Blogosfera Daisy Pozitivka

Na operacijskom stolu

Objava 26. studenoga 2017. 0 komentara 676 prikaza
Should I stay or should I go...
Should I stay or should I go...
Should I stay or should I go...

Sjećam se trenutka kad sam gurnula teški, stari kauč bez previše razmišljanja prije par godina i osjetila nešto čudno, kao da je nešto izletjelo, puklo, ali ne kost. Pukao je trbušni zid i dobila sam bruh, kilu, herniju, nazovimo to kako god. Možda je to prvi put da sam ga osjetila, a imala sam ga duže, ne sjećam se. Taj dodatak nam je familijaran pa eto „blagoslovljena“ tim obiteljskim naslijeđem, ne mogu se buniti, nego samo prihvatiti, sigurna sam da bih ga kad tad dobila. Ironija je u tome što mi je trbuh realno najsnažniji dio tijela, ali bruh je dokazao suprotno. Nakon dugo nagovaranja same sebe, skupila sam svoj bruh i otišla sam u KBC Sestre Milosrdnice doktoru koji je prije par godina operirao moje roditelje jer su imali isti problem. Naravno da mi je doktor pregledavši me rekao da je jedino rješenje operacija. Skoro sam pobjegla! Ne znam što sam mislila da će reći. Pa nije da se može to vratiti unutra i da je svemoguć pa može bez noža išta riješiti.

Sjurila sam iz Vinogradske kao da me svi vrazi gone i od tada se pravim da taj moj problem ne postoji jer se strahovito bojim noža i pomisao da me režu mi je sablasna, da imam ožiljak... Mada sam davno već bila na jednoj operaciji i imam skoro nevidljiv ožiljak od 6 cm od operacije slijepog crijeva star 18 godina. No nije mi problem ožiljak estetski, nego bi mi taj ožiljak bio podsjetnik da nisam snažna koliko mislim, da sam slaba. A osjećam skoro uvijek da sam snažna žena! Pravila sam se od tada da ne postoji taj moj dodatak i čuvam se da ne nosim teško i ne izazivam vraga. Od tog paralizirajućeg straha od noža koji me proganjao vidjela sam taj skalpel u snovima kako se približava mom trbuhu da me zareže i jednostavno sam se zablokirala i ignorirala da imam problem i da je jedini način kako riješiti taj problem upravo taj nož.

Ironija sudbine i života je takva da te nekako dočeka uvijek i zaskoči te kad se najmanje nadaš. Sada se smijem ironiji jer je sve prošlo, ali nisam se smijala kada me zašamarala. Prije par mjeseci na pregledu je moj dragi doktor otkrio nešto što nije trebalo biti u mom trbuhu. Bila sam šokirana jer nisam nikad imala takvih problema! Srećom, nakon čekanja i pretraga utvrđeno je da nije ono zločesto, ali još uvijek je dijagnoza bila ista i jedino rješenje novonastalog problema – operacija. Samo što ovaj put nisam mogla ignorirati problem. Problem je prijetio da me obuzme cijelu i da uzrokuje još veće komplikacije zdravlja i života. Nisam mogla vjerovati otkud to i kako to i sve to jer ja sam se super osjećala i nisam imala nikakve tegobe. Ali problem je bio tu i nisam imala vremena ni da se kvalitetno isplačem na tom svojom sudbinom. Morala sam pičiti dalje! Ljeto je tek počinjalo i nisam mogla stati sa životom i obavezama! A mislila sam i da postoji nada da izbjegnem nož jer nada umire zadnja! 

Ono što je ključno je ići redovno na kontrolu jer da nisam išla ne bih otkrila Zdravku (tako sam nazvala cistu koju sam dobila). Zdravka bi tako nastavila rasti i pojela sve dobro jer se time hrani. Kao neki ljudi koji se hrane onim dobrim u drugima i isisaju te, tako je Zdravka jela moje zdravlje. Činjenica da moraš pratiti kako nešto negativno raste u tebi je nevjerojatno teška, groteskna zapravo. Ne znaš hoće li rasti sporo ili brzo, ali znaš da je u tebi i da raste nešto što je višak. Hvala Bogu dragom da nije rak, nije da idem na operaciju mozga, srca, tješila sam se... Ali koliko te može uopće utješiti činjenica da ima od zla i goreg jer kada imaš neki problem, tebi je taj problem najveći, premda nekome bio rutinski. Maštala sam kako će me spasiti svi neki pripravci koje sam pokupovala manično i bankrotirala. Samo sam kupovala sve što sam mislila da bi moglo pomoći. Daj sve za zdravlje! Maštala sam da to može nestati, da ću biti neki primjer čuda kako je to nestalo ili barem stalo rasti, samo da ne moram pod nož! Maštala sam kako će veliki, savršeni grčki valovi razbiti Zdravku i kad se vratim da će mi doktor reći – Zdravka je otišla! Mislila sam pozitivno!

