Blogosfera Daisy Pozitivka

Ponekad odemo samo da bismo se vratili još bolji!

Objava 11. ožujka 2017. 0 komentara 400 prikaza
Ljubav.
Ljubav.
Ljubav.

Nije me dugo bilo, ali sada sam stigla. Nisam se izgubila, samo sam bila u vrtlogu. Tražila sam se i slagala "svoje patkice u red" jer - You have to get your ducks in a row. 

I sada su patkice sve na broju i u redu, možemo nastaviti dalje. Ono što sam tražila nisu bila objašnjenja niti izgovori. Ali sam zapravo trebala pauzu da se resetiram i da shvatim da je sve dobro zapravo i da nema razloga za brigu jer svijet se neće spasiti. Ako postoji problem i možeš ga riješiti, zašto brinuti. Ako postoji problem i ne možeš ga riješiti, opet zašto brinuti. Možemo samo mijenjati sebe i mi biti svoj svijet na koji djelujemo. Ljudi će pričati, selo će pričati, psi će lajati, karavane će prolaziti i čemu na sve to odgovarati? Trošiti svoju dragocjenu energiju? Pa bolje ju možemo utrošiti zar ne? Ja više uopće ne reagiram na lavež. Jednostavno nabacim svoj nevidljivi oklop od safira koji dolazi sa čepićima za uši i ignoriram. 

Od te sve silne brige i želje da napravimo nešto dobro, promijenimo ljude i svijet  na bolje i uspostavimo neki red, mi ljudi gubimo slatkoću i postajemo gorki jer smo razočarani što ne uspijevamo u našim dobrim namjerama. Bez obzira što želimo dobro, nekada zaista dobrim namjerama popločimo put do pakla. A pod paklom mislim na neki splet loših emocija, negativne energije i nerazumijevanja. Ne želim se brinuti, objašnjavati niti žaliti. Sve je tako kako je i nabacim osmijeh ovom svijetu koji se urušava pod krivim vrijednostima i nazdravim mu jer odolijeva i trudi se da ne propadne i prije! 

Draaagi, ajmo zaplesat jedan ples za dobra stara vremena! Može li ova pjesma dragi Svijete moj? 

Treba nam i malo prostora za tišinu. Tišina godi. Resetira. Post-koitus tišina. Imamo onaj afterglow. I topli smo. Mirni. Zadovoljni. 

Treba nam vremena. Za oduzimanje, zbrajanje, dijeljenje i množenje. I sada, nakon što sam se pozabavila matematikom, podijelila što sam imala, oduzela što sam mogla, vratila sam se nakon pauze na blog. Otišla sam samo da bih se vratila svojoj ljubavi, vjeri i svojim nadanjima! Jer lijepo je vratiti se onome dobrome što ima smisla i uljepšava ovaj svijet! Svi mi trebamo svrhu. A sami si ju moramo zadati. 

Dijeljenje.

Jako volim dijeliti. Proljeće je idealno vrijeme za razne detoxe i čišćenja. Izrone nam neke stvari koje nismo ni znali da imamo. Redovito poklonim nešto što već mi stoji neko vrijeme i nikako da bude u akciji sa mnom. Tako dijelim materijalno da se iskoristi i da ide dalje. Ne treba ništa stajati što se treba koristiti. Treba to osloboditi. Izrone tako i neki ljudi koji su vrijedni da podijelimo vrijeme s njima. A zarone neki ljudi koji nisu tog vremena vrijedni. Dijelimo vrijeme s onima koji to zaslužuju. Dijelimo našu energiju s onima koji su otvorenog srca i uma i grle nas takve kakvi jesmo, nesavršeni, ali svoji. Dijelim svoje misli najviše. Dijelim ih kroz riječi i zabilježene trenutke u fotografijama. Dijelim s onima koji znaju prepoznati poruke i inspiracije. Dijelim i s onima koji to ne znaju. Dijelim s onima kojima nisu potrebni titlovi niti objašnjenja. Dijelim pozitivnu energiju koja me vodi do mog zena i moje ravnoteže. Dijelim osmijehe, tople riječi i sjajne poglede. Dijelim jer volim. Dijelim jer sam to ja. Dijeljenjem dobrog to dobro se umnožava. A ima opet nekih stvari, nekih ljudi, nekih emocija, koje ne dijelim javno, koje dijelim samo sa sobom i u kojima hedonistički uživam svaki put kad im se prepustim i kad im se dopustim. Ima nekih prevelikih ljubavi koje ni ne stanu u riječi, a koje osjećamo i koje su nam sve i čuvamo ih za sebe. 

