Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Ono kad ti baš zatreba muška ruka...

Objava 28. veljače 2015. 0 komentara 1922 prikaza
Mogu i sama, ali moram li?
Mogu i sama, ali moram li?
Mogu i sama, ali moram li?

Moram priznati da ima nekih priča koje ne volim niti ih pričam niti se pitam ne zato što je prekasno nego zato što nema smisla pitati se i zakočiti se čekajući odgovore, muškarca, ženu, jednoroga, bolje sutra, rast BDP-a, otplatu kredita i pravednu vlast.

Ima smisla živjeti punim plućima. Bez obzira na sve. Imamo ovo ovdje i sada. Ali pitati se i govoriti sljedeće - čisti je gubitak vremena i energije i onome tko to priča i onome tko to sluša: 

  • gdje su nestali svi normalni muškarci/žene (što je normalno pitanje je)
  • ima li itko normalan, dobar, vjeran (a gle, Tiger Woods je bio naizgled savršen, pa se pokazalo da baš i nije...)
  • nitko više nije normalan (svijet je poludio, istina, ali svi mi činimo svijet)
  • svi su isti (nisu, ima ih zaista različitih, predivnih, dobrih, dragih, pažljivih, snažnih, svi smo različiti)
  • svi oni varaju (nije istina, puno njih to radi jer nije zadovolj(e)no tamo gdje bi trebali biti, ali ne rade to svi)
  • svi oni lažu (i moja vaga laže, sve su iste)
  • svi oni žele samo jedno (a ti želiš to, ali ne samo to - pa ak ti čovjek kaže da želi samo keksić, prihvati ili odbij but get over it)

Takav način razmišljanja ne samo da je negativan, depresivan nego i troši, isisava energiju, volju, želju, potenciju. Fokusirati se na nešto čega nema, na nekoga koga nema - gubitak je vremena. Nemam pojma zašto nema ovakvih ili onakvih muškaraca i ovakvih ili onakvih žena, ljudi općenito. Znam samo da sam ja tu i na to mogu djelovati, ispuniti svoje vrijeme kvalitetno, provoditi vrijeme s ugodnim društvom i zabavljati se.

Ne mogu djelovati na Mirka, na vas, na bilo koga drugog osim na sebe i svojim vremenom i ponašanjem mogu upravljati. A bilo bi i pogrešno upravljati drugima, pa nisu ljudi marionete, premda netko pronalazi možda čar u tome da manipulira i upravlja. No opet - nismo svi isti. Svatko ima svoja mala i velika zadovoljstva. Generalizirati da su svi isti - so not sexy. To jednostavno nije istina. 

Zamišljam neku bijesnu ogorčenu ženu kako joj pjena ide na usta dok govori u slow motionu: SVIIIIIII STEEEEE VIIIIIIII ISTIIIIIIIIII!!!!!!

Ima i muškaraca takvih, bijesnih i ludih, ali opet - niti su svi muškarci isti, niti su sve žene. Ako ti se sviđam Mirko - super. A ako ne - neću forsirati jer ljubav se ne trži niti ne kupuje, a bome ni ne prisiljava jer ljubav nije prisiljeno zelje. 

Tko kaže da ste vi normalni, dobri ili vjerni? Tko kaže da sam ja? Tko definira to? Sve je podložno subjektivnom dojmu. Nekome je normalno biti zao i širiti mržnju. Nekome je normalno povrijediti nekoga i zgaziti nečije osjećaje. Netko uživa u tome da nanosi drugima bol i time se hrani. Sve je to relativno. Ali nismo svi isti. 

Ne znam ni gdje mi je nestao token, a kamoli gdje je nestao dobar, normalan, čovjek, pravi muškarac i ostali jednorozi. Ni ne pitam se. Za muškarca, token mi ipak treba.

Mislim - psssst, nemojte nikome reći, ali ja sam jedva neki dan našla taj token i nemam pojma kako se nalazi muškarac i gdje je nestao neki normalan, dobar, iskren muškarac. Niti sam stručnjak.  Ni za muškarce ni za tokene. Ja sam jedna od žena kojoj male torbe i mali umovi i mali... izazivaju panične napadaje i klaustrofobiju i jednostavno zagubim nekad neke stvari u 100 velikih torbi i naravno nađem ih kad se najmanje nadam. Zagubim se sama u svojim torbama, nekad i u sebi. Zagubih se u Mirku. Izgubim se nekada u prijevodu, interpretaciji. Ljudi shvate što žele shvatiti. Vide što žele vidjeti. Netko vidi u nekome samo dobro, netko vidi samo loše. 

