Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Sretan nam rođendan!

Objava 14. svibnja 2016. 0 komentara 625 prikaza
Smile, it's fantastic!
Smile, it's fantastic!
Smile, it's fantastic!

Svaki put kad malo zalutam u mislima, kad sam umorna, satrana, klonem, zabrinem se oko nekih važnih i velikih pitanja, egzistencijalnih briga, kad zavrludam, zateturam na svom putu, nešto me vrati, nešto me usidri tamo gdje trebam biti. U onom ispravnom, dobrom, pozitivnom na sunčanoj strani ulici i kad kiša neumorno pljušti. Zahvalna sam uvijek na tom povratku jer dobro je dok se imaš komu i čemu vratiti. 

Jedan čovjek meni nepoznat, ali nečiji brat, nečiji sin, nečije sve je preselio na nebo toliko bolno prerano. Ta vijest u subotnje kišno jutro me tako rastužila da nisam mogla prestati plakati. Niti ima riječi kojima možeš izraziti duboku i iskrenu sućut, niti ima dovoljno utjehe koju možeš pružiti. Ne možeš ništa. Možeš reći, ali koliko možeš pomoći... Nevjerojatna tuga. 

Made me wonder again... Kao kad su se ugasili neki životi, koliko praznine ostave, koliko svijest o krhkosti nas samih, a opet ti ljudi žive vječno kroz druge ljude i uspomene. I to što nisu tu, ne prekida vezu potpuno. Povezani smo zauvijek. 

Život je grub. Grubi su i ljudi. Ali mi upravljamo i tim životom i tim odnosima s ljudima. Relationship management. Really big thing. I vrlo važno je upravljati tim odnosima, kao osunčani mrnjau Charlton Heston onom kočijom, jednostavno moraš jer inače se zagubiš u tuđim energijama, pričama i organizacijama. 

Život nije bajka kako gledamo na filmovima. Nije to dramatično, to je jednostavno tako. Ali ja volim gledati filmove sa sretnim završetkom. Film mogu odabrati. Ne gledam tužaljke. Ne slušam Sade mada je predivna, ali je tako melankolična da me povuče na dno kao u pjesmi No ordinary love, mada padam na takve velike ljubavi, na takve nestvarne priče, na takvog Mirka. No ne padam u ponore depre, melankolije, emo stanja, letargije. Ne gubim svoje vrijeme na negativu. Tko je što kome i kako i kada i gdje i zašto. Ma briga me! Što se mene tiče, svatko može biti i jednorog duginih boja, sve dok je netko dobar – meni je to u redu. A kada mi nije u redu, ja odem. Ako ne mogu fizički, onda mentalno nisam tu, mada je moja fizička prisutnost tu 100%, ali moju pažnju, moje vrijeme, moju brigu, moju zainteresiranost i moju energiju takvi ljudi, takve situacije, takvo vrijeme i mjesto, negativno, loše, nepoticajno – nikada više neće imati. A zašto? Zato jer sam sve to prošla i zato jer znam da ne vridi.

Jedino ispravno i jedino dobro je poštovati ovaj život koji imamo, ljude koje imamo, njihove živote, naše i njihovo vrijeme. Jedino ispravo i jedino dobro je slaviti svaki dan, biti prisutan svaki dan u ovom sadašnjem trenutku. Bez obzira na poslove, brige, probleme, muke i dileme. Budimo tu. Ruku pod ruku.

Uspijeva mi jako dobro. Ali ne zato što je sve posloženo i sve je u redu. Uspijeva mi samo zato što je upornost i posvećenost cilju moja najveća vrlina. Takvu vrlinu imaju ljudi koji znaju ne samo dobru stranu, nego koji su jako dobro upoznali lošu stranu silom (ne)prilika i znaju cijeniti svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Svaka loša situacija činila me jačom. Svako nedostajanje, svaki poraz, svaki pad, svaka bol u srcu i duši, svaka rana, svaki ožiljak gradili su nešto jače sutra od onoga jučer.

I kad me vidite takvu i da se smijem, nije to od savršenog života, niti savršenog dana, niti zato što sam ja savršena. To je prvenstveno zato jer sam ja odlučila tako! I ne bih se mijenjala za sve uprave svijeta iza kojih ne stoji osmijeh i mir. Postoji jedino ovo ovdje i sada! U to smo jedino sigurni! To bi nas trebalo motivirati da još više osjećamo život, da još bolje živimo i da još jače volimo. Možda i kažemo nekome sve ono što je ostalo neizrečeno... 

Mi odlučujemo. Pitanje je samo što napravite od kišnog dana, kišnog života i pokislog osjećaja. Za dobar i ispravan stav osim mozga treba imati i muda! 

Mi smo ti koji biramo kakav čovjek ćemo biti. Kakav život ćemo živjeti, možda ne onakav kakav sanjamo, blistav i bajan kao iz filma. Ali možemo odabrati živjeti život ispunjen do srži dobrim, lijepim, nasmijanim i iskrenim. To je takav zadatak koji nas zaokupi, zaposli da ni ne stignemo misliti negativno.

Dok smo živi - trebamo živjeti! 

Zadnje vrijeme dosta je rođendana oko mene i mada nisam neki tip koji ima velike proslave, baš me nekako to inspiriralo i mislim kako je svaki rođendan samo podsjetnik na to koliko smo zapravo sretni da smo doživjeli još dan, godinu i to zaista treba cijeniti jer mnogi nisu te sreće. Svaki dan sunce se iznova rađa i svakim izlaskom sunca i mi se rađamo ponovo! 

I zato - sretan nam rođendan! Možda nam nije danas, nekome i je (Majo sretan rođendan:*), ali svaki dan neka nam bude razlog za slavlje jer smo živi i jer volimo!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.