Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Ogledalce, ogledalce moje najljepši na svijetu tko je?

Objava 18. listopada 2014. 2 komentara 476 prikaza
Foto: Dijana Karabašić
Foto: Dijana Karabašić
Dijana Karabašić

Foto: Elena Perminova/InstagramKako dugo pišem ovaj mali veliki blog, nakupilo se jako puno tema. Nedavno sam malo gledala koje su čitane u zadnje vrijeme kako smo prešli na novi sustav pa idemo iz početka s brojanjem čitanosti i s komentarima jer su prelaskom stari komentari nestali. Malo sam se bojala otvarajući i čitajući neke stare teme jer ipak od 2009. sam se dosta i ja promijenila, narasla u dubinu pa su neke teme simpatično otvorene i iskrene do te mjere da ljudi to shvate kao naivnost. 

Nekada vam je biti otvoren i iskren kao da pustite krv u ocean i naravno da će vas nanjušiti morski pas. Ali kad ste ludi onda jednostavno tu nema kompromisa i želite imati samo iskrene i otvorene odnose - takav odnos ja imam sa svojim čitateljima i s ljudima u svom životu. Nekada me neki i pojedu. Nekada samo plivamo zajedno. 

Jedna od starih tema koja je privukla pažnju i dosta je bila popularna Kako sami sebe vidimo i kako nas drugi vide iznenadila me koliko puta je čitana. Vrijeme je za osvježenje teme, ta tema je uvijek aktualna. Pogotovo zato što nekada imamo toliko iskrivljenu sliku sami sebe, mediji nas bombardiraju stereotipima kako bismo trebali izgledati i na kraju dana dobijem dojam da bih trebala imati zauvijek maksimalno 27 godina, 180 cm, 50 kila, imati kilometarski duge noge, biti savršena, krhka, seksi plavuša, žena bogatog ruskog oligarha i imati troje predivne plave djece i najveći problem mi je kako stići s jedne revije na drugu, s jednog snimanja na drugo i ovako kao na ovoj slici bih izgledala 7 dana nakon poroda... Dobro, to sam samo ja. Moda je moj eskapizam. I mašta. U svojim snovima sam Lena Perminova. Imam i drugih snova. No o tom po tom. Ovo je samo da moji hejteri koji me zapravo vole misle kako sam sponzoruša. A zapravo sam prestara da bih bila sponzoruša! Šalu na stranu, Elena mi je predivna, pogledajte više na njenom Instagram profilu ako volite modu!

Foto: Elena Perminova/Instagram

Kako se percipiramo, govori o tome koliko se cijenimo.

Nekad se pogledam u ogledalo i vidim djevojčicu s onim velikim očima punim sjaja, iskrenog, nepatvorenog. Nekad pičim gradom bez trunke šminke i osjećam se famozno! Nekad se pak pogledam i vidim umornu staricu, umornu od briga, problema, težine i svega i svakoga. Nekad se osjećam kao da imam 100 godina. Sve je to normalno. Prolazimo faze. Ni ne možemo uvijek biti u najboljem izdanju i osjećanju. Nekada naše najbolje izdanje skriva unutra neku veliku oluju koju želimo sami pregrmiti.

Ono što je važno je biti u ravnoteži. Ne dopustiti da se naša slika o nama samima poremeti do te mjere da postanemo sami sebi neprijatelj. Ako nas netko ili nešto vuče na dno, nekad možemo to biti sami mi - važno je na vrijeme shvatiti to i vratiti se na pravi put. Nitko vam neće pomoći ako nećete sami sebi. 

Činjenica je da ponekad (nekad više, nekad manje) imamo poremećenu sliku sami sebe. U principu uvijek nekako izgledamo isto, nekad umorno, nekad svježe, nekad imamo frišku frizuru, nekad izrast i svi se čude tvojim sijedima, nekad smo zategnute kao pračka, nekada smo mekane kao puding, ali u principu više manje nema nekih drastičnih promjena. Ja već dugo, godinama imam 58 kila (ali nemojte nikome reći, žene ne pričaju o svojim kilama, ja sam samo jedna jako čudna žena), ali nekada sam samoj sebi debela i ogromna, teška k'o slon. Drugi dan sam si tako mršava da me bude strah da nisam smršavila, da nisam bolesna ili nešto jer sam tak oslabila. Sve ovisi kako se osjećam jer cijelo vrijeme ja imam isto kila. Nije mi želja biti mršava. Želja mi je biti zdrava i snažna. Samo što svaka reklama govori da je jedino rješenje da smo mršavi jer inače nismo lijepi. Niti jedna reklama ne kaže budite zdravi i snažni nego je prvo u fokusu budite mršavi, kao da je to garancija dobrog osjećaja. Važno je biti zdrav - to je zapravo najvažnije! 

