Blogosfera Daisy Pozitivka

Zašto lažeš dušo?

Objava 18. travnja 2015. 0 komentara 1560 prikaza
Facebook page: 5 inch and up
Facebook page: 5 inch and up
Facebook page: 5 inch and up

Neki dan je osoba koju znam slagala. Neki obični razgovor, ništa važno niti posebno, samo razgovor i jedna sitna laž. Nije bilo nikako vezano za mene niti to ima ikakvog utjecaja na mene ili ljude koje znam, vezano je za nju, ali je slagala i ja sam je uhvatila u laži. Bila je to mala laž, malecka, ali me tako iznenadila. Sjedila sam pored te osobe i ostala u čudu. Nisam ništa rekla jer sam bila u šoku, a i ne tiče me se. Ostala sam neugodno iznenađena ne zbog toga što sam naivna i mislim da ljudi ne lažu i ne zbog toga što živim na ružičastom oblaku (a tamo je tako lijepo...) nego zato što je spremna slagati tako nešto malo i nebitno, ali opet zbog nečeg je slagala. Kako bi ona ispala u boljem svjetlu premda je u sasvim dobrom svjetlu, nije da joj je potrebna "dodatna rasvjeta".

Ali to me baš zaintrigiralo za temu o malim, velikim lažima. 

Ako su ti potrebne laži da uljepšaš sliku o sebi i da budeš u boljem svjetlu onda baš i ne vrijediš toliko dušo?

Ako moraš lagati, nesiguran si i ne vjeruješ u sebe nego se oslanjaš na stvaranje slike koja ne postoji, lažna je, što je istina o tebi?

Zašto ljudi to rade? 

Razmišljala sam poslije o tome i ako osoba laže bez potrebe da laže jer nije bila neka situacija u kojoj je trebala slagati (ako možemo to tako uopće reći), o čemu onda još laže? Koliko takvoj osobi možeš vjerovati ako laže i kada nije situacija u kojoj je potrebno bilo da se izvuče? Nekako mi je bilo žao što je imala potrebu slagati makar je bila to neka majušna sitnica, ali sitnica po sitnica i nastane velika mucica puna laži koja se nalijepi na osobu i više ne vidiš tko je ona zapravo. Zapitala sam se - tko si ti zaista? Sve što je pričala poslije bilo je ukaljano tom malom laži. Zapravo ipak nije tako super kako sam mislila jer zapravo stvara sliku o sebi koja nije stvarna. 

Da se razmemo - nisam ni ja savršena (znam da je teško za povjerovati...), ali ne uljepšavam svoju sliku lažima (premda ona kila viška je od nakupljene vode, a ne kila viška - ali tako je kod svih zar ne).

Možda lažem da sam nekoga preboljela da ne moram pričati kako baš i nisam. Puste te na miru kad kažeš da je gotovo i ne kopkaju po rani i ne gaze po lokvici krvi koja nastane svaki put kad netko ga spomene.

Nekad lažemo da se ne volimo, a svatko na svom kraju svijeta izgara za onim drugim i pita se što bi bilo kad bi bilo (a nije i neće biti osim u mom romanu sa sretnim završetkom). 

A nekad netko laže pak da nekoga voli i živi u toj nekoj iluziji da nije sam. 

Svi ponekad lažemo. Koliko puta netko pita kako ste, koliko puta zaista odgovorite kako ste, a koliko puta samo kažete "dobro, kako si ti". Ali ne mislim na takve laži.

Na kraju dana, na kraju svih naših dana potpuno sam sigurna da našu životnu sreću neće činiti laži, nego ono lijepo i iskreno. Ona iskrena pitanja i iskrena zabrinutost i iskreno "kako si". I iskreni odgovori, kakvi god bili.

Iskreni odnosi. Iskrena komunikacija. Postoji li to još uvijek? 

Na kraju dana ono što ćemo pamtiti neće biti lažni poljupci i lažni zagrljaji. Pamtit ćemo ono lijepo i iskreno s nekim. Možda će nas taj netko držati za ruku do kraja i držati naše srce na sigurnom, pored svog, do kraja...

Kakvi god mi bili, a nismo savršeni, nije nitko. Čemu onda igra riječi, bolna gluma ta, pitamo se Kristijan Beluhan i ja?