Zagubila sam, zametnula, potisnula dugo, dugo, dugo osjećaje, pa sam ih našla kad sam se najmanje nadala. Pisala sam vam u tekstu prije ovoga (klik ovdje). Zanijelo me. Odnijelo. I volim digresije. Skačem s teme na temu. Kažu da to nije normalno. Ali sam zvrk. Kako da idem protiv svoje prirode. Gubim stvari, nekad izgubim glavu zbog srca, ali srećom ne gubim pamet. 

I tako ja slušam te priče o tome da nitko nije normalan i da svi varaju i da su svi isti, ne znam što reći, ne da mi se prepirati oko toga i kad me netko pita gdje je ON, hoće li ikada doći ja pozelenim k'o Hulk od muke.

Tko će doći, koga čekaš?

- Pa ne znam, on, netko, čovjek mog života, konj, princ, žaba, Darth Vader, tko god, samo neka dođe. 

Ženo Božja kakav čovjek tvog života, budi sama sebi čovjek svog života jer neće ti nitko naći tvoj token!

Bez obzira što ne razmišljam na taj način i ne čekam nikoga da me spasi jer prvo nemoguće je, drugo sami sebi možemo jedino pomoći, treće - ne volim čekati. No bez obzira na moj radikalan stav, takvi smo mi, if you know what I mean, neki dan mi je zatrebao Mirko. Tražila sam žarulju neku s malo onih W i užeg grla. Tražila sam posvuda i nisam našla. A treba mi za moju romantičnu atmosferu koju daje takva meka svjetlost u jednoj lampi. Zapravo - nije mi se dalo ni tražiti tu neku ekstra žarulju, ni mijenjati ju, ni zvati majstora za veš mašinu po X-ti put, ni iznositi smeće, niti u kupaoni namještati onu tuš-zavjesu koja stalno pada jer nije dobro pričvršćena i treba joj neka jača muška ruka. Nije mi se dalo ni zašarafiti sve u stanu što čeka na križni šarafciger niti popraviti u ormaru šipku (ova nasred spavaće sobe se dobro drži). Ne zato što ne mogu, nego zato što bih voljela da podijelim s nekim te poslove. Samo zbog "posla" - zatrebala sam Mirka! Jer sam jedna krhka žena koja ovisi o snažnoj muškoj ruci! 

Na kraju sasvim slučajno u majušnom dućanu pored stana nađem što tražim - savršenu žarulju za moju savršenu lampu, a nisam ju našla niti u jednom velikom dućanu.

  • Poanta priče - nije sve u veličini. 
  • Poanta dva - možeš sve sama jer si ti Warrior Queen.
  • Poanta treća - kad se najmanje nadaš naći ćeš pravu žarulju koja savršeno odgovara za tvoju posebnu lampu na mjestu gdje ni ne očekuješ.

Na kraju sam našla token, našla žarulje, platila račune, po 3 put zvala majstora za mašinu, obavila sve ono što bih voljela da Mirko napravi, ne zato što ja to ne mogu, nego zato što ne moram sve sama. Ono što je najljepši dio zajedništva je dijeljenje. Dobrog. Lošeg. Svega. Posla. Zadovoljstva. Svega. 

Dijelimo čokoladni lava cake s bourbon vanilla sosom i malinama na savršenim staklenim tanjurićima koje sam kupila da se razveselim na kraju nekog gorkog dana. Dijelimo kiflu na pola. Dijelimo jutra, dane, noći. Dijelimo krevet. Dijelimo život. Dijelimo ljubav. Dijelimo zadnji zalogaj. Ma Mirku dam i zadnju kockicu čokolade! Onda vam je sve jasno.

I lijepo je.

Al' ak nema Mirka srećo, možeš čamiti u mraku sama i čekati ga ili se uhvatiti posla jer žarulja se neće sama promijeniti!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.