Zbrajanje.

Zbrajala sam recke na svom srcu dok me nije bilo između ostalog i zaključila da sam zapravo sretna zbog svakog iskustva. Svako to iskustvo je na mom srcu i svaka ta recka me naučila nečemu. Kada je jako boljela svaka ta rana i ranica, zamagljen mi je bio pogled i nisam mogla vidjeti jasno i shvatiti zašto je to dobro. Dobro je jer bez rezova i recki na našim srcima ne bismo mogli znati koliko je lijepo kad ne boli. A sve lijepo ne boli. Osim prekrasnih štikli koje su neudobne i bole, a prelijepe su, no dobre su samo za krevet. Ali i te štikle su dobre za nešto, ali ne za sve. Tako su i neki ljudi dobri samo za nešto i tu mogu biti super, ali za nešto drugo nisu. To ne znači ni da su dobri ni loši. To samo znači da treba prepoznati gdje se s takvim ljudima zbrajati. Sve te prošlosti posebne su na svoj način jer su lekcija koja nam je očigledno trebala. Naučimo da nikada ne prihvaćamo ono što zbog čega se ne osjećamo sigurno i ugodno ma koliko izgarali. Naučimo da preživimo emocije koje imamo, ali ne dominiraju nama i ne vode nas u ponor. To je snaga koja se ne može dobiti čitanjem knjiga, gledanjem filmova niti terapijom. To je snaga koja se može dobiti jedino kroz iskustvo. Zbrojeno iskustvo je mozaik od kojeg smo satkani. Ja volim mozaike i poštujem svaki njegov dio jer je dio mene. I najdublje brazde na srcu koje su ostale su nekada bile čista emocija i razmjena energije, trenutka i nečega. To što je prošlo ili je to bio samo jedan uhvaćen trenutak van naših realnosti, ne znači da kada se događalo nije bilo simply great. Možda su sredina i kraj bili loši, ali uvijek ćemo imati i iracionalno dobar početak. Ponekad su neki događaji i neki ljudi posebni baš zato što nisu za reprizu. 

Ljubav je množenje dobrog.

O ljubavi bih mogla pisati i pisati i nikada ne bih prestala jer je nepresušan izvor. Ljubav kao energija je moja mantra koju nastojim utkati u svoje odnose, svoje osmijehe, riječi, zagrljaje, poljupce i prostore između redaka i plahti. Ja sam nasmiješena svaki dan. Imam neke trenutke umora kad klonem, ali 99% vremena nastojim zalijepiti smješak na lice. Bez razloga. S razlogom. Čak i u poslu tu ljubav ulažem jer volim to što radim i lakše mi je i kad je teško jer radim to s osmijehom zbog ljubavi koja je u meni. 

Mogu reći da, bez obzira na to koliko malo ljubavi bilo oko mene, to nikada ne djeluje na to da je manje ljubavi u meni. Unatoč tome što ljudi razvlače ljubav, banaliziraju je, smiju joj se u lice, prave od nje šalu, komediju i parodiju jer je seks u modi i bez obaveza je u modi, bez obzira na sve te šumove – ljubav je jedina koja nas vraća nama samima. Ljubav je hrana koja nam svima je potrebna, priznali mi to ili ne. Samo ljubav oslobađa. Ljubav je jezik koji svi razumijemo jer je univerzalna. Ne samo ona intimna ljubav dva partnera jer ljubav nije rezervirana samo za to. Mislim na ljubav kao jednu višu silu zbog koje se isplati disati. Ljubav koja je motor pokretač. 

I kada gledam u tu Ljubav, nevinu, nježnu, a najsnažniju od svih, neiskvarenu, najljepšu, u njene prekrasne, sjajne, velike oči, duboke i tople, ispunjava me to neizmjernom srećom, daje vjetar mojim jedrima, dišem punim plućima, mir je u mojoj duši, moje srce pumpa crvenije i šalje signale da je jedino ljubav bitna

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.