Zdravka nije nestala i nije prestala rasti, štoviše, bila je velika i spremna za operaciju. Čekanje je grozno, a moraš čekati i pratiti situaciju, ne možeš preskočiti stepenice. Čekati nalaz ili operaciju je užas. Divim se ljudima koji to čekaju jer znam kako im je, ne zbog toga što sam čekala isto, ali sam čekala slično. Par mjeseci prije godišnjeg, pa godišnji, pa pretrage, pa oni trenuci kad uđeš u bolnicu punu bolesnih ljudi, a ti kao zdrav, a nisi jer imaš problem promjera preko 4 cm... Nevjerojatno. Sreća u nesreći je bila gužva u obavezama koja mi nije dala vremena da razmišljam previše o tome svemu i koliko sam zabrinuta, koliko me strah i koliko bih pobjegla, a ne mogu. Idem pod nož!

Spremila sam se tog ponedjeljka prije više od mjesec dana, pozvala prijevoz i sa svojom taškom otišla u Vinogradsku. Nisam htjela da me nitko prati pa ni roditelji jer nisam htjela da budu zabrinuti još više. Obukla sam ugodnu haljinu, sredila sam se kao da idem na posao jer nisam se htjela osjećati kao pacijent. Dok sam čekala između obavljanja administracije, pregleda i prijema, jako ljubazna sestra me poslala da nešto pojedem i popijem kavu. Sjedila sam na taj predivan ponedjeljak u nekom kafiću koji mi se sviđao, pijući baš finu kavu, pojela pola doručka, kupila si fine kolače koje volim... Dan je bio divan, sunce je grijalo moja gola ramena, razmišljala sam kako se ne mogu sjetiti kad je bio tako lijep dan i uživala sam. A drugo jutro me čekao ozloglašeni nož iz mojih snova od kojeg sam bježala, a na kraju je ipak bilo neizbježno iz nekog drugog, neodgodivog razloga...

Razmišljala sam o svim tim ljudima koji su bolesni, koji imaju teške bolesti, teške operacije, divila sam se njihovoj snazi i voljela bih da mogu napraviti nešto za takve ljude, bolesne, nemoćne, prestrašene jer ima gorih stvari od moje realno male, ali meni prevelike Zdravke. U tom trenutku čekanja sam bila u redu kao i svi ti ljudi, samo po neku drugu dozu zdravlja, neko drugo rješenje, razrješenje... Bila sam tako mala i sama bez obzira na svu silnu potporu. Kad si bolestan tako si sam. Sjetila sam se svoje pokojne bake i mislila da bi ona premrla od straha jer je „dijete“ u bolnici. Nije mi bilo teško biti u bolnici od ponedjeljka do petka, nisam o tome razmišljala, samo sam mislila na zdravlje i kako to moram obaviti jer nema druge. Razmišljala sam i kako ne možeš nekada pobjeći od najvećeg straha jer Zdravke se dese... Nije da ih izazoveš, ne dođu od „vožnje bicikla“, ne možeš ih izbjeći, one se samo pojave... Zdravka se može desiti svima. I sve žene bi trebale ići redovno na preglede, pregledavati svoje tijelo, voljeti se još više i paziti, dizati svoje energetske vibracije i ne dati svom duhu da ga slama liberalna kapitalistička priča, prekidi, razvodi, drame, sapunice životne... Jednako tako i muškarci trebaju biti odgovorni prema svom tijelu. Kad je tata napokon otišao na pregled na koji muškarci njegovih godina trebaju ići, pao mi je kamen sa srca. Zdravlje nas samih nije samo naše nego je i od naše obitelji koja se brine i koja nas voli, kao i dobri dragi ljudi kojima smo bitni u životu i koji su nama bitni.

U utorak rano ujutro krenule su pripreme i  kad je sestra došla po mene spremnu, skinula sam se do gola pred nepoznatom ženom koje je čekala da me odvede u salu, nije bilo vremena za sram, ali to mi je bio najmanji problem. Navukla sam one dramatične čarape pred operaciju i zelenu kapicu stavila, našalila sam se sa sestrom, nasmiješila i opalila jedan selfie humora radi da mi bude lakše, mada nije bilo smiješno i na krevetu me je simpatična i draga sestra odvezla. Ipak sam pacijent! Kad sam došla na taj operacijski stol, skužila sam – this shit is happening! Nema ignoriranja i bježanja. Moje oči su govorile dovoljno kad je krenula priprema i tehničarka anesteziolog me je pitala je li me strah jer sam izgledala k'o prestravljeni mali Bambi koji se pravi cool, a sav strah mi se skupio u očima. Rekla sam da je, ona me pogladila po obrazu i to mi je toliko nevjerojatno godilo i bilo utješno da to uopće ne mogu opisati. Nakon toga sam uronila u blaženu totalnu anesteziju... Sjećam se da sam se probudila za 2 sata, žena pored s kojom sam se skompala je pitala jesam okej, rekla sam da jesam i nestala u oblaku post-anestezijske faze spavanja i buđenja.

