Blogosfera Dodir prirode

Proljetna šetnja u siječnju

Šuma je izmjenjivala svoja lica jer smo vijugali čas po osunčanom hrptu, čas kroz vododerinu u sjeni, pa kroz sedlo ili preko kamenitog uspona. Pred nama su se prostirali vidici od kojih zastaje dah. Pogled iznad magle i oblaka od vrha Plešivice na 779 metara nad morem bio je još dojmljiviji kad smo se popeli na vidikovac.
Objava 09. siječnja 2018. 0 komentara 298 prikaza
orijentiranje  karte u prirodi
orijentiranje karte u prirodi
orijentiranje karte u prirodi

Južina je ovih blagdana otopila nade o bijelom Božiću. Zemlja se ugrijala i priroda se probudila. Nije baš ni imala neki odmor. Tek što je dremnula na trenutak propuplale se grančice, rascvjetale se proljetnice, niknule mlade biljke i čini se da je proljeće uranilo... No, jedna lasta ne čini proljeće. Zima je zapravo tek počela, a vrijeme se može naglo promijeniti. Prije nego što sjeverni vjetar donese hladne dane mi smo iskoristili ovo suho proljetno vrijeme i u 22 049 koraka obišli Okić.

Prije 8 godina krenuli smo s istog prijevoja Poljanice od Lovačkog doma "Srndać" samo je tada bio snijeg koji je iznenadio baš za Fašnik. Prteći narnijske bjeline Samoborskim gorjem prema vrhu Oštrc gazila sam opreznije nego inače jer sam bila trudna. Sada smo s djecom pratili markacije prema Okiću birajući atraktivne staze po hrptu gore. Zrak je mirisao na proljeće. Jakne smo ubrzo skinuli da se ne oznojimo. Pod nogama nam je šuštalo lišće a sunčeve zrake prošarale su šumu sjenama. Veseli i puni energije pričali smo i pjevušili. Park prirode svakim je korakom dokazivao svoju posebnost i ljepotu. Divili smo se bezbrojnim cvjetovima bijelog kukurijeka. Ogromne snježnobijele glave rasule su se svuda oko nas pa smo pazili da ih ne gazimo ali smo često zastajkivali kako bi ih forografirali. Naišli smo i na drugo zaštićeno bilje poput veprine, božikovine, jetrenke, jaglaca, visibaba i erike. Ljeske su pustile svoje nove rese i djeci je bilo zabavno protresti grančicu kako bi njena žuta "magija" zaprašila zrak.

VeprinaFoto: Veprina 1 / 24

Nije bilo puno vremena pa smo se kratko zaustavljali putem. Na više mjesta staza se spuštala naglo i gojzerice su lako proklizavale pod nesigurnim slojem lišća. Šuma je izmjenjivala svoja lica jer smo vijugali čas po osunčanom hrptu, čas kroz vododerinu u sjeni, pa kroz sedlo ili preko kamenitog uspona. Pred nama su se prostirali vidici od kojih zastaje dah. Pogled iznad magle i oblaka od vrha Plešivice na 779 metara nad morem bio je još dojmljiviji kad smo se popeli na vidikovac. Ponijeli smo i kartu pa smo uz pomoć dalekozora usmjeravali i orijentirali kartu kako bi poučili djecu kako se služiti time. Niti najbolja oprema ne pomaže ako se njome ne znaš koristiti. Istina da je ovakav obiteljski izlet zaista kavalitetno provedeno vrijeme s djecom no to je i rezultat puno uloženog truda i ljubavi. Čini se logično da djeca vole prirodu no vremena su nas izmjenila i povratak prirodi i životu u skladu s njom nije uvijek jednostavan. Evo, što zapravo mislim kad to kažem:

U silnoj želji ponekad smo odviše "hrabri" i precijenimo svoje mogućnosti. Namjerno smo odabrali teže ali zanimljivije staze no kako nismo nikad prije kročili njima nismo bili spremni na STRMI spust po Pećinama. Naša su djeca navikla na cjelodnevna planinarenja ali ovo je bilo previše i nakon par koraka jednostavno smo zaključili da se moramo vratiti. I samo jedno proklizavanje moglo bi biti kobno. Lijepo smo se vratili i odabrali sigurniji spust.

Uspoređujući kartu i vrijeme koje nam je bilo potrebno već smo na pola puta zaključili da nećemo uspjeti obići stari grad Okić koliko god se trudili. Jednostavno smo bili sporiji od vremena na crvenim planinarskim tablama. Ako je hodanje po šumi samo rekreacija i izmjera vremena prolaska gubi se svaki smisao boravka u prirodi. Otišli smo radi opuštanja i doživljaja gdje dodatan stres nije poželjan.

Moj je šestogodišnji sin nosio svoj mali ruksak gdje je sam spremio opremu koja je uključivala: vrećicu za pronalaske (jer želi biti istraživač), mali dalekozor da bolje vidi daljine, fire steel (metalno kresivo za potpalu vatre), vodu i grickalice. Cijelim je putem veselo trčkarao, penjao se sam, sakupljao i igrao se istraživača. No, kako je put bio duži od očekivanog svladao ga je umor i bezvoljnost pa smo ga zabavljali, nosili njegove stvari, a onda nosili i njega pred kraj. Tako je to s djecom.

U planinarenjima često uz svu moguću pomoć markacija, karte i mobitela (koji najčešće prvi postane suvišan jer često nema signala na planinama) nađete se u problemu kad treba odlučiti kojