Blogosfera Daisy Pozitivka

Zašto previše očekujemo?

Danas je red za jedan nekome možda nesuper tekst, koji mi se na kraju baš svidio i mogu vam reći da je to ono bitno - da si zadovoljan kako si uobličio poruku koju si imao za prenijeti.
Objava 18. veljače 2018. 0 komentara 1648 prikaza
Ljubav.
Ljubav.
Ljubav.

Uvod, predigra, uvertira... 

Ne volim očekivanja. Treniram samu sebi uvijek iznova da nemam velika očekivanja. Nije to kukavičluk jer se bojim razočaranja. Ne bojim se ničega. Osim mraka. I hladnoće. I gladi. I ljigavih stvorenja. I hororaca. Ok, bojim se nečega, ali ne bojim se razočaranja. Barem ne u toj mjeri da me to koči i ograničava na bilo koji način. Iz svakog sam nešto naučila. Neka te nauče onome "nikad više". Neka te nauče "drugi puta ću pametnije". A neka ostave u tebi gorko-slatki okus jer mada je gorko razočaranje, sjetiš se onog slatkog... Nekada i vrijedi izgubiti tlo pod nogama. Ali nekada i ne. Važno je, kao i u svemu u životu balansirati. 

Nisam dugo pisala i napravim si očekivanja da moram nešto zanimljivo, zabavno ili ne znam kako bitno napisati. A koga briga? Jer ne moram. Nije to moja uloga. Ovo je moj hobi. Moj slobodni prostor. Mogu ga iskoristiti da vam pišem o jajima na oko. I cijeli tekst može biti upravo o tome. Jer imam slobodu da pišem o svemu što hoću i kako hoću. Međutim, nekada samu sebe zablokiram pa mislim da moram napisati nešto super. Zablokiram se očekivanjima. Ja to očekujem od sebe jer sam sama svoj najveći kritičar. Ali očekuju i neki drugi od mene. Stoje u redu. Očekuju dobar tekst i zanimljivu temu. Uglavnom očekuju neki seks na blogu. Ali ne danas. Odmaramo. Ne, ne boli nas glava. Danas je red za jedan nekome možda nesuper tekst, koji mi se na kraju baš svidio i mogu vam reći da je to ono bitno - da si zadovoljan kako si uobličio poruku koju si imao za prenijeti. Kome je potrebna, znat će ju shvatiti. Ovaj test sam započela tako da sam prvo napisala na kraju boldanu rečenicu. I onda sam krenula pisati. Na radiju je svirao neki seksi house. A u stanu je mirisao đumbir za istjerivanje vragova iz mojih upaljenih krajnika...

Have I aroused your sleepy expectations?  Ne? Nema veze. I bolje je tako. Volim iznenaditi. 

Čemu služe očekivanja? 

Danas sam u mislima o očekivanjima. Kako ih zauzdati, kako upravljati i kako se ne razletjeti ispunjavajući ova i ona, svoja i tuđa očekivanja. Ovaj tjedan moderatorica eventa se razboljela i ja sam morala uskočiti u zadnji čast, a ja nisam moderator mada nije da ću pasti u nesvijest od straha, srama, treme itd. Uostalom, za to sve nije bilo vremena i imala sam i neko "hvata me nešto" stanje tako da nisam stigla ni repom mahnuti već sam izmoderirala što sam morala i sve je dobro prošlo. No svaka osoba kojoj sam to rekla, imala je očekivanja da ja to mogu, da se to podrazumijeva i da znaju da će biti sve super. S jedne strane odlično je kad ljudi vjeruju u tebe i motiviraju te dodatno, but still... That made me wonder. 

Koliko su velika ta sva očekivanja oko nas? Koliko nas ljudi percipiraju prema svojim očekivanjima o nama? I ako ih ne ispunimo, ostajemo li i dalje ono što smo im bili? Vjeruju li u nas i kad ne ispunimo njihova očekivanja? Vjerujemo li mi u sebe i kad ne ispunimo svoja očekivanja? 

