Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Daisy Pozitivka

Volite li se vezati?

Objava 12. travnja 2015. 2 komentara 1496 prikaza
Photo credit: Tatiana Gerusova
Photo credit: Tatiana Gerusova
Photo credit: Tatiana Gerusova

Vrijeme je očaravajuće. Opija. Inspirira. Vraća me tamo gdje trebam biti. S kim trebam biti. Inspirira. Liže rane. Djeluje kao melem. Liječi. 

Oprala sam omiljenu pufastu svijetlo sivu deku da se posuši na ovom predivnom proljetnom zraku. I kako sam je vješala razmišljala sam kako ću sada biti bez nje dok se ne posuši. Premda imam drugu, još pufastiju i slađu. Ali ja volim ovu jer sam se navikla. Vezala sam se za deku - sa smijehom razmišljam. I padne mi na pamet tema o vezanju. Ali ne onakvom o kakvom bih vam mogla pisati. I tema bi bila puno čitanija. 50 nijansi čitanija. Ovo je o onome kako neki cool ljudi, frajerice i frajeri vele: patetična tema o vezanju i osjećajima tako da prestanite odmah čitati i prebacite se na nešto sočnije. 

Volim se vezati. Vežem se za omiljene jutarnje rituale dugog ispijanja kave i pretvaranja doručka u ručak na osunčanom balkonu. Vežem se za omiljenu deku, mekanu, toplu, nježnu. Vežem se za omiljene štikle. Vežem se za omiljeni komad odjeće koji nosim 10 godina kada se poželim osjećati dobro i vratiti u neko vrijeme. Vežem se za parfem koji je postao dio mene i ne mijenjam ga. Vežem se za svoj prostor koji volim. Vežem se za drage ljude koje volim. To vezanje ima neko značenje. Vezati se za nešto meni znači ugodu i sigurnost. Vežem se jer mi netko i nešto znači i jer nekog i nešto volim. 

No s druge strane, vezanje za stvarne osobe (ne zamišljene i izmišljene poput Mirka) i sljubljivanje i zaljubljivanje s druge strane ide nešto teže. Zaljubim se rijetko. Nije baš da se dogodi da osjetiš poveznicu s nekim često. Možda nekome ide to ekspresno.

Meni izgled nije bitan koliko osobnost, da mi je izgled bitan toliko onda bi bilo lako po tom kriteriju zaljubiti se, ali meni je bitan sadržaj više od pakiranja. Meni nečiji mišići i nečiji six pack ne znače ništa ako nema što ponuditi kao osoba. Jako puno muškaraca i jako puno žena prolaze pored nas svaki dan zgodnog tijela, lijepog lica, ali ono što je bitno je koliko su lijepi unutra. 

Rijetko se poželim vezati s nekim. Ne zbog toga što želim nekoga tko izgleda kao Joe Manganiello zbog kojeg poželiš da si u požaru, a on te spašava kao junak dana... I'm on fire, call Joe... Nego, da se vratimo - svi želimo nekoga tko čini da se osjećamo dobro. I samoj mi je dobro. Ali od osobe za koju se vežem ne očekujem ništa manje. Jer inače - čemu vezanje? 

Rijetko se dogode klikovi, ti opasni nuklearni potresi u našem srcu, mozgu, tijelu, duši... Da se baš povežeš s nekim. Nekada se tako spontano dogodi da se povežeš s nekim da ti djeluje toliko nevjerojatno i poslije odbaciš tu priču koja nije ni priča jer misliš da je nemoguće, da si sve zamislila, nemoguće je vezati se za nekoga tako iznenada, kada da je pao s neba, a s neba padaju samo avioni, ne pada ljubav.

Zašto je danas cool ne vezati se?

Ali danas je postalo cool ne vezati se. Slušam priče i svi briju kako je to bez veze. Svi vole bez veze i bez vezanja jer što će nekome nekakva obaveza. Ja šutim. Ali ja sam sama, svi ti koji to pričaju su u vezi ili su prekinuli neku dužu vezu pa sipaju tu svoju gorčinu uokolo jer "oni znaju" ili su u nekom šrotu od veze ili braka pa oni znaju bolje kaj valja jel, a i dalje su u tom šrotu jer su pametni? 

