Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Samo opušteno.

Objava 26. rujna 2014. 0 komentara 736 prikaza
Foto:  Marinkovic|Weddings, https://www.facebook.com/mweddings
Foto: Marinkovic|Weddings, https://www.facebook.com/mweddings
Foto: Marinkovic|Weddings https://www.facebook.com/mweddings

Ovo predivno ljeto u prekrasnoj grčkoj avanturi koja me ispunila za stoljeće, upoznala sam puno dragih i zanimljivih ljudi, no dvije su posebno drage, divne, pametne, lijepe i dobre - Katarina i Bojana. Onaj divan osjećaj kad upoznaš nekoga i odmah kliknete i druženje od početka do kraja bude veselo i zabavno! Bojana je stalno za svašta nešto govorila "ma samo opušteno". To mi je bilo tako simpatično zbog prilika u kojima je to govorila da sam nekako počela i ja govoriti samo opušteno. Osim što mi je simpatično i podsjeća me na nju i njen veseli, pozitivni, zabavni, dobri duh, samo opušteno je mantra koju bi trebali koristiti baš kada situacije su sve samo ne opuštene. Jer kako se drugačije smiriti i fokusirati? Najbolje je opušteno. Bez grča. Bez forsiranja. 

Zašto da ne?

Ljudi se prečesto pitaju zašto, ja kažem zašto da ne!

U eri negativnih ljudi, negativnih energija, negativnih priča, negativnih vijesti, situacija, konstantne kuknjave, loše perspektive, loše ekonomske situacije, bombardiranja s kolektivnom depresijom, apatijom i negativom, u poplavi svega negativnog, lošeg i crnog mislim da je jedino rješenje udariti brigu na veselje jer koja je druga opcija? Ako se ubijete u pojam brigom koja nije konstruktivna jer problem se rješava djelovanjem, a ne kukanjem, onda što ostaje? 

Briga ubija život u nama. Nekada je neizbježno brinuti, ali nije nužno da nas preplavi i obuzme toliko da zaboravimo disati. I ja se brinem, i ja kukam, nekad puno, nekad malo, nekad nikako. More me nekad neke ozbiljne brige, ali shvatila sam da ih moram kontrolirati. Shvatila sam da je samo opušteno najbolje rješenje. I neke brige su se tako čak i riješile. Ako se ubijete u pojam od brige, niste baš više ni živi, ono što ostaje kada vas pojede briga, pojede neka strašna bolest koja je rezultat ovog modernog vremena ili samo životarite umjesto da živite punim plućima.

A život je jedan i život je prekratak. Projuri život za čas. Trebamo se opustiti. Trebamo sve loše otpustiti iz svog tijela i uma. Maksimalno. Svi smo pod stresom, svi imamo kredite, račune, brige i probleme, nemamo novaca za sve što želimo, nekad ni za male gušte - ali to sve može biti izazov jer to sve ne znači da ne možemo živjeti punim plućima. Nitko nije bez problema. Sve je stvar kako se nosimo s njima. Stvar je u tome kako se prilagodimo. 

Živjeti punim plućima ne znači da je sve u najboljem redu, da je posloženo, da je super i savršeno. Život punim plućima znači biti na moru koje je nekada mirno i predivno, a nekada vas strašna oluja rastrga na komadiće, sruši sve što ste gradili godinama, polomi vas i treba vam dosta vremena da pokupite sve komadiće, zalijepite ih i zaliječite rane. Nekada iz te oluje izađe bolji čovjek. I na tome treba biti zahvalan.

Pravi pomorac je onaj koji zna s olujama. Mirno more ne čini mornara dobrim nego baš oluje. A ja volim more, a onda moram biti spremna i na oluje. Isto je i s ljubavi. I ljubav je kao more, nekad mirno, nekada divlje i olujno. Bitno je isplivati na kraju svega. 



Ljudi brigom tjeraju današnje veselje. A to neko naše svakodnevno životno veselje ne mora biti nešto veliko, skupo ni revolucionarno. Možda su to male sitnice, ali sitnice nekada čine veliku razliku. To može biti poljubac u obraz koji čini veliku razliku. To mogu biti dvije riječi. To može biti tišina s nekim. Može to biti gledanje drugim očima na svakodnevicu punu briga. Možete napraviti nešto suludo i što nema smisla, ali vas ispuni toplinom. Možete plesati do zore i smijati se s nepoznatim ljudima koje sve spaja zajednička ljubav prema muzici. Možete zapaliti sjaj u nečijim očima. Možete poljubiti slatkog stranca. Odletjeti spontano na vikend. Zagrliti dragu osobu. Skuhati večeru za nekoga tko je uvijek uz vas. Možete paziti i maziti nekoga kada je bolestan i nikakav i nemoguć. Možete kupiti samoj sebi suncokret jer vam je baš to super. Možete reći nekome "volim te". Možete kolegi skuhati čaj jer ga čujete kako kašlje. Možete napraviti nešto što će uljepšati nekome dan i iznenaditi ga. Možete udomiti životinju i napraviti dobro djelo. Možete nazvati djeda i baku i razveseliti ih.

Možete uživati u danu na neki svoj način koji vas veseli jer ovaj dan nije ništa ni gori ni bolji od drugih nego je samo jedan dan koji možete ispuniti dobrim ili pustiti da prođe. Sve to i više od toga mi svi možemo. Pitanje je samo hoćemo li. 