Komplimenti ne kupuju dobar osjećaj ili?

Ovo ljeto bila sam na jednom predivnom festivalu muzike koju obožavam i nemam priliku uživati u takvom savršenom osjećaju tijekom godine, takvi divni događaji smješteni su ljeti na moru i prepuni su pozitivne energije i odlične atmosfere. Svi su prijateljski raspoloženi, nema nasilja, negative niti loših vibracija. Taj festival mi uljepša cijelu godinu jer obožavam takvu muziku i ples! Dok smo dočekivali zoru plešući na plaži koja je bila plesni podij, kako mi se približavao moj (1)33. rođendan, nisam se baš osjećala nešto najbolje. Premda sam bila u odličnom društvu svoje najdraže partner in crime prijateljice i prijatelja, nekako sam se osjećala potonulo i ne baš lijepo, ni privlačno. Svaki put kad mi se bliži rođendan nekako radim neku rekapitulaciju i baš me uhvatila neka mala frkica i panikica. Odem na wc i pogledam se u ogledalo i naravno nije mi ogledalce reklo da sam najljepša na svijetu. 

I bez obzira na 7 godina mlađeg, zgodnog, šarmantnog, tetoviranog britanskog macana koji mi je prije na tom istom podiju ponavljao kako sam so beautiful i so gorgeous i zaista je to mislio bez da me odvede u krevet i da me kupi komplimentima, ja sam se osjećala svakako, samo ne lijepo. I tak ja u svojim tmurnim mislima i neprivlačnom osjećanju plešem i zabavljam se kao da mi ništa nije, a u sebi sam zapravo bila potištena godinama, rođendanom, izgledom, životom. I odjednom se odnekud kao da je pao s neba stvori neki lik, visok, zgodan, simpatičan, onak kao neki normalni dečko, sa šiltericom i stane u prolazu i kaže:

Ti si iz Zagreba?

- Da.

Ti si mi uvijek bila super cura!

Nekad nam baš treba anđeo s neba! 

I kako se pojavio kao da je pao s neba, tako je i otišao! A ja si mislim - Ja, s takvim unutarnjim olujnim nevremenom, sam nekome bila uvijek super cura!?!??! A osjećam se miljama daleko od super cure! U tom moru stranaca taj lik mi je došao kao neki anđeo da me uputi na pravi put (karikiram but you get my point). Nije ništa htio od mene. Sjećam ga se iz viđenja, vjerojatno s faksa, ali nismo se nikad upoznali, ali smo se viđali negdje. I ja si mislim: "Dijana, baš si budala. Samu sebe nekad najgore vidiš, a ti zapravo i jesi super cura!"

Tako sam se posramila jer sam bila jadna, a zapravo nisam imala razloga. Sve je bio moj iracionalni strah od rođendana, godina i samo sam se bez veze osjećala loše, bez razloga jer bila sam ništa više ni manje lijepa ni nelijepa nego inače, samo sam se osjećala potonulo. I to je zapravo normalno. I super cure imaju svoje loše faze.

Na kraju sam cijeli taj osjećaj prožvakala skupa s tom noći i stvarno si nekada trebamo priznati da smo budale jer se ne cijenimo dovoljno, ne vidimo se dovoljno dobro. 

Mislimo kako bismo trebali izgledati jer negdje netko je propisao neke mjere, neke stereotipe, kalupe i bombardirani smo savršenim guzicama, bajnim sisama, fantastičnim dugim nogama, bujnim kosama najljepše boje, fenomenalnim licem kao isklesanim od najboljeg talijanskog kipara. 

Činjenica je da smo svi toliko različiti i da trebamo njegovati svoju pojavnost - fizičku i psihičku, ali ne pretjerivati u poremećenoj slici kakvi bismo trebali biti.

