Blogosfera Daisy Pozitivka

Što te nema, što te nema...

Objava 08. kolovoza 2015. 6 komentara 1046 prikaza
Život je kratak, ljubav je vječna.
Život je kratak, ljubav je vječna.
Život je kratak, ljubav je vječna.

Nedavno sam s bratom išla vidjeti djeda i baku. Bilo smo kod djeda pa kod druge bake, proveli tako cijeli dan gledajući ih i slušajući. 

Starost je teška jer si sporiji u svemu pa tako i u življenju, nisi više snažan kao prije i sve ti je teže i puno toga te boli. Kao stara si podmornica koja usporava, usporava dok ne stane... Mada bi toliko toga htio - ne možeš kao prije. A to je teško i prihvatiti. Umjesto da smo s godinama snažniji, mi slabimo nakon određene točke nakon koje nema povratka. Kad si star, to je neki drugi život. Kad te ne boli nešto konkretno pa si bolestan od bolesti, onda te svejedno boli sve jer si star. Rijetki su sretni da imaju divnu starost bez boljki i bez nemoći. A onda uz to - rijetki su sretni da uopće dožive starost, djecu, unuke... Sve ovisi o kutu gledanja. 

Starenje nije baš neki lagan, ugodan, blažen proces. S vremenom, postaješ ovisan o drugima. Kao kad si bio malen. Još si i tvrdoglav jer bi puno toga htio, a ne možeš, kao malo dijete kad nešto hoće, a ne može ili ne smije. Moraš slušati mlađe što piti i jesti, kako se paziti, koliko se naprezati jer često ne možeš prihvatiti da ne možeš puno toga jer si star ili si bolestan. Moj tata koji ima diabetes, a veliki je gurman, teško prihvaća da mora paziti na prehranu i da ne smije jesti sve. Kad mi kaže da je jeo sladoled, ja se naljutim jer znam da ne smije pa onda dosađujem da mora paziti, mada on to zna, ali teško mu je odolijevati slatkom i masnom. A ja se bojim. Premda sam ista kao i on i volim slatko, masno i začinjeno. 

Kad si star, vraćaš se zapravo na početak. I tako te svoje stare gledaš, slušaš, smiješ se s njima, razmišljaš o tome kao da je bilo jučer, kad se uvijek vitalni djed vraćao s posla i nosio punu torbu slatkiša za mene i brata. Za seku i bracu, kako nas zove. Kao da je bilo jučer, trčkarala sam livadama i brala cvijeće za drugu baku vodeći za rukicu mlađeg brata putem do nje. Djedovi i bake te vole kao nitko. Nema ništa što ne smiješ i ne možeš. A mi nismo bili zločesta djeca i nismo imali zahtjeve za materijalnim kao djeca danas, nitko od naše generacije nije. Igrali smo se vani, po cijeli dan na zraku, kad mama vikne moraš se nacrtati doma na ručku i to je to. Jednostavno djetinjstvo puno igre, smijeha, prirode i ljubavi.

Nakon što smo obišli djeda i baku brat je pitao: Hoćemo sada do Nane?

Samo što to nije značilo da odemo kod nje i vidimo je, poljubimo je u onaj naborani, mekani obraz i zagrlimo je onako malu i debeljuškastu. To je značilo da odemo na groblje i tamo je vidimo. To pitanje je bilo toliko teško i apstraktno mada Bake Broj Jedan nema već godinu dana i svaki put idemo na groblje. Ali to pitanje, taj dan me baš pogodilo: idemo kod Nane? Zvučalo je groteskno. To me baš sasjeklo. Na što se život svodi. Na jedan tren. Danas jesi. Sutra nisi. Idemo gledati je na mjestu gdje nje nema, gdje samo piše njeno ime i prezime, datum rođenja i smrti... Nešto što ćemo svi mi jednog dana biti. Ime i prezime, datum rođenja i datum smrti. Netko prije, netko kasnije. Ispratit ćemo mnoge koje volimo i mnogi koji nas vole će ispratiti nas na posljednji počinak. 

