaj ili stanje u kojem osoba ima samo jednog partnera (muža ili ženu) u jednom periodu. Riječ monogamija dolazi od grčkog monos (jedan ili sam), i grčkog gamos, što znači brak ili savez. U doslovnom prijevodu, izraz monogamija znači biti vjenčan sa jednom osobom. Izraz monogamija koristi se i za vjenčane i za nevjenčane parove.“

E sad, definicija je tu prepisana jer vjerojatno mnogi i nisu svjesni što to znači.

Ono što je danas puno zanimljivije je skakanje iz kreveta u krevet unatoč tome što smo u vezi ili braku, to je moderno, to nas mami, to nas privlači, golica nam maštu više od činjenice da imamo neku srodnu dušu koja nas čeka kod kuće jer kao što kažu moji oženjeni poznanici –„tko bi svaki dan jeo isto?“ – brutalno gola istina ili samo cool izgovor da ne priznaju – „ja više ne želim biti s tobom ali me sram okoline i osuđivanja ako te ostavim i što je najgore – strah me da ne ostanem sam/a“. S jedne strane ljudi se kronično boje obaveza a s druge strane kronično se boje biti sami. Pristajanje na fair play i monogamiju možda znači prihvaćanje obaveze na koju neki jednostavno nisu spremni ali teško je to glasno i jasno reći.

Ljudi kao da su prokleti jer čim dobiju nešto, čim veza postane stabilnija, upoznali smo partnera, znamo njegove/njene mane, slabosti i vrline, odmah nam je to manje zanimljivo od onoga što nas mami svojim privlačnim očima, vragolastim sjajem, seksi kretnjama i mirisom nepoznatog, neistraženog, neizrečenog, neisprobanog. Pitam se možemo li onda uopće ikada biti zadovoljni s onim što imamo ili uvijek moramo željeti nešto drugo od onog što imamo, gledati tuđu travu, željeti bližnjeg svog? Monogamija je postala neki bauk i avet iz prošlosti jer je sve rjeđa veza dvoje ljudi koji zaista žele samo i isključivo jedno drugo.

Želimo li živjeti u haremu?

Ukoliko monogamija zaista izumire danas zašto svi onda s gnušanjem pričaju o haremima, konkubinama i sličnim savezima kada neke veze danas s balansiranjem između više partnera upravo predstavljaju neke hareme novog vremena? Želimo li zadržati krinku lažnog morala sablažnjavajući se nad promiskuitetom drugih a pritom ne želeći priznati sami sebi da nas jedna osoba ne može zadovoljiti na svim poljima?

Zašto je postalo nemoguće biti samo s jednom osobom? Jesmo li zaista toliko teški da različite aspekte našeg života može zadovoljiti jedino više partnera? Je li monogamija zaista neodrživa u današnjem ludom vremenu pomora svih vrijednosti? Znači li ovo surovo, kvazi suvremeno vrijeme nekih novih vrijednosti koje nemaju veze s moralom da moramo imati nekoga za krevet, nekoga za šetnju, poeziju i priče a nekoga za savršenu sliku za javnost (obično dugogodišnjeg partnera s kojim smo u vezi ili braku – vrlo često braku s djecom)?

Što vi mislite – zašto je monogamija postala mit u ovo navodno moderno doba i je li ona danas uopće moguća i održiva? Koji je vaš  “recept” za uspjeh monogamne veze?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.