Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Što znači dostojanstveno živjeti?

Objava 02. travnja 2016. 2 komentara 1307 prikaza
capture the moment...
capture the moment...
capture the moment...

We can't choose what stays, and what fades away... 

Za novu godinu baki su otkazale kosti. Brisala je ulazna vrata i samo odjednom se skrhala. Nije mogla stati na noge. Od starosti. Nije nešto što se može popraviti. Nije htjela taj dan nikome javiti da se ne brinu i da proslave svi Novu godinu, pa je drugi dan rekla što se dogodilo. Nikada se ne voli žaliti ni kukati i kad je pitaš kako je, uvijek odgovara: "Kao vila! Kao ptica, samo ne lepršam!" Do tada vitalna zafrkantica, živahna mada zbog kuka sa štakom, sama je rekla da ne može više sama i da treba u dom. Bilo joj je jasno da više ne može onako kako najviše voli – živjeti sama u kući, gledati u prirodu s terase prepune cvijeća kojeg obožava, kuhati si sama omiljenu kavu, dočekivati veliku obitelj i uživati u svom miru baš kako voli. 

To ti je život. Živiš cijeli život na nogama i samostalan si, uživaš u tome što se brineš prvo za sve ostale, onda za sebe kad dođu starije godine i na kraju moraš u mjesto iz kojeg budimo grubo realni – nema povratka. Kad dođeš u situaciju da ti treba njega 24/7, da ovisiš o tome da te netko digne jer ti iz kreveta više ne možeš, nahrani, okupa, odjene, a do tada si bio osoba koja voli sve sama raditi, teško je ostati pozitivan i teško je razmišljati da je to dostojanstven smiraj života.

Ta gruba slika te moje jedine preostale bake, koja je uvijek bila opuštena i zabavna, urezala mi se u mozak. To je život. Grub je poput šamara na licu išibanom burom. Nema milosti. Ne pita te za mišljenje niti kako bi želio do kraja, kojom brzinom, kojim načinom... Ne daje ti priliku život nekada da biraš niti da kažeš što ti misliš. A pogotovo ne na kraju. Ne pita. Ne bira. Samo uzima.

Hold your formation. 

Život te mlatara rukama i nogama i ti se moraš truditi „zadržati svoju formaciju“ kao na bojnom bolju. Bez obzira na sve što je snašlo baku, u rijetkim trenucima klone čak i kada ne može pričati više i stalno ponavlja: „Život je jedan. Uživajte. Život je prekratak. Brzo prođe.“

I svaki put tako. Osoba koja je odvalila preko 8 desetljeća. Osoba koju život nije mazio, ali je unatoč tome uvijek bila dobrog duha i nikada nije kukala. Bez obzira na to što je živjela dugo, rodila puno djece, dočekala puno unučadi i praunučadi, preživjela rat, svejedno na kraju bi bilo lijepo da svatko ima priliku na miru i bez boli i patnje završiti svoje putovanje na ovom svijetu.

Gledam je tako neki dan u tom bolesničkom krevetu kako se smanjuje i ne mogu da se ne upitam ljutito što je život? Boli me što nju boli. Sve nas to boli. Možemo samo biti uz nju no ni to previše jer je i to naporno u njenom stanju. 

Što je dostojanstveno življenje i dostojanstveno starenje? Nema toga kako kaže Dr. House.

U meni se probudi neki revolt! Gledam ljude i slušam ih i mislim si – zaista?! Zaista na TO trošite svoj dah?! Pa nikad ne znamo kada i gdje će nam biti kraj! Zar da ga trošimo na mržnju, bijes, jal, zavist, ljubomoru, tračanje, klevetu!? Kako ovi ljudi koji su zli i čine drugima zlo iz čiste zabave, dosade ili tko zna kakve poremećenosti - pa kakav oni život žive? Zar je to zaista život pitam se s gnušanjem... To su nekad obiteljski ljudi koji doma imaju djecu. Pa kako, zašto?! To je život!? 