Sitnice. Velika razlika. Samo što su ljudi fokusirani na velike stvari, velike pomake, velike promjene i zanemaraju da je i sitno bitno. Što ako ne dođu velike stvari, a mi samo čekamo te velike stvari? Zašto smo fokusirani na megalomanske pomake, a nemamo volje napraviti mali korak pa korak po korak možda napravimo veliki pomak? Kako doći do velike promjene, ako nismo voljni napraviti male? Kako da nam bude bolje, ako nismo spremni raditi na tome? 

Samo opušteno. U društvu.

Druženja, zabava, veselje, ples, muzika. Sve je ljepše kada je sve samo opušteno. Bez grča. Bez očekivanja. Kada ste u tom trenutku i na tom mjestu i s tim ljudima. Uživate u svakom trenutku više. Kao kad se pustite i poletite. Nema straha. Samo uživanje. Upoznati nove ljude je tako divno. Obogaćuje život. Pružiš ruku nekoj novoj osobi i otvoriš joj vrata u svoj život. Otvori ona tebi. I uživate u postojanju. Sretna sam zbog dragih ljudi koje ne znam tako dugo, ali su mi baš obogatili život. Po tome je ova godina predivna. Ljudi su divni kada im date priliku i kada sebi date priliku da se opustite u društvu, a ne da ste negdje samo fizički i pri tom držite svoj pametni telefon 99 % vremena u ruci umjesto da ste s ljudima i družite se. Družite se s ljudima, a ne s pametnim telefonima. Opustite se. Družite se s ljudima koji bude dobro u vama. Budite s ljudima koji vam gode. Izađite. Plešite. Smijte se. Budite veseli. Zabavite se. Ovom svijetu treba muzike, plesa i zabave. 

Samo opušteno. U ljubavi.

Poljupci, grljenje, maženje, vođenje ljubavi. Sve je ljepše kada je opušteno. Kada se prepustimo, uživamo puno više. Kada dopustimo da nas preplavi užitak, a sve ono jučer, sutra ostavimo po strani i u trenutku smo. Nema ništa ljepše od spoja dvije osobe koje se žele, vole. Opušteno. Prepušteno. Konzumirati takve odnose često i dugo. Za duži život. Za ljepši život. Svaki dan. Cijeli dan. Cijelu noć. Udisati drugo biće, toplo, mirisno i meko poput jesenskog ušuškavanja pored kamina. Grlite ljude koje volite jer nikad nije dosta zagrljaja. Pokažite im da ih volite, želite, cijenite, razumijete, osjećate. Nema ništa ljepše od blizine i topline. Ponekad sve što želite je dotaknuti nečije lice. Uživajte opušteno dok traje lijep osjećaj. Ne mislite na sutra, na brige, neplaćene račune i na probleme koji će vas čekati, neće nikuda pobjeći. Ne dopustite da vas pojede stres i da nemate vremena jedno za drugo. Budite u trenutku. S nekim koga želite. Volite. Ljubite. Budite. 

Samo opušteno. S obitelji.

Bez obzira na generacijske jazove, prelijepo je opustiti se u obiteljskom, toplom okruženju. I makar svi roditelji imaju neka svoja očekivanja od nas djece, neosporno je da nam žele najbolje bez obzira što naše najbolje i ono od roditelja najbolje nekada nisu sinkronizirani. Ono što je lijepo, dragocjeno je imati te ljude koji su nas stvorili i rodili. Možda im nisam rodila unuke, još, možda ima nade. Možda nisam postala predsjednica niti odletjela u svemir. Sve to je nebitno. Kad pogledam te ljude koji su me stvorili, mislim kako su uspjeli, imaju dvoje djece, odhranili su nas, odškolovali, dočekali da radimo i da smo samostalni, a bilo im je preteško, kad su bili u mojim godinama desio se rat... Dok ne dočekaju malog Maka, Unu i Vidu, te bratove harambaše, veselje im pričinjava naša predivna, fantastična i zaista posebna mačka Mimmy!

Samo opušteno kod roditelja u prirodi mislim kako je predivno imati tu malu oazu zvanu Mama i Tata. Bez obzira na moje godine, mamin zagrljaj i sada rješava onog slona koji mi sjedi ponekad na duši. Opušta. Jer imam tu sreću da imam Mamu zvanu Leteća Medvjedica jer uvijek negdje leti, trči i ima medvjeđe zagrljaje, tople i velike. Moj slon će i dalje biti tu, ali lakše je s njim kada se opustim. Svatko ima svog slona. A svatko ima i ljude koji pomažu da je težina malo lakša.

Svatko ima svoju težinu. Ali svatko ima i priliku da si olakša. 


Neki ljudi su melem. Cijenite takve. Malo ih je, ali vrijede. Budite i sami sebi melem i ponavljate neku svoju mantru. Nekada je to: The time is now. Nekada: Sve je moguće. Nekada je to: Ništa nas ne smije iznenaditi. Nekada: Strpljenje spašava. Nekada je to: Just let go. Nekada je to samo ono jednostavno, mekano poput jesenskog ogrtača:

Samo opušteno. 

Ja, najhiperaktivnija osoba koju znam, osoba koja je uvijek na 300 % i koja uvijek radi na velikom broju okretaja, radi, misli, voli, ljubi, ja kojoj je najveći zadatak opustiti se jer uvijek gorim i nikada ne stajem, ne umaram se, ne predajem se, nema planine prevelike kad nešto želim - od ovog ljeta furam jedan novi film, film se zove:

Samo opušteno. 

Stay tuned...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.