Došlo je bilo lijepo vrijeme, vrijeme kad je voljela sjediti vani, pa malo i začori sjedeći kao neka velika, mekana sova na grani. Vrijeme koje je voljela. Dočekivala bi nas sa svojom hranom i nitko ne pravi neka jela kao ona. Baka koja me othranila. Koja mi je sve dala. S kojom sam spavala popodne kada sam bila mala jer mala djeca moraju spavati. Baka i ja smo bile "kompići". Mislim da me ona voljela najviše na svijetu. Uvijek je bilo "moja Dijana...". Baka s kojom sam pregovarala da ću skuhati kavu, koju me ona naučila kuhati i koja je moj omiljeni ritual, ako će svaka oprati svoju šalicu, a ona je cvjetala samo da me gleda kako rastem i kako smišljam neke mudrolije i odgovore. Kad sam bila mala, trčala sam za kvočkom i malim kokicama i onda je kvočka naravno skočila na mene. Ja sam se tako prestrašila premda sam bila kriva, ali baka je odmah izvukla najveću i najfiniju bombonijeru i tješila me. I danas se sjećam toga. Kao i mnogih drugih sitnica. Danas djeca ni ne znaju što je kvočka niti kako izgledaju male kokice - doduše možda gledaju kokice na tabletu s godinu dana. I mada je super imati više mogućnosti koje nosi razvoj, mislim da osjećaj odrastanja kakav je bio nekada je nešto što ne može tablet nadmašiti niti sva silna tehnologija i igračke s kojima se djeca igraju. Prije su se djeca baš družila skupa i rasla skupa. Danas svatko sa svojim tabletom. I veliki. I mali. Karikiram, ali nije daleko od istine. 

Sjećam se i danas toga i puno nekih fragmenata djetinjstva, odrastanja s djedom i bakom, dok je druga baka bila samo desetak minuta pješke dalje. I bez obzira na godine, moja Nane je nekako prerano otišla. Uvijek je prerano kad nekoga voliš.

Priče kako je starost lijepa, priče su za malu djecu jer nije lijepa ni ljudima koji stare - nama svima niti je lijepa ljudima koji vole te ljude koji stare. Gledati nekoga kako kopni iz dana u dan, kako se gubi malo po malo da ni ne skužiš, kako postaje nemoćan, spor dok se ne uspori potpuno i ne stane... Dolaziti u bolnicu i gledati nekoga koga voliš u boli... To se ne može usporediti s ničim. Bez obzira na taj neminovni proces starenja, sretni smo što živimo i sretni smo što imamo obitelj u svom životu, ljude koji život znače, koji su nas stvorili.

Baš zbog tog starenja od kojeg nitko ne može pobjeći, trebali bismo živjeti ovdje i sada, ne čekajući nikoga i ništa pa ni bolje sutra. 

Otkako je preselila na drugi svijet, Baka je nekako tu uz ljubav i uspomene, živi vječno. Ja sam kroz taj prvi ljudski gubitak još više odrasla. Ali opet, činjenica da je nema i dalje je apstraktna. Boli. Sjedim na njenom mjestu i gledam kroz prozor, osjećaš njenu prisutnost u zidovima, utkanu u tu adresu, veliko dvorište, vrt, voćnjak, sve što je gradila i sve nas koje je othranila. A život je nije mazio. Niti malo. Iz toga je samo izašla Baka Samuraj kojoj nikad nije bilo nešto teško za svoju djecu. Gledati je kako odlazi je bila najveća bol. Znaš da je bolje da bude prije gotovo da je ne boli više i da mora otići. Moraš pustiti. Moraš se miriti s time. 

Ne pitajmo se za voljene kad odu: Što te nema, što te nema...

