Blogosfera Daisy Pozitivka

Što te nema, što te nema...

Objava 01. studenoga 2017. 0 komentara 207 prikaza
Djed
Djed
Djed

Solitude. Lijepa riječ. Ljepša od prijevoda Samoća, koji nekako negativno zvuči dok Solitude ima meditativan prizvuk. Riječ Solitude jako je različita od riječi Izolacija. Izolacija je bijeg od samog sebe i drugih, zatvaranje očiju, ušiju i trpanje problema, muka, briga pod tepih. Solitude je vrijeme za nas. Vrijeme za resetiranje. Spajanje sa samim sobom. Pročitala sam zanimljiv članak na tu temu od Alain De Bottona koji možete pročitati klikom ovdje pa me inspiriralo na kontemplaciju u tom smjeru. Vrijeme kad smo sami iznimno je bitno, naravno, ako znamo kvalitetno biti sami sa sobom i to vrijeme iskoristiti.

Vikendom se spajam sama sa sobom kroz svoje vrijeme i svoje rituale. I mir. Taj mir koji si napravim ja, nemirna i hiperaktivna osoba, kao da s mene skida sve slojeve obaveza odraslog života i ja sam ponovo ono što jesam, bez vremena, imena, definicija. Ja sam ja. Vikend mi je rezerviran za meditaciju gdje ponirem u samu sebe. I izronim osvježena.

Vikendom provodim vrijeme i s Njom. Mislim na Nju jer jedino tako mogu biti s njom. Vikendom imam puno vremena za misli koje ne prekidaju drugi ljudi, puno ljudi, pozivi, mailovi, sastanci, stres, obaveze, brige, strka, frka, gužva, kašnjenje... Sve je easy. Prepustim se tim mislima koje me čine tako ranjivom, mekanom, ogoljelom, ali me čine i sretnom i ispunjenom jer je Ona postojala. Moja baka. Kako smo živjeli s djedom i bakom, stvorila se posebna veza i bliskost. Imali smo tu privilegiju da ne moramo im ići u posjetu, nego smo živjeli i odrastali s njima, od njihove ljubavi smo cvali sve do rata. Ta Ljubav koju smo brat i ja dobili u djetinjstvu od njih ne može se mjeriti s ničim. Djed je hvala Bogu još živ i podsjeti nas na neke dječje trenutke, pričamo priče, smijemo se. Ali kada nestane nečije polovice, kao da nestane i dio te druge osobe koja je tu jer su tako dugo bili cjelina i ostanu malo u mraku kad se jednoj polovici ugasi svjetlo. 

Uvijek smo se igrali vani, svatko na svoj način jer smo brat i ja različiti ili u velikom dvorištu ili okolo kuće gdje su bili vrt, voćnjak, livada, puno prirode i puno slobode, zraka, trčanja, veselja. Uvijek smo imali mjesta kod djeda u radioni, kod bake u kuhinji, vrtu. Anegdote koje će se prepričavati dok smo živi. Imati takvo djetinjstvo je bogatstvo jer nemaš samo mamu i tatu, nego njihov produžetak koji te voli beskrajno puno. Tek kad postaneš zrela osoba možeš razmišljati na takav način jer dok si mlađi ne gledaš to istim očima. Prevruće si krvi koja kola na sve strane i sve izaziva reakcije. Ali kada nakupiš više godina, kada skupiš mudrosti i iskustva tada možeš osvrnuti se unatrag i tek tada shvatiš koliko je bilo lijepo. Mala roza kadica za kupanje koju je djed kupio kad sam se rodila. Vožnja na motoru s njim kad sam bila veća. Ritual kuhanja kave s bakom dok gledamo kroz prozor, pričamo i sporo uživamo u pijenju kave. Taj ritual uživanja u kavi je nešto bez čega ne započinjem niti jedan svoj dan. Sve što bi ti dali. Sve što bi za tebe napravili. Šteta što ne možemo nikada biti toliko veliki da budemo veliki kao njihova ljubav i damo im jednako.

I nakon što tako odmeditiram misleći na Nju kad je bila zdrava, nadam se da zna koliko sam ju voljela, njene meke ruke i hranu koju nitko nije znao skuhati kao ona. Iz misli isključujem ona sjećanja kad je bila bolesna pred kraj i mislim na vrijeme kada se osjećala dobro. Neću misliti kako je bilo teško, mislim na njeno veselje. Ta meditacija nekad uključuje i da se isplačem k'o kišna godina. Nema sramote u suzama jer suze su jako korisne, a potiskivanje osjećaja kad tad vam se osveti, eruptira i tada to ne možemo kontrolirati. Zato ja imam svoje otpusne ventile i redovito praznim sve što me tišti, čistim sebe i svoje okruženje. Suze tako nekad vikendom misleći na nju same mirno krenu i tako dok ne stanu, a stanu kad ispričaju ono što imaju. Nekad pustim pjesmu Što te nema, sasvim prigodnu za današnji dan kad se ljudi sjećaju svih onih koje su voljeli i koji više nisu tu i ta pjesma je baš idealna za sjećanja.

I nekako me ta moja vikend meditacija o Njoj nikada ne ostavi slabom i ranjivom nego snažnijom i sretnijom jer sam ju imala u svom životu i kroz ljubav koju osjećam imam je i sada. I dok me tako skršila grozna upala grla i temperatura da se ne mogu pomaknuti i osjećam se kao hrpa jada, mislim kako bih voljela da se brine za mene sada kao kad sam bila mala, da vrisne od straha kad čuje da  je Dijete bolesno i da imam temperaturu kao da je to smak svijeta i brzo donosi sve narodne lijekove i bdije nada mnom. Da se sada ona brine za mene, ja bih bila ponovo to dijete, a ona bi bila živa i zdrava.

Pustim da moji osjećaji ovladaju i dam im vremena koliko je potrebno, ne požurujem ih, ne skrivam ih, ne sramim se. Pustim da izađe iz mene svo nedostajanje, sva ljubav i veselje koje smo si dali, sva sreća koju smo dijelili, otvorim sve prozore na svojoj duši i vrata svog srca... Rješavam se balasta i vraćam se sebi lakša, sretna jer u srcu nalazim uvijek ono najbitnije - Ljubav. 

Look up here, I'm in heaven - pjeva divni David Bowie na Yammatu u trenutku kad sam završavala ovaj tekst... Znam. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.