Blogosfera Daisy Pozitivka

Ništa nije kako se čini.

Objava 02. kolovoza 2015. 7 komentara 9218 prikaza
Busom na kraj svijeta zbog osmijeha!
Busom na kraj svijeta zbog osmijeha!
Busom na kraj svijeta zbog osmijeha!

Svoj 30. rođendan (da ne bi bilo zabune - bilo je to prije 4 godine) dočekala sam okupana svjetlima Cannesa. Šetali smo poznatom divnom rivom na plaži La Croisette. Promenade de la Croisette puna je sjaja, zvijezda, ljepote, vrvi ljudima sa svih strana svijeta. U ponoć kada je kucnuo taj čas su me izljubili i čestitali. Puno pozitive i dobre energije oko mene. Bilo je baš lijepo pogotovo zato što volim dočekati obljetnicu postojanja negdje na putovanju. Sada sam bila i na putovanju i pored mora, osunčana i sretna.

Navečer smo slušali koncert pored crvenog tepiha najvećeg kluba u Cannesu. Bilo je to na povratku za Zagreb i ujedno vrhunac putovanja po Azurnoj obali do Barcelone gdje smo proveli nekoliko nezaboravnih dana. Moj okrugli trideseti... Premda ne slavim nešto posebno svoje rođendane, trideseti kako je okrugli je nekako posebniji... 

Divno društvo, divno putovanje ispunjeno divnim trenucima na nekim novim mjestima, s nekim novim ljudima i divan godišnji odmor. Putem do Barcelone, stali smo u Nici gdje smo uživali u najfinijim slasticama slasticama koje sam ikad probala i tu smo se odmorili prije nastavka putovanja. Barcelona sama po sebi je čarobna, Dalijevski apstraktna, a opet nekako jednostavno pitoma da sam se sljubila s tim gradom na prvu. Voljela bih ju ponovo posjetiti i doživjeti, ostala sam je gladna i žedna...

Barceloneta nam je bila idealno chill mjesto gdje smo uživale na plaži gledajući valove kako se lome srčući prefinu španjolsku kavu, sunčajući se, uživajući u masaži na plaži. Opustile smo se maksimalno i jednostavno smo upijale predivne zrake sunca, godišnjeg odmora i slobode. Kad sam se vratila, dočekao me dečko i tako me snažno zagrlio jer sam mu užasno puno nedostajala i jedva je čekao da se vratim. 

Došli smo u stan, pojeli večeru i proslavili moj 30 rođendan... 

Druga strana priče...

Činjenica je da smo putovali busom 100 gladnih godina jer je naletjela neka super ludo povoljna ponuda koju nismo htjele propustiti makar uključivala daleko putovanje busom. Putem do tamo smo 10-12 sati morali biti van busa zbog nekih pravila, zakona tako da smo u Nici spavali na pločniku čekajući da se bus "odmori" - a trebali smo stajati puno manje što nisu na vrijeme iskomunicirali pa smo se napatili još više jer nismo bili spremni... U Nici, osim ako nisi naš bivši premijer - nemaš pare za trošiti na neki finiji ručak jer budimo realni ak nisi krao, ak nisi dijete turbo bogatih roditelja, ak nisi Rimac - maco, otkud ti pare za Nicu!? Nitko od nas nije ništa od navedenog. A ne možemo ni svi biti niti ne moramo. 

Posunčali smo se dok nije pao mrak i ostatak vremena smo proveli nastojeći zaspati naslonjeni na ruksak skoro na pločniku. Što je normalno u ovakvim aranžmanima, ali si strgan. Čast čarima svakakve vrste, al da mi je dupe bilo u avionu do Barcelone - bilo bi to bolje, nećemo se lagati. Ali bolje i ovako nego nikako. Nije da se žalim jer to sam htjela, poanta je da sve ima svoju drugu stranu. Na poznatoj plaži La Croisette je tako sitan pijesak, praktički prah pa kada je krenuo povjetarac bilo je pijeska posvuda - dakle, zaista posvuda gdje pijesku, točnije prahu, nije mjesto, ulazi u oči, uši, u sve. Nije mi bilo jasno zašto mi naše plaže ne promoviramo bolje jer su divnije od ove. 

Nastojeći se "spasiti" od pješčane oluje objegli smo na kavu i nakon kave bauljali smo nastojeći ubiti te silne sate u Cannesu dok se bus odmarao... Tako smo završili u Zari na brutalnim sniženjima gdje kupih 2 para štikli, oba para za samo 20 eura, štikle i danas izgledaju odlično, ali nosim ih najviše u krevetu. Navečer jesmo slušali koncert pored crvenog tepiha na travi dok su limuzine dovozile bogate i slavne, a mi smo pokušavali zaspati ispod drveća pokriveni ručnicima za plažu dok je rosa padala po nama...