Al', šta ja znam. Valjda oni znaju bolje od mene koja sam sama. Osim s Mirkom. On je uvijek tu. Kao i moja siva mekana deka.

I počela sam razmišljati o tom vezanju i zašto ljudi zaziru da se vežu.

Ljudi se boje. Bottom line. Strah je taj koji je prepreka vezanju. Jer negdje putem svatko od nas je bio povrijeđen i možda smo jako nekoga voljeli, željeli, osjećali i nismo ga mogli imati ili smo ga izgubili. Nakon toga smo "pametno" odlučili biti "pametniji" sljedeći put i ne vezati se, dok Gibo pjeva u pozadini "ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije."

Svi smo bili povrijeđeni. Neki su povrijedili mene. Nekoga sam povrijedila ja. Nenamjerno. A netko radi to namjerno. To je život. Volimo. Dobivamo. Gubimo. I tako u ciklusima. 

 Ali ako ta prošlost i povrijeđenost definiraju nas i naše buduće odnose - je li zaista moguće imati kvalitetan odnos i mišljenje o vezama?

Jedna lasta ne čini proljeće pa tako ni jedna povrijeđenost ne znači da će svaki odnos biti takav ako se vežemo. 

A ako ne riskiramo uostalom - kako ćemo znati?

Neću drugi put "pametnije". Odbijam. Drugi put ću kako mi bude odgovaralo, kako budem osjećala da treba biti, bez kalkuliranja jer kalkuliram samo kada je riječ o transakcijama. Želim li da mi odnos bude transakcija? Trampa? Ne želim. To em nije lijepo, em nije seksi. Ali netko voli i tako. I ima pravo svatko voljeti što mu odgovara.

Ako su odnosi rulet - ulažete li ili gledate sa strane? 

Ja se vežem. Ulažem u tom ruletu sve na brojku i boju na kojoj je iskreno, dobro, pravo, ugodno, lijepo, sigurno, sretno. Ulažem sve na mjesto na kojem je ono što me čini sretnom i sigurnom. Ili sve ili ništa. Nekad dobijem. Nekad izgubim. Ali ne želim se igrati mačke i miša u nesigurnoj igri čiji ego je veći i kome će biti manje stalo jer onda taj drži konce. Ne zanima me takav modus operandi. 

Pitam sebe i vas: Zašto se vežemo? Zašto se ne vežemo? Zašto kalkuliramo? Zašto je vezanje postalo demode?

Ja sam vam demode skroz. Ja volim vezanje. Kada mi je stalo. Kada je njemu stalo. To me rastapa. To je ono bitno. Samo iskreno.

Kalkuliram jedino oko onih štikli od jučer, savršenih, visokih, crnih, kožnih s kojima sam doživjela jedan savršen klik.

Vežite se ili ne - samo nemojte povrijediti nekoga. Izgleda kao da je u modi biti bezosjećajan i bezobziran jer je kao cool i sigurnije izigravati velike frajere i frajerice. Međutim, neke stvari su ipak vječne pa tako i prave vrijednosti i prave osobnosti, a ne fejk nabildane lažne veličine pune lažne sigurnosti.

Ego napuhan do neba - kome to zaista treba. Na kraju dana svi ti takvi grubi izvana, ipak su mekani duboko, duboko unutra i voljeli bi isto ono što i mi demode, necool ljudi - da im zaista bude stalo do nekoga i da nađu osobu koja će im biti dovoljna i koja će ih ispuniti dobrim osjećajima.

Svi se žele vezati za ono pravo, onu pravu, onog pravog.

Samo što su možda putem zaboravili kakav osjećaj je to pa misle da ne postoji. Ali postoji.

Možda nismo svi sretni dovoljno da nađemo ono što tražimo, ali kao što Bono pjeva ne treba prestati tražiti. 

 

Photo 1 - with the courtesy of Tatiana Gerusova for blog Daisy Pozitivka, www.tatianagerusova.com

Photo 2 - Instagram, Joe Manganiello

  • Avatar malilimun
    malilimun:

    Ovo stoji; "Možda nismo svi sretni dovoljno da nađemo ono što tražimo, ali kao što Bono pjeva ne treba prestati tražiti. " Sve što je moderno, kratko traje. I na kraju, borci o(p)staju, ostali nestaju..