Tko diktira kakvi bismo trebali biti? Zašto bi netko uopće bio odgovoran za to kako mi izgledamo i osjećamo se? Pa mi sami smo svoga tela gospodar, a i svog raspoloženja i kako se osjećamo! 

Takvi smo kakvi smo - možemo raditi da budemo bolji, vježbati da budemo zdravi i snažni, raditi stvari koje nas čine zen, sretnima, zadovoljnima, biti ono što želimo biti, ali ono najbitnije je zapravo kako se osjećamo.  Ako radimo ono što njeguje našu unutarnju ljepotu, to se reflektira i na van.

NE MORAMO BITI NAJLJEPŠI NA SVIJETU KAKO BISMO SE TAKO OSJEĆALI!

Ima ljudi koji izgledaju odlično, ali ne zrače, nego zamrače jer ono iznutra zasjeni ono izvana. 

Dobar osjećaj je... biti svoj i siguran u sebe sa svojim manama i vrlinama! 

Na kraju dana je zaista najbitnije kako se osjećamo. A za to smo odgovorni samo mi! Neće vam pomoći ni komplimenti ni najsavršeniji macan koji vas obasipa pažnjom, ako se sami ne osjećate dobro! 

Uvijek će biti mlađih, ljepših i zgodnijih. Ali niti jedna nije kao vi. Osim ako niste poremećena zla kučka - takvih ima mnogo. I onda ako si i najljepša na svijetu, tvoja osobnost ubije tu ljepotu.

Možda nekome nije bitno ono unutra, ali prava ljepota je zaista u nama. Godine daju i oduzimaju, ali ono što nam ne može nitko i ništa oduzeti je kako se osjećamo, koliko smo lijepi unutra, neki lijepi osjećaji, neka lijepa, dobra, pozitivna energija koja kola u nama čini nas lijepima. Mene uvijek privuče neki dobar osjećaj nekome, osobnost, najviše sam uvijek voljela one uz koje se dobro osjećam, a ne one koji najbolje izgledaju i imaju savršene trbušnjake. 

Ima dana kada izađemo moji ožiljci, moje mane, nedostaci i ja potpuno ogoljeli i osjećamo se savršeno sigurno jer ono što je bitno je kako se nosimo sa svime, da smo sami sebi prijatelj. 

Da, istina je da nemam 20 godina i ne izgledam tako. Tko kaže kako bih trebala izgledati i biti? Nemam savršeno tijelo niti sam najljepša mačka u gradu. Moram li biti kako bih se osjećala savršeno i najljepše? Ja sebi jesam najbolja mačka jer se dobro osjećam i uvijek se na noge dočekam! Imam svoje manje dobre faze, ali vratim se na pravi put brzo. 

Ako se dobro osjećate u svojoj koži, nema prepreke da budete kraljica! 

Dobar osjećaj je na nama! Ako se osjećaš kao kraljica, kralj onda to i jesi! Ja jesam! Ti? 

  • zagor27:

    ima jedna izreka ........ još niko se nije žalio na svoju pamet ...... neki su si niski, neki ..... neke imaju male grudi ......... neki su "tehničari" ........ imaju neki krivi nos, klempave uši ........... ali svi imaju dovoljno pameti ... prikaži još! :) ..............slično je i sa dobrotom ............. svi su sami sebi jako dobri ....... pa i one "kučke" .............. i to je ok ....... da smo sami sebi dobri i pametni ............ no ........ živio je jedan Sufi (mudrac, svetac, učitelj) kojem je najvažnija poruka bila "dođi k meni kakav jesi" ............... nemoj uljepšavati :) ........ nemoj se plašiti svojih mana :) .............. jer svi mi imamo i vrline i mane ....... s vrlinama nije problem, obično smo ih "jako" svjesni ........... no s manama je problem (ne ovim manama izgleda), njih obično guramo pod tepih ............... najteže je sebe vidjeti u pravom svjetlu, jer nitko sebi ne želi priznati da ima mane ...... vi ste meni udjelili "komplimente" koje ja nisam negirao ..... dok ste redom negirali gotovo sva moja zapažanja o vama ........... kao o onome da ste pogreške svojih zanemarili, a tuđe (iste, učinjene kasnije od onih koje su učinili vaši) isticali. Eto, ja jesam prigovaralo :) ............ A vi ste Kraljica :)