Blogosfera Daisy Pozitivka

Muško-ženske igre mačke i miša, živaca, prkosa i ponosa...

Objava 26. rujna 2015. 5 komentara 2100 prikaza
With the courtesy of Tatiana Gerusova, www.tatianagerusova.com
With the courtesy of Tatiana Gerusova, www.tatianagerusova.com
With the courtesy of Tatiana Gerusova, www.tatianagerusova.com

Ova jesen me čini tako nenormalno mellow. Ne mogu naći dovoljno dobar prijevod za to. Jednostavno sam mellow. Nemam godine. Nemam oblik. Samo jesam. Čitam. Dišem poeziju. Pišem u glavi priče i romane. Smijem se. Pjevam. 

Puna sam ljubavi ove jeseni. Rastopljena poput meda u toplom čaju od mente. Razgolićena od emocija... Prepuštena muzici jeseni...

Preskočila sam ljetnu ljubav i ljubujem s jeseni!

"Pa nije jesen samo kiša!" - mislim sinoć malo promrzla i pokisla, al' sretna jer me puca neko ludo proljeće u jeseni!

Tko se kome treba prvi javiti?

Nedavno razmišljam o javljanju dvije osobe koje ljubuju ili bi ljubovale. Bi, a ne bi. Ne bi, a bi. A oboje bi. 

Samo između su barikade, prepreke, svjetovi i svašta nešto. Između su životi. Udaljenosti prevelike da se prijeđu.

"Najromantičnije su priče koje se nikad ne dese." - govori stari pjesnik u meni... Ostaje nam mašta kako bi bilo da je bilo. A nije bilo.

Smiješno je kako bez obzira koliko imali godina ponekad dođemo u situaciju da se pitamo, makar nećemo priznati, tko će se kome javiti. Upoznate se ili se znate neko vrijeme, pa malo ofirate jedno oko drugog. Inače bi toga bilo i više samo da ne držimo cijelo vrijeme ruku na kočnici ili ručici za katapultiranje. Kalkuliramo jer to su seksi igrice. Ne, TO nisu seksi igrice.

Nekako blesavo i nezrelo to javljanje kao da znači slabost pa želimo biti snažni i dokazati da nam nije stalo. Lijepo je kad se netko javi i ima manire i lijepo ponašanje uz sav ostali šarm. Lijep je to osjećaj. A nekada se javim ja pa poslije budem pokisla. Ali draže mi je imati hrabrosti i muda nego ne probati pogotovo kad je u pitanju neka čarolija. Rijetko se dogodi, al kad se dogodi, baš pogodi... 

Zašto bismo se uopće pitali tko se kome treba javiti? Postoje li pravila po pitanju javljanja koja su garancija uspjeha? 

Zašto se ne bi jednostavno javili ako mislimo na tu osobu i želimo ju čuti?

U takvim igrama mačke i miša - ima li uopće pobjednika?

On se pravi macho i dokazuje neku svoju snagu na neke krive načine koji nas prestraše i guraju sve dalje od početka koji nije ni počeo. Postavljanje granica je snaga jel tako...

Definiranje nekih pravila bez davanja prilike spontanosti da pokaže što može biti umjesto toga što mora biti, što jedino može biti. 

Zašto bi se uopće htjeli igrati dokazivanja ako nam je zapravo stalo? 

Zašto bi htjeli odgurnuti nekoga kad sve što želimo je da je tu?

A onda se svejedno igramo tako mačke i miša i pravimo se da nam nije stalo. A stalo nam je. Nešto nas vuče prema onom drugom. Tko ima veće mišiće tj. živce od nas dvoje drago moje... Ili odgovoriti ili ne odgovoriti. To tako zamara. Te igrice. To tako troši, a ima puno boljih načina za trošenje energije. No mi se igramo bez veze. A vrijeme prolazi.

Sutra ćemo biti starci i bit će nam žao što nismo bili iskreni i što nismo jedno drugome dali šansu...