Kad sam se vratila dečko me dočekao i tako jako zagrlio kao nikad, mislila sam da je to jer sam mu nedostajala. Zapravo je to jer mu je užasno smetalo to moje putovanje koje sam planirala dugo prije njega i falila sam mu previše pa sam tijekom putovanja bila više na mobitelu nego zaista na putovanju jer mi ga je bilo žao. Nakon što smo došli u stan, nakon možda i više od 36 sati drndanja tj. putovanja, tako umornu me dočekala kokoš koju sam morala još i ispeći. Ja krepanija od te kokoši i gladna kao vuk... Sva sreća - bila je mrtva pa ju nisam morala ubiti i operutati. Pekla se čitavu vječnost. Kokica mi je bila šok jer moj tadašnji dečko odlično kuha i oduševio me jednom prilikom kad mi je napravio najsavršeniji biftek ikad. Kokica mi je bila kao budali šamar jer ne da nisam imala volje nakon toliko nespavanja kuhati, nego mi je bio rođendan i mislila sam da me čeka nešto posebno. Kokicom je sve rekao. Vidjela sam da nije dobro, bio je baš loše raspoložen, zagrlio me kad me vidio kao utopljenik. Saznala sam kasnije da nije spavao od muke dvije noći jer je mislio da ću ga prevariti - ne znam kako bih stigla jer sam bila svaku minutu s njim na telefonu pa mi je prijateljica rekla da je ona bila u Barceloni, a ja na telefonu...

Pozitivna stvar je bilo putovanje, ali nije mi baš neki ludi provod za taj rođendan bio i zbog njegove melankolije i depresije koja se uvukla u svaki kut stana ničim izazvana, osjećala sam se tako tužno i usamljeno premda sam bila s njim na taj svoj rođendan. Taj osjećaj nikad neću zaboraviti, kad si s nekim, a usamljeniji si nego ikad. Umjesto da to nedostajanje pretvori u nešto lijepo, osjećala sam se svakako samo ne lijepo... Uz to, drugo jutro, kad sam pokazivala slike, shvatio je da sam se polugola sunčala i poludio što je rezultiralo prekidom te kratke veze. Svatko tko me zna - zna da nemam cice ubojice (nego neke druge adute) što znači da nemam baš nešto pokazati, ali s prijateljicom na nepoznatom mjestu i okružena nepoznatim ljudima, odlučile smo osunčati trešnjice slobodno bez gornjeg dijela badića što sam eto platila vezom. To je toliko ironično smiješno. Da sam obdarena kao Samantha Fox još bih i shvatila, ali ovako...

Što je istina, a što kamuflaža?

I jedna i druga priča su istinite, samo je stvar prezentacije. Postoje ljudi koji serviraju samo lijepu verziju. Dobiješ dojam da je sve savršeno. Onda nakon nekog vremena kad puknu oni ili priča (njihova sjajna karijera, sjajni muž, sjajna žena, sjajna veza, sjajna obitelj, sjajni život, sve sjajno) - u šoku su svi oko tih i takvih jer kad tad, istina se sazna. 

Nisu bitne ove moje priče nego poruka - ima života koji su samo ova prva priča, ljudi koji pričaju kako je sve divno, savršeno i odlično, idilično. Možda tako i je, ali pitanje je postoji li i druga strana priče. Mogla sam vam ispričati samo prvi dio i dojam bi bio drugačiji. Ja bih bila mondena maca. Ali tek uz drugi dio - priča postaje kompletna i autentična, dobijete dojam kako stvarno je premda je i jedno i drugo istina. Samo sve ovisi o tome koliko i kako vam se servira. 

Pitanje je koliko ljudi ispriča zaista oba dijela ili koliko god dijelova njihova priča bilo da je riječ o poslu, prijateljstvima, obitelji, ljubavi, materijalnom, nematerijalnom. Zato ništa nije kako se čini. 

Moj modus operandi (obožavam pravnike i njihove formulacije i komplikacije - svatko ima svoju slabost, oprostite...) je takav da ja ispričam stvari kakve jesu. Dobro. Loše. Lijepo. Ružno. Potpuno. Do kraja. Brutalno iskreno. 