Sve nešto neiskreno troši našu dragocjenu energiju. Kad skužim da netko mulja, ja se maknem. Neiskreni prijatelji, neiskrene ljubavi, neiskreni ljubavnici, neiskreni partneri, neiskreni odnosi puni makar malih laži na kraju se uruše prije ili kasnije, bolje prije nego kasnije. Svaka ta mala laž je kao termit, možda mala, jedva vidljiva, bezopasna i beznačajna na početku, ali ubrzo se sve te male laži zakotrljaju kao jedna mala gruda s vrha planinskog lanca u Švicarskoj i na kraju se pretvore u lavinu i pogaze sve pred sobom.

Ako dugo govoriš da si dobro, a zapravo nisi, na kraju će te pregaziti i ta lavina tog "dobro sam". Ni male laži nisu potpuno bezopasne. To je ono kao kad te partner pita kako si, a ti nećeš reći jer si se naljutila, pa kažeš dobro si, a nešto ti evidentno smeta i nisi dobro. I na kraju to se pretvori u neku prepirku obično - a fino te je čovjek pitao kako si, sama si kriva jer si lagala i rekla dobro si. Poslije padne pomirbeni i sve je okej - ali čemu lagati (možda zbog pomirbenog).

Ili:

Jesu ti to nove cipele (kao da neki frajer skuži da su nove cipele, ali priče radi...)? 

- Ma nisu nove, samo ih nisam nosila... 

Naravno, ne govorim o maloj glupoj laži te osobe s početka moje priče. Ne mislim ni na laž koliko si cipela imala do sad... 

Možda ti slažeš koliko košta pretplata na američki Vogue (fakat se isplati pretplatiti i gledati ono što ne možeš imati - zvuči bolno, ali inspirira modni eskapizam i sva ta ljepota).

Možda on slaže koliko piva je popio, ali laž po laž sigurno neće napraviti bolji odnos niti stvoriti dobar osjećaj bez obzira na to što je riječ o cipelama i pivama.

Reci fino - nisam normalna, nije mi nikad dosta i ne mogu odoljeti štiklama i to je to, prihvati me takvu kvarnu ili me nemoj prihvatiti (naravno da to ne znači da si prokockala sve što imaš i dala zadnju kunu za Jimmy Choo)

Nek frajer kaže - gle, zarundao sam, nisam planirao, ali nisam mogao otići jer je bilo spontano super - naravno ova varijanta je u redu ukoliko se zapravo nije hrvao umjesto s frendovima s nekom drugom ženskom! Ako se hrvao sa ženom, izbacite ga skupa s gajbom njegovih piva van! Žena kad je ljuta postaje Hulk!

Ono što je loše - to su laži koje utječu na sudbine drugih ljudi, laži koje povrijede, laži koje nagrizaju odnose i nas. Bez obzira jesmo li prijatelji, ljubavnici, životni partneri ili obitelj. Laž je loša u svakom odnosu (osim ako ne lažete i ne glumite da ste francuska sobarica, a on mornar na dopustu...). 

Zar nije život prekratak da bismo lagali? 

Zar nije ljepše biti svoj, iskren i autentičan ma kakvi god bili?   

Ako prodajemo neku lažnu sliku o nama, koga će te osoba zavoljeti? Pravu nas? Pravu ludu nas s cipelama ispod kreveta? 

Zar su potrebne laži kao "dodatna rasvjeta"?

Kako si? - pita On.

Nisam baš dobro... - kaže Ona

Dođi tu. - reče On smještajući je u svoj medvjeđi zagrljaj. 

Kako si sad? - pita Doktor Za Sve Boljke.

Sada sam bolje... - reče Ona...

Poanta priče o cipelama - možda te cipele dovedu korak po korak do Mede, ali na kraju dana mačko - sve cipele ne vrijede koliko taj jedan pravi, iskreni medvjeđi zagrljaj. 

Sada samo treba naći Medu. Cipele već imam. 

 

Svi tekstovi s bloga Daisy Pozitivka su autorsko djelo i zabranjeno ih je prenositi bez dozvole autorice. 

Photos: 5 inch and up, Facebook, Instagram

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.