Blogosfera Daisy Pozitivka

Kako pobijediti ogorčenja

Objava 26. listopada 2014. 0 komentara 1296 prikaza
Ja nisam terapeut Dr. Daisy
Ja nisam terapeut Dr. Daisy
Dijana Karabašić

Ljudi su dosta ogorčeni. U nama se stalno bori gorko i slatko. Život nije torta sa sto slatkih slojeva kreme. Ali ima ljudih kod kojih je sve gorko jer su oni takvi. To nisu ljudi s najvećim problemima nego ljudi koji zamrače i najsunčaniji dan. Ljudi s najvećim problemima su najbolji ljudi koje znam, baš ljudine s velikim srcem. Takvima obično bude život sve samo ne pjesma. Ali su nasmijani, "udri brigu na veselje" stav imaju i uvijek su dobro društvo. A onda ima ljudi tako gorkih da ubiju sve slatko, ubiju atmosferu svojom negativnom energijom i makar naizgled imali puno, bili puno, zapravo je sve to premalo. Ovo tmurno vrijeme, sivilo, kiša, hladnoća, recesija kojoj se ne nazire kraj, teška situacija, bombardiranje s crnom kronikom, svakodnevica krcata lošim vijestima djeluje loše i na kolektivnu svijest.

Nekako su ljudi tromi i tmurni. A oni koji nisu, su čudaci. Svi mi imamo probleme. Nedavno sam pročitala da kada bismo svi bacili svoje probleme na hrpu, brzo bismo uzeli svoje probleme natrag kad vidimo kakve brige druge ljude more.

Mogla bih vam pisati o svojim problemima jako dugo, ali čemu? Nađem ono što je dobro i uživam u tome. A ja se veselim sitnicama jer na kraju dana sitnice su one koje čine veliku razliku. Možda ne mogu u New York niti na Tajland, ali budem. Na vrhu popisa su.

Puno toga ne možemo, ali postoji puno toga što možemo. I možemo biti sretni. Što nas sprječava? Nekada najviše sami sebe. Da mislim cijelo vrijeme kako ne mogu otputovati na neko lijepo, daleko mjesto gdje želim, bila bih nesretna. Umjesto toga mogu misliti na lijepa mjesta na kojima sam bila i maštati o mjestima na koja ću otići. Čekaju me. 

Nastojim biti sretna s onim što imam, a da me ono što nemam motivira, inspirira da idem u tom smjeru, a ne da me to spušta i vuče na dno nezadovoljstva. 

Imamo svi loša iskustva. Životna, ljubavna, prijateljska, poslovna. Imamo svi razočarenja. No stvar je kako se nosimo s tim iskustvima. Slušam ljude i ne mogu se oteti dojam da em truju sami sebe s tim ogorčenjem, em truju druge. Jedno je pričati o problemima i raditi na njima, ali drugo je samo kukati cijelo vrijeme i ništa ne napraviti da se ta gorka situacija riješi i da gorčina izađe iz našeg organizma. 

Atmosfera uz takve ljude postaje trula, gorka, ružna. I sve to zbog toga što se ne znaju nositi s tim iskustvima koja nisu dobra ni lijepa. Ne čak da ne znaju se nositi s time, nego odbijaju riješiti svoje probleme. Treba li onda žaliti nekoga tko ništa ne radi da riješi ono što ga muči? 

A ako čovjek ne radi na rješavanju svojih problema, što misli što će se dogoditi? Hoće li netko pasti s neba i riješiti nam naš problem? Odriješiti nas muka?

Neće.

To me podsjeća na onaj stereotip kako smo mi žene kao neke princeze i mi čekamo princa na bijelom konju koji će doći i spasiti nas. Znate što - ja nisam princeza, ja sam kraljica i nemam kralja niti ga čekam da mi riješi moje probleme. Je, istina, lijepo bi ga bilo imati, nekad mi bude teško, ali nemam svog kralja pored sebe i što sad? Hoću li propasti? - Hoću ako to dopustim jer sve što nam nedostaje može nas povući na dno. Pitanje je samo dopustimo li to. Sami smo kormilari na ovom uzburkanom moru zvanom život. Možda samo izgleda da je drugima bolje, ali svatko ima svoje brige. 