Fascinantno mi je sada kada gledam unatrag kad pomisliš da si nemoćan i ne možeš se pomaknuti, netko pazi na tebe i još nekoliko žena u istoj sobi koje su u istom ili sličnom, boljem ili gorem stanju. 24 sata provedeš u krevetu dok se netko brine za tebe, da dišeš, da piškiš u vrećicu, da dobivaš lijekove, infuziju, ne mičući se, spavajući i budeći se, bojeći se, a kad me jedna od sestara pogladila po ruci ispikanu i punu svih tih blaženih kemija... to se uopće ne može opisati. Ne znam je li Zahvalnost dovoljno velika riječ. Činjenica da ti je nešto, bilo što, zbog čega odeš u punu anesteziju tijekom koje stroj za tebe diše i ta skupina doktora, sestara je iznad tebe i „rješava te“ kao slučaj... Nevjerojatno mi je to. Jer i to je život, ali to je teško prihvatiti. Sretna sam bila što je sve dobro prošlo, zaboraviš na bol, strah koji je normalan i na to kako 40 minuta razmišljaš kako moraš ustati do wc-a, a boli te kao nikad, zaboraviš na sve to jer sve to je bilo potrebno da ozdraviš i bitno je samo da je sve dobro prošlo i da si ti dobro. 

Ali definitivno ne zaboraviš koliko ima divnih ljudi koji rade dobro svoj posao kao na odjelu Ginekologije Vinogradske bolnice. Kada dođemo na taj stol, htjeli mi ili ne htjeli, bitno je da imamo kvalitetne ljude koji uz sve stignu se i nasmijati i olakšati taj ružni period, stignu te pogladiti po obrazu kada te tako užasno strah... U takvim bolnicama poput Vinogradske se rađa Hrvatska. U takvim bolnicama nas čuvaju da što duže i bolje živimo. Stanje nije bajno, jasno je, ali nismo ni mi bajni, ne brinemo se svi za sebe ni za druge dovoljno dobro. Ali ono što svi možemo je odlaziti redovito na preglede i brinuti se bolje za sebe i za druge. 

Poanta mog posta je da trebamo stati, razmisliti, dogovoriti preglede, provjeravati stanje izvana i iznutra na sistematskom redovno bez obzira kako se dobro osjećamo, a ako osjećamo neku sumnju bolje da odemo i prije na pregled i smirimo se. Bolje otići preventivno nego otići prekasno. Bolje spriječiti nego liječiti, ali ako već moramo liječiti onda bolje to saznati i početi ranije. 

Poanta mog posta je da želim izraziti divljenje ovaj put ne samo prema ljudima koji žive život punim plućima, nego najviše prema onima koji to ne mogu trenutno. Svaka čast svim ljudima koji se bore s bolestima. Smatram vas sve izuzetnim borcima i nastavite se boriti i biti predani toj borbi iz koje želim da izađete kao pobjednici. Svima želim puno zdravlja jer nema ničega bitnijeg jer i ljubav bez zdravlja nije tako slatka. Vi ste hrabrost! 

Poanta mog posta je da trebamo cijeniti ono što imamo i zdravstvo koje imamo u kojem se rađa budućnosti jer je jedino koje imamo. Svaki onaj prvi plač i prvi udah novorođene bebe je budućnost zemlje. To smo mi. Svaka čast svim doktorima i sestrama i cijelom bolničkom osoblju Vinogradske bolnice i drugih bolnica koji čuvaju naše zdravlje i rade savjesno svoj posao. Nevjerojatno cijenim ta zanimanja jer kad jednom dođeš na taj operacijski stol, shvatiš koliko je to bitno za sve nas jer danas možda jesam ja na tom stolu i nekome to nije bitno, nije nečiji problem, ali tko kaže da sutra neće biti vaš problem? Upravo zato je važno investirati u zdravstvo jer svi smo mi dio svake osobe koja je na operacijskom stolu. BDP može rasti ili padati, ali to ne smije utjecati na ulaganje u hrvatsko zdravstvo jer je to ulaganje u sve nas i to bi trebalo imati prioritet bez obzira na sve.

Mada cijenim zdravlje i uživam u trenucima, mantra mi je "the time is now", Zdravka me baš još više probudila i iako puno toga ne mogu promijeniti, niti mogu utjecati na puno toga što bih htjela, mogu se barem još više truditi, paziti i uživati u onome „ jedi, moli, voli“ ovdje i sada kakvo god to moje ovdje i sada bilo jer možda nije savršeno, ali ovo vrijeme je jedino koje imamo.

Živjeli!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.