Blogosfera Daisy Pozitivka

Može li ljutnja biti konstruktivna?

Objava 04. ožujka 2018. 0 komentara 371 prikaza
Tatiana Gerusova: Why don't you call me
Tatiana Gerusova: Why don't you call me
Tatiana Gerusova; Why don't you call me

Ovaj tjedan sam analizirala čitav spektar osjećaja koji nisu bili dobri, ali nastojala sam nešto napraviti s cijelom situacijom i cijelim tjednom jer zapravo od kukanja znam da nema ništa. Bila sam ljuta do te mjere da bih urlikala, pukla od muke, ali pošto nisam taj tip i nisam imala vremena za to, bacila sam se na nešto zdravije nakon čega sam se osjećala renovirano. Bacila sam se između ostalog na seciranje tih osjećaja i detektiranje pozitivnih stvari te ružne i negativne stvari koja mi se događala. Poanta priče je uvijek kako iz tog olujnog nevremena isplivati jer život baš i nije mirno more. Nitko nije rekao da će biti lako, a da nam je netko rekao kako će biti, tko zna bismo li išta htjeli. Opet, s druge strane - mirno more me ne uzbuđuje jer poznajem samo velike valove. Nekad je to super fantastično, a nekada si jednostavno ispljuskan i bačen na stijene. 

Prije bi me neka dramatična, strastvena priča izula iz štikli, ali sada puno mirnije reagiram na takve valovite odnose. I ako me ne želiš, ne zoveš, ne pitaš kako sam - neću biti ljuta, bit ću zahvalna da znam koji je naš status. Bit će drago da znam da nisam na listi, da mi bude poslana jasna poruka jer imam vrijeme za druge stvari, druge ljude, druge odnose. Možemo se ljutiti i potrošiti naše vrijeme na kukanje zašto nas netko ne zove i ne želi ili možemo to mirno prihvatiti. Možemo nazvati neku drugu dragu osobu i popiti kavu, otići u kino, nadoknaditi vrijeme. Manje ćemo energije potrošiti, a više dobiti, nego da se ljutimo zar ne. 

No hard feelings baby. 

Vrijeme nas ne mazi, a vremenske prilike idealne za maženje, no vremena zapravo uvijek nedostaje. Premalo se mazimo... Previše propuštamo... Ali o tome sljedeći put. 

Ljut si na svijet, na partnera, na prijatelja, na prilike, neprilike, na sve i svakog, na sebe? I što onda radiš? Kakav si kad si ljut?

Mene je dobro pustiti, ispušem se sama, onda mi se uvuče netko ponovo pod kožu do sljedeće bure. Nekad je poslije bure najljepše...

Kakvi ste kad ste ljuti? 

Analizirala sam osjećaj ljutnje. Rijetko kada sam ljuta. Ali kad sam ljuta... Onda sam pošteno ljuta. I ljutito reagiram na nepravdu mada znam na samom početku da je to dio života i odnosa i da krive Drine zaista ne možemo nekad ispraviti jer su tu da jednostavno budu krive. Uzalud je jer svijet je iskovan i od pravde i nepravde i što je pravo i krivo je stvar subjektivne percepcije. Samo ja svoju ljutnju ne usmjeravam na druge i ne istresam se na drugim ljudima, ne vičem, ne urlam. Kao na primjer moji mladi susjedi koji se toliko brutalno svađaju da ih ne mogu ni vidjeti zajedno jer mi je to groteskno. Bilo mi je draže dok sam ih čula kako se seksaju. Zdravije je u svakom slučaju. I za njih i za mene.

Ljutitom urlikanju i dernjavi nije mjesto ni u pećini. To mi je zapravo jedan animalni poriv ljudi koji su preslabi da reagiraju adekvatno. Deranje nije snaga, nego slabost. U mojoj obitelji se nije deralo toliko da se mogu sjetiti. Tek sada vidim koliko je to važno. Ljudi znaju reći da moraš pokazati da si ljut nekim eksplozivnim izdanjem, stanjem jer na taj način pokazuješ da ti je stalo i kao ti si cool, temperamentan si jer tvoj zvuk para zrak. Ako ne reagiraš tako, nekima je to automatski slabost, kao „moraš podivljati“, eksplodirati kad se tako nešto dogodi, vrištati, urlikati, lupati šakom o stol jer time se pokazuje snaga i da ti je stalo.