Problem je kad ljudi dopuštaju da se truju tim kovitlacem jadanja, kukanja i žalopojki i ništa ne rade da to promijene. Truju sebe i truju druge. I ja kukam. I meni je teško. Kao i svima. Ali radim na tome da to riješim i ne ubijam život koji imam zbog života koji sam mislila da će biti. Nekako moj život nije baš kakav sam mislila da će biti prije 10 godina. Oko mene ne trčkara mojih 2-3 djece i ne gleda me moj muž neki Javier Bardem zaljubljeno kao prvog dana u našem lijepom domu uređenom s puno ljubavi. Ali opet s druge strane, moglo je biti puno gore. Sve je stvar na što se fokusirate.

Jesam li jadna zbog toga što ne mogu u New York ili sam sretna jer mogu u New Yorker - karikiram but you get my point. 

Loša ljubavna iskustva

"Fenomenalno" mi je kad su ljudi nesretni u svojim vezama i brakovima ili vuku neke neriješene stvari iz prošlosti i onda popuju meni:

"Svi su isti. Svi i lažu i varaju. Nitko nikoga ne poštuje, ne cijeni, ne voli. Svi samo gledaju sebe. Kaj si ti luda pa misliš da ljudi mogu biti godinama skupa, zauvijek skupa, kaj je tebi? Ti si luda 100 %! Pa svi su samo jedni s drugima iz nekoga interesa. Svi gledaju kak da što manje daju, a što više uzmu. Nitko nije monogaman, to nije normalno. Uvijek moraš biti onaj koji manje voli jer on onda igru vodi. Kakva ljubav!?"

Neke veze me podsjećaju na onaj otvoreni buffet i sve si možeš uzeti - sve možeš imati, samo što ni to neke ne učini sretnima. 

Ja nisam terapeut Dr. Daisy, niti neki stručnjak za odnose pa da sam plaćena za to, ali slušam neke priče, čitam neke priče, javljaju mi se ljudi sa svojim nekim problemima i mislim - mogu ja odgovoriti i odgovorim, ali na kraju dana osoba je ta sama koja odlučuju što će napraviti. Na kraju je ta osoba ona koja će se udati/oženiti za nekoga, a nije sigurna u to, ali kaj sad kad su već pozivnice poslane i svi se znaju, cijela obitelj se zna, ne može se takva veza prekinuti, on/on/ono je super, voli je/ga na neki način, tko zna hoće li naći nekog boljeg, što će ljudi reći, bit će to skandal....

Ma tko će reći? Tko je u cijeloj toj priči bitan? O čijoj budućnosti se radi? S kim ta osoba želi biti? 

Ako je bitnije što će netko reći od nečije sreće i netko odluči ostati u takvoj vezi, ući čak u takav brak zbog toga što su pozivnice poslane i stancija Meneghetti rezervirana, onda takav brak i zaslužuje. Da sad žalimo tu osobu ili koji vrag? Pa sama pala, sama se ubila. Pa život je prekratak i život je jedan! Sami biramo! Preuzmimo onda odgovornost za taj svoj život! 

Ljudi su nesretni u ljubavi, ali ne rade ništa da to riješe i razvlače tu situaciju kao žvaku. Rasteže se to godinama. Rastegnuti se može na cijeli život. I tko je kriv? Jesu li svi u istom i svi isti jer ti ljudi su takvi kakvi jesu pa su apriori svi takvi? 

Ne možete spasiti ljude jer svatko je odgovoran za svoj život. Ja sam znala sanjati probleme sebi bliskih ljudi i žderalo me to. I onda shvatim - pa ček, tko može taj problem riještii? Jel mogu ja pomoći? Mogu samo biti tu, ali na kraju dana svi se moramo iskobeljati sami iz svojih razočarenja. I ja imam loša ljubavna iskustva, ali pretvorim ih u lekciju.

Nekada je bolje da ti srce pukne jer naučiš kakav je osjećaj i kako se nositi s njim. Nitko nije iz ljubavnih bitki izašao bez makar jednog ožiljka. Čak čovjek više voli nakon toga jer još više cijeni one koji nikad ne bi tom srcu napravili nešto loše niti izbrisali osmijeh s lica...

Nakon loših iskustava, uvijek volim još više, bolje, jače. 

Možete me ismijavati i reći da je to patetično, ali to vam je tako. Ne zato što sam ja najpametnija, nego je to stvarno tako. 

A ja jesam poprilično pametna, samo nekada " u frizera najgora frizura" tako da nekada od straha, panike, blokade pobjegnem od super frajera. Ali to vam u povjerenju velim, nemojte nikome reći psssst!