Malo ponosa, malo prkosa i premalo hrabrosti i izgubili smo se nas dvoje...

Da nam je zaista stalo, ne bi se pitali tko se kome treba javiti, nego bi se samo javili. Tako je jednostavno. 

Nesigurnosti i strah su potpuno normalne pojave. Ali ako se nikada ne javiš i ne razgovaraš i ne komuniciraš - onda bježiš ne samo od suočavanja nego i od prilike za neko čudo koje se može desiti. 

Da, čudo, zašto da ne!

Emancipacija među nama. Jaz među nama. A želimo bliskost?

Nakon 30-e mogu iskreno priznati da su stvari puno, puno teže u muško-ženskim odnosima. Mada uživamo dublje. Ali sve je zapetljanije. Kao da se natječemo. A zapravo ako se sviđamo jedno drugome, ne natječemo se, nego imamo isti cilj. Provesti vrijeme zajedno, a vrijeme je najdragocjenije što možemo pokloniti nekome. 

Emancipacija je od nas žena učinila neke moderne Ivane Orleanske koje mogu sve same, a i ako ne možemo sve same, moramo izgledati jake. Slabost je priznati da nam je potreban netko, nešto. Sve možemo mi same. Na poslu. Kod kuće. U društvu. U svijetu. U životu. Rasturamo. Sve. Same. 

Navikla sam sve sama. A istina je zapravo da nam svima treba netko. Dobar. Baš, baš dobar. Što ne znači da nema privlačnosti. Mogu ja biti dobra, ali ne znači da ću privuči nekoga samo zbog toga.

Treba se osjetiti ono omamljujuće po kralježnici, ramenu, vratu do mozga... Treba se čuti ono glasno, glasnije od muzike... 

Čuje se glasan KLIK i pada zavjesa... Tišina. A onda pada i druga štikla na pod... 

U filmu barem. 

A onda i neka loša iskustva koja svi imamo, nauče nas da se ne oslanjamo na nikoga osim na sebe. Ni ne shvatimo, a nađemo se u situaciji da sve možemo same, a i ono što bi netko drugi mogao, htio, ne damo jer moramo dokazati da sve možemo same da on ne misli da smo slabe jer ne dao Bog da pokažete slabost pred njim.

Mi možemo sve same drage moje.

Pitanje je samo moramo li?

Uz pravog muškarca ne postavljamo nikakva pitanja. Samo se prepustimo ponekad toj ruci koju pruža da nas povede bilo kuda.

Pravi muškarac je onaj uz kojeg se osjećamo sigurno. I obrnuto.

I zato Dragi, nema natjecanja. Nema kalkuliranja. Nema borbe konstantne za to tko je bolji, jači, kome je manje stalo, tko će se javiti, tko se neće javiti, tko će odgovoriti, tko neće odgovoriti. Ne želim to.

Jer ako to smatramo romantikom i ako nam je to ljubav - onda smo potpuno pogriješili u poimanju nečeg najljepšeg, bedema onoga MI.

Ove jeseni budite taj pravi muškarac ili ta prava žena nekome jer jedino ono iskreno vrijedi energije i vremena. 

I ako nekoga želite - javite se, nađite vremena i budite pažljivi jer svijetu treba više takvih heroja od igrača s nečijim srcima!
  • Tavrick:

    Zaista izvrstan tekst..nažalost, i sam sam se našao u njemu..ali srećom, nikad nije kasno za promjenu strategije spram vlastitog života..spustit um u srce i spojit ih s mudima je univerzalna dobitna formula..jer svako kalkuliranje je u startu dugoročno osuđeno na propast..

  • Avatar Ironman0105
    Ironman0105:

    evo...sada se muslimanka koja se krije pod pseudonimom daisy nalazi pozvanom nauciti nas kako da se ponasamo....osobo karabasic, namaa je vase misljenje u suprotnosti s nasim obicajima i vjerom, i pustite nas na miru.....