Umjesto toga budimo sretni jer smo ih imali u životu. I iz toga crpimo snagu. 

"Svi ćemo umrijeti, svi mi, kakvog li cirkusa. Sama ta činjenica trebala bi nas natjerati da volimo jedni druge, ali nije tako. Preplašeni smo i zaokupljeni trivijalnostima, razjeda nas ništavilo."

Henry Charles Bukowski

Kontemplirajući o protekloj godini i gubicima, ovim ljudskim najvećim, onim emotivnim, ljubavnim, prijateljskim, poslovnim, bez obzira na slabost kad se sjetim, osjećam i snagu jer sam kroz to naučila puno. Bukowski me podsjetio na to koliko je bitno živjeti dok smo živi, a ne biti hodajući mrtvac. 

Smrtnost bi nas sve trebala natjerati da se više volimo i više trudimo, da se pazimo i da se brinemo jedni za druge ovdje i sada. Da ne žurimo i da ne jurimo, da stanemo i uberemo cvijeće kao kad smo bili djeca. 

Činjenica da ćemo svi umrijeti i da je život zaista cirkus, treba nas sve motivirati da živimo punim plućima bez obzira na uvjete i okolnosti, prilike i neprilike. 

Nije savršeno. Nije idealno. Nije uvijek sve dobro. Ali život leti - bili mi dobro ili ne.

Meni je jedino logično u svijetu bez pravde i logike - da ne čekamo da bude bolje pa da onda dišemo punim plućima nego da baš sada, baš ovaj tren živimo do maksimuma - koliki god taj maksimum mogućnosti bio.

Činjenica da smo tako smrtni, motivira me da živim, dišem, volim, smijem se još više, bolje, jače, slađe.

Nit života je tako lomljiva. 

Ako ću izgorjeti od ljubavi, osjećaja, strasti ovdje i sada, mada znam da s Mirkom nema sutra - ja ću ljubiti taj trenutak kao da mi je zadnji. Neću čekati bolje sutra jer možda ja neću imati sutra. 

Trčati i ganjati zmajeve ima smisla samo ako zmaj želi biti uhvaćen. Ali ako ne želi - pusti ga. Nekada činjenica da pustiš i da se makneš - je upravo ono što te spašava. Distanca od toga zbliži te sa samim sobom. 

Motivirala me protekla godina, koja me u nekoliko žešćih rundi nokautirala, da odrežem sve što škodi i sve koji škode. Život je samo jedan. Prekratak je. Ne možemo ga vratiti unazad. Samo jurimo naprijed. Ali ga možemo cijeniti. Iskreno. Poštovati svoj život i živote ljudi u njemu i ljudi oko nas. 

Svaki sljedeći put kad čujem: "Idemo kod Nane.", mislit ću kako sam sretna što sam je imala i što sam osjetila takvu veliku ljubav. Nosim je u srcu. Ona je uvijek s nama, u nama. Gleda nas i čuva kao kvočka svoje piliće.

Nemojte da bude prekasno da živite, dišete, poljubite, zagrlite i kažete riječima i djelima da volite, zamolite za oprost ili oprostite. 

  • Čiba:

    Odličan post.Pustila sam suzu u ovo vruće ljetno jutro jer sam se sjetila mojih dragih starih osoba kojih više nema.Ponukalo me da više pažnje poklonim onima koji su ostali.Svako vam dobro.

  • meme46:

    Tako lijep post a samo jedan komentar.Gdje je empatija ljudi moji?

  • Avatar Daisy Pozitivka
    Daisy Pozitivka:

    Hvala vam na čitanju i komentarima. Ako ljudi čitaju, uživaju, inspiriraju se barem malo kroz neki od mojih tekstova - dovoljno je i bez da komentiraju. Ja sam sretna što pišem, a još sretnija ako nekoga barem malo taknem pozitivno ... prikaži još! kroz svoje pisanje i kroz život.