Loša prijateljska iskustva

Ja volim svoje prijateljice i prijatelje. Imam i loših iskustava. Pomogla sam nekim ljudima i ti ljudi su to iskoristili. Prevarili su me na neki način. Ali da budem ogorčena zbog toga? Da prestanem pomagati, a pomažem jer sam takva? Pa ne pada mi na pamet, samo ću pametnije sljedeći put. Nešto naučiš i znaš da nekim ljudima više nećeš otvarati svoja vrata jer jedino što žele je prevariti te. Sada slušam te i takve i ne vjerujem im. Mogu pričati što god žele, ali nestalo je povjerenja i kada me netko prevari, gubi moje poštovanje.

Kada mi netko laže i nije iskren, iskoristi me, prevari, sigurno neće dobiti priliku za još. Ali neću zbog loših iskustava prestati pomagati drugima.

Loša poslovna iskustva

Posao je delikatna stvar jer nekada je sve igra. Tko s kim pije kavu. Tko s kim jede ručak. Tko s tim puši. Tko s kim ovo i ono. Mene u poslu zanima jedino posao i kvalitetan networking. Zanima me da rastem i razvijam se i da svakim danom sve bolje radim svoj posao. Imam tu sreću da radim ono što volim. Marketing i komunikacije su meni izuzetno zanimljivo područje, kreativno, nikad nije dosadno, stalno pronalazim nove načine kao se realizirati kroz taj posao jer posao na kraju dana je nešto gdje provodimo najkvalitetniji dio tog dana i ako nismo sretni onda je to muka.

Mislim nekada, joj da si barem studirala financije i bavila se time, imala bi puno, puno više para da si neka turbo revizorica ili nešto takvo. Ali što da radim kada me to nikada nije zanimalo. Nije to bio moj put.

Možemo pronaći način da budemo sretni ako se fokusiramo na ono dobro i ako prihvatimo ono što ne možemo mijenjati. U protivnom samo će nas to žderati. Žderat će nas ljudi koji uspijevaju više zbog toga što se druže s nekim ljudima i prodaju priče. Ali svatko može prodavati priče i piti kave po cijeli dan. Zaista može svatko, nije potreban mozak za to, nego želudac.

Pitanje je samo što nam je bitno - biti fejker ili biti stručnjak u poslu koji radimo. Nekada (često) se ne isplati ovo drugo, ali sve je stvar toga kakav čovjek želite biti. Jedno je održavati dobre poslovne odnose, a drugo je biti fejker. 

Razgovor sa samim sobom 

Ja često porazgovaram sama sa sobom. U zadnje vrijeme sam se samoj sebi čudila kako sam se prevarila u procjeni nekoga. Baš me žderalo to jer sam se osjećala kao budala, a nisam glupa. Išla sam korak po korak unatrag da vidim kako sam se mogla tako prevariti. Osjećaj je bio kao da sam se prevarila 26 puta, a ne samo jednom. Ali to jednom je bilo tako glasno i tako veliko da je požderalo sve dobre procjene prije.

I sad mogu biti ukomirana zbog jedne loše procjene. Ili mogu biti sretna jer sam skočila i riskirala. Ovaj put sam se polomila.

Srce se stumbalo niz 356 stepenica obezglavljeno. Istrčalo je iz mene i povuklo me svojim putem jureći ljubav. Zalijepila sam to srce flasterom i vratila ga na njegovo mjesto. Nisam ogorčena. Nisam ni savršena. Samo sam sretna jer mogu osjećati. Taj osjećaj je bilo lijepo osjetiti bez obzira na ishod. I bogatija sam za jedno iskustvo.

Imajte se rad iskreno. Sami sebe. Pobijedite svoja ogorčenja iskrenošću, istinom i dobrim razgovorom sami sa sobom jer problemi se rješavaju suočavanjem s njima, a ne trpanjem pod tepih ili potenciranjem. Od kvalitetnog odnosa sa samim sobom, sve počinje. 

Naša loša iskustva nas ne definiraju. Naše greške nas ne definiraju. Ali ako dopustimo da nas proguta ogorčenje zbog briga, problema i razočarenja, života koji nije onakav kakav smo mislili da će biti pa smo frustrirani i ogorčeni, onda je to loše pobijedilo i onda nas to definira kao i naše međuljudske odnose. Onda smo sami svoja najveća žrtva. Žrtva ogorčenja. 

Pitanje je samo - hoćemo li dopustiti to. 


Photo credit zadnje slike: Divna i kreativna May sa stranice Muzej sjebanosti

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.