Instagram je dobar prikaz uglavnom fejk stvarnosti jer na Instagramu sve savršeno ili barem izgleda sve puno bolje. Bombardirani smo savršenim, divnim slikama života s puno filtera. Koliko je to stvarno, druga je priča. 

Nije mi jasno zašto ljudi pretjeruju i fotošopiraju sebe, svoj život i svoju stvarnost? Zašto nije ništa kako se čini? Zašto nismo iskreni? Zašto glumimo? (pričam u množini što ne znači da se odnosi na sve jer nismo svi takvi, neki smo samo ludi i iskreni).

Jedino logično objašnjenje toga je da se neki ljudi srame sami sebe i svoje stvarnosti. Lakše je fejkati nego se suočiti s problemom. Ima ljudi koji se srame biti sami. Ima ljudi koji se srame onoga što imaju i onoga što nemaju. 

Zašto se sramiti samog sebe i svog života kada je to jedino što imamo, kakvo god bilo? Možemo se motivirati da budemo bolji i mi i taj život, ali zaista ne vrijedi bježati i lagati. 

Nekad je moj život prva priča, nekad samo druga, nekad kombinacija. Nekad letiš avionom, nekad se drndaš busom, nekad stojiš na mjestu i imaš osjećaj da imaš sve što trebaš i da si baš tamo gdje trebaš biti, u Gajbici si, na svom sigurnom mjestu. 

Može se uživati bilo gdje i bilo kako. Bilo da ste na Promenade de la Croisette ili na obali Mrežnice. Bitno da smo iskreni u tom užitku. Bitno da nema laži. Da uživamo zajedno. Uz biftek ili pile Gavelino. Nekad uz Moet, nekad uz smoothie.

Bitno da priča ili slika kako volite svoj život - nije laž. Kakav god bio, možemo uživati u onome što imamo. Možemo biti alkemičari sreće. A nekada i moramo.

Nekada uživamo u tišini, nekada u buci. Nekada zajedno, nekada sami. Nekad u dobru, nekad u zlu. Ali to je naš život, mi smo kormilari. Iskreni i svoji (makar netko rekao da ste komplicirani...).

Kao što bi rekao moj prijatelj Bukowski u mom prijevodu - možete vi biti ludi, ali nemojte lagati, budite iskreni. 

  • Avatar meritokracija
    meritokracija:

    Meni se baš sviđa članak. Svaka čast na iskrenosti i povezivanju različitih verzija istine sa moderniziranom društvenom potrebom za dokazivanjem na krivi način. Nije mi jasno zašto neki ljudi imaju potrebu isticati kako je njima dobro u životu, ja radije ... prikaži još!e ublažim kad mi se nešto dobro desi da se netko drugi ne osjeća loše, ali eto, nismo svi isti. Zavist je na svakom koraku.

  • Avatar Daisy Pozitivka
    Daisy Pozitivka:

    Istočnjačka filozofija uvijek govori da treba biti u balansu, sve prihvaćati mirno, tko zna za što je nešto dobro, a za što loše. U svemu se skriva neka lekcija ako znamo ne samo gledati nego i vidjeti. Nekada je takav ... prikaži još! način razmišljanja ono što nas spašava. Žao mi je što se ljudi boje biti iskreni i prezentirati stvari kakve jestu i sami sebe kakvi jesu. Ali opet, razumijem ih. Kada malo bolje pogledam svoje komentatore - puno više je negativnih komentara jer negativu ljudi prije dijele nego pozitivu. Ako dijeliš pozitivu, sreću, istinu i iskrene osjećaje, onda si luđak u svijetu u kojem je normalna crna kronika, mito, korupcija, nepravda, nepoštenje i negativna ili lažna prizma gledanja i osjećanja. Imam osjećaj da su se ljudi počeli bojati govoriti da su sretni jer imaju osjećaj da će se netko popišati po toj sreći iz čistog jala, zavisti, zlobe. Ima ljudi koji nekako uvijek u svemu pozitivnom nađu neki nedostatak. Ipak - kad je čovjek iskren, ne mora razmišljati što je rekao jer je rekao upravo ono što je i mislio. Kada je netko ovako kao ja iskreno nefokusiran i autentičan - onda ne mora brinuti. A kada netko fejka i lažno se prezentira kao literarno čudo ili neka frajerica, frajer - e onda se stalno boji da ga ne prokuže.

  • t111:

    "Bilo da ste na Promenade de la Croisette ili na obali Mrežnice." - ja bi kupanje u mreznici zamjenio u svakom trenutku za sve plaze sredozemlja.