Nikad neću zaobraviti jednu prigodu u kojoj sam morala nešto prezentirati pred jednom skupinom ljudi iz moje branše, ne sjećam se više koja je tema bila jer je bilo jako davno, ali većina sudionika su mogli biti moji budući poslodavci. Svi moji ljudi (prijatelji i kolege) su vjerovali naravno u mene i podrazumijevalo se da će biti to sve super jer sam ja u tome odlična. To je bilo dosta davno i ja sam bila u prevelikoj želji za promjenom posla - paralizirajuće velikoj. Htjela sam strašno ostaviti dojam i imala sam velika očekivanja od toga. Prevelika. Ta očekivanja su bila toliko velika da su me totalno zablokirala i ja sam se zablokirala. Nije prošlo dobro kako sam očekivala i nije to bila odskočna daska za nešto bolje mada poanta tog okupljanja uopće nije bila ta, ali ja sam u glavi stvorila sebi pritisak. Previše sam se fokusirala na to što će biti poslije, da ću uspostaviti neki kontakt s nekim potencijalnim poslodavcem, da ću ostaviti dojam i da će me se sjetiti ako bude bilo potrebe za osobom mog profila. Greška je što nisam bila opuštena zbog svojih očekivanja i nisam bila u sadašnjem trenutku kao inače. Kad daš najbolje od sebe, miran si. Pa što bude, bude. Umjesto toga, mene su očekivanja zakočila da budem najbolja, a kako kaže Godin: Only the best is good enough. Iz tog tada neugodnog iskustva sam naučila par vrijednih lekcija. 

Padneš pa naučiš ili padneš da naučiš! 

Nikad ne treba imati prevelika očekivanja. Važnije je biti kvalitetno u sadašnjosti i dati sve od sebe. S tim nikad ne možemo pogriješiti. Važno je imati ciljeve, ali ciljevi i očekivanja su dvije različite stvari. Kada očekujemo previše, usmjereni smo na budućnost i već smo tamo u svojoj glavi, a u stvarnosti do toga ima puno koraka. Trebamo biti u stvarnosti dušom i tijelom da te korake napravimo s puno snage, energije i predanosti. Od glave u oblacima može nam se samo zavrtjeti. 

Prevelika očekivanja u bilo kojoj sferi koče. Ako smo imali neki savršen susret i odlično se proveli zajedno, ne trebamo očekivati da će i sljedeći put biti tako. Trebamo uživati u onom kako nam je dobro sada, biti u tom trenutku, ne misliti na sutra jer zašto se opterećivati očekivanjima. A drugi put je drugi put, bit će drugačije, možda bolje, možda lošije, tko to zna. Ali ako očekujemo stalno savršeni vatromet, izgorjet će nam taj naš trenutak jer stvaramo nerealnu sliku jer nitko nije uvijek 100% super. Čar uspješnog spoja dvije osobe nije u tome da je sve uvijek super fantastično, nego baš da smo zajedno i kada nismo u najboljim izdanjima jer baš sva izdanja jedno od drugog želimo. 

Nikada ne treba dopusti da naša trenutno loša pozicija upravlja našim životom. Da, teško je. Da, proći će. Život prolazi u fazama. Ali činjenica je da prolazi ovako ili onako. Ako se zacementiramo u lošem, ni ne možemo vidjeti dobro ni da nam je ispred nosa. Ako nešto strašno želimo promijeniti, treba biti samo uporan u tome, ali hladne glave pristupiti rješavanju situacije jer ako dopustimo da nas situacija proguta, nećemo sigurno napraviti nešto dobro.

Jednako tako, ako smo fokusirani samo na lošu situaciju u kojoj se nalazimo, ne možemo kvalitetno uživati u onome dobrom što nam se također događa jer nas je to loše zakočilo. Kad digneš glavu s problema, možda tek tada uvidiš da je vani sunčan dan ili su neki nasmijani, zanimljivi poznati ili nepoznati ljudi oko tebe ili ti netko ponudi mjesto ispod kišobrana i spasi ti dan da ne pokisneš skroz. 

Mi gospodarimo svim nijansama svog života. Zašto onda da ne budu baš nijanse kakve želimo bez nepotrebnih očekivanja! Sigurno ih nećemo moći izbjeći jer smo ljudi i jer je to potpuno normalno, ali možemo pametno gospodariti svojom energijom i ne rasipati ju na prevelika očekivanja. 

Ne valja imati prevelika očekivanja. Dan je ono što od njega napravimo. Odlučimo da će biti dobar i bit će! Isto je i s bilo kakvim odnosima. Kad kažemo da imamo očekivanja, to kao da blago kastrira mogućnost, kao da čekamo nešto da padne s neba jer će se sve Coelhovski urotiti i baš će se to dogoditi. Baš i neće.

Očekivanja su ubila priliku? - Sami smo krivi ako smo to dopustili. 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.