Stvarno?

Možemo biti ljuti i nositi se s time mirno, konstruktivno, pametno, mudro. A možemo eksplodirati - no kakve koristi od toga za bilo koga? Jedno je ukazati na problem, a posve drugo dati problemu da vas obuzme. Možda djeluje naivno i kao neka slaba utjeha, ali ako popustite ljutnji, ona će pobijediti. 

Upravljate li ljutnjom ili ona upravlja vama?

Gledajući ljude kako njima upravlja neka ljutnja i što zbog toga rade, nisam naišla na zaključak da je bolje niti za njih niti za druge niti da su nešto dobro napravili takvim ponašanjem. Upravo suprotno. Mislim da se moji susjedi više ne seksaju jer se samo deru, znači ta njihova ljutnja nije ih dovela do rješavanja nekog problema niti su sretniji. Moj zaključak je da je eskaliranje takvih emocija pogubno, ako ne za nas, onda za nekog drugog. Sama činjenica da živimo u svijetu, duboko ranjenom problemima, krizama, katastrofama, bukom, ne može me uvjeriti da je vođenje ljutitih ratova sa samim sobom ili s drugima pozitivno. Gledam ljude kako tako reagiraju, osim što je to ružno, ne vidim da su sretniji zbog toga. A ako nisi sretniji s nekim svojim postupkom, zašto ga poduzimati, zašto trošiti energiju na to? 

Takvi ljudi se smatraju strastvenima jer pokazuju tako "snažno" svoje emocije. Ali ono što zapravo čujem je to da su slabi. Nitko tko drugome čini nešto nažao nikad neće biti jak. Može u svojim egoističnim očima biti najveći i najsnažniji, ali ni lav ne riče cijelo vrijeme. Prava moć nije u tome da si najglasniji, nego da imaš nešto vrijedno i pametno za reći, da povlačiš prave poteze, da inspiriraš, potičeš, motiviraš. Kao moji susjedi dok su se seksali. Sada se ujutro probudim i imam osjećaj da sam se ja svađala jer sam ja posredno u tom njihovom lošem odnosu.

Prava moć je da te ljudi čuju i kad nisi glasan. Prava moć je kad možeš napraviti nešto dobro i kad ti je teško i loše i negativno. I bez obzira kakav svijet bio, pokvaren, nepravedan, ljutit – to nikada neće promijeniti činjenicu da je dobro ono ultimativno čemu treba težiti.

Biraj svoje bitke.

Uvijek kad nešto poduzimam pitam se zašto trošim energiju na to. Ako shvatim da je uzalud i da je bitna unaprijed izgubljena, neću reagirati. Moraš znati koje bitke voditi, inače potrošiš svoju energiju na krive poteze, krive stvari, krive ljude. Mogu svoju energiju usmjeriti produktivnije na sebe, na nekog drugog. To je korisno i konstruktivno. Nereagiranje je također reakcija. Kada procesuiraš u sebi taj osjećaj ljutnje na sve oko sebe, možeš jednostavno izroditi nešto kvalitetno i dobro za sebe. Možeš iskoristiti te pukotine da ih ispuniš nečim novim i nečim dobrim. Možeš shvatiti što ne želiš, a ponekad je to bitnije znati od onoga što želiš. No, ima jedna prednost ljutnje. Podsjetila me da sam živa, da sam borac i da mi je stalo. Nisam zato morala obznaniti cijelom svijetu kroz urlike i dernjavu ranjene životinje da sam ljuta. Podsjetila me na lojalnost i na to da grizem za pravdu, za ono dobro i za ono ispravno. I bez obzira na poriv da urličeš na mjesec, samo ako si dovoljno snažan, možeš zatomiti to i pretočiti tu ljutnju u nešto drugo, bolje, u nešto pozitivno ili barem neutralno.

I dišeš. Ne urličeš. Jer cijeli svijet oko tebe urliče, žesti se, ljuti se, divlja, ratuje. Zašto da budeš dio takve buke? Pruži takvom svijetu cvijet, iznenadit će se.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.