Odbijam! Odbijam biti nedostojanstven čovjek! Odbijam kad mene netko kamenom, odgovoriti istom mjerom! Ponudit ću cvijeće rađe! Odbijam prikloniti se mulju negative, sivila svakodnevice, težini briga i problema koje više ili manje more svakog od nas! Odbijam trošiti svoje udisaje i izdisaje na loše! Odbijam govoriti ružno!

Odbijam se nositi s problemima s gorčinom jer neće mi biti lakše! Odbijam patiti i prestati živjeti punim plućima jer mi je srce slomljeno jer neće se tako zaliječiti brže! Odbijam biti bezobrazna kada je netko prema meni takav, draže mi je zadržati svoj duhovni mir i odgovoriti s mirom na rat. Odbijam sve loše potencirati, umjesto toga ću iz toga crpitit snagu i na rješenja se fokusirati! Odbijam svoj život puniti nepotrebnim, negativnim!


Dok smo živi i zdravi ipak možemo birati biti dostojanstveni. Ne samo kada nam je dobro, lijepo i kada smo sretni. Trebamo biti dostojanstveni i kada nam je teško. Kada se moramo motivirati na svaki korak naprijed dok nas sve koči i boli. Trebamo biti dostojanstveni i kada smo otvorena rana jer nas je život iscipelario. Dopušteno ja patiti, bol ne možemo izbjeći, ali ništa nas ne smije slomiti dok smo živi makar će nas puno toga neminovno lomiti. 

Jedan od dana svima nama bit će zadnji. Ne znamo samo koji. I što će biti zadnje čega ćemo se sjećati? Hoće li to biti gorčina? Ili će to biti ljepota?

Što biramo dok možemo birati?

Ja biram ljepotu. Biram lijepe osjećaje, lijepe riječi i lijepe trenutke. Biram lijepe osobnosti i lijepa druženja.

Biram lijepe knjige. Biram i lijepi losos i lijepi makedonski ajvar i lijepe fotelje. Biram hedonizam u malom. Uživanje u detaljima. Biram dječji zanos kad me nešto oduševi. Makar to bila fotelja koja čak nije ni moja! Biram sjaj u očima i iskrenu radost zbog dobrog čak i kad se ne događa meni! 

Biram dobro! Biram lijepo i biram pozitivno jer sve ostalo je nepotreban gubitak vremena dragocjenog života koji nam je dan! Biram dok mogu birati! 

Svi imamo 24 sata na raspolaganju svaki dan. Razlika je u tome kako taj dan ispunimo. Čime ga ispunimo. Gorčinom ili ljepotom. Mi biramo kako dok smo pokretni i zdravi. 

Imamo mogućnost govora na čemu trebamo biti zahvalni. Ali razlikujemo se po tome što i kako govorimo. 

Ne možemo birati kakav će biti naš kraj, ali sigurno možemo birati kako ćemo živjeti. Kako ćemo igrati s kartama koje imamo. Umijeće je pobijediti s lošim kartama, a ni to nije nemoguće. 

Činjenica je da ne možemo puno birati kada klonemo i ne možemo ni stati na svoje noge. Ali što radimo sada dok možemo hodati? Dok dišemo slobodno? Dok nas ništa ne boli? Čime ispunjavamo taj svoj život?

Hodamo li, pričamo li i ponašamo li se dostojanstveno?

Kad mi je bilo jako, jako teško, samoj sebi sam ponavljala: "Digni glavu. Budi dostojanstvena i kad se osjećaš kao žohar. Ti si kozaračka mačka. Ti se uvijek dočekaš na noge."

I dočekala sam se. Nije me nitko dočekao. Sama sam se dočekala i sama sam se spasila. Mada je potrajalo... 

Trebamo pronaći svoj recept kako se dočekati na noge i kako hodati dostojanstveno i kad prilike nisu bajne i sjajne.

Jer život baš zaslužuje to! I mi zaslužujemo to! Da hodamo dostojanstveno dok možemo hodati! 

Iznad nas svih sija isto sunce. Jedina je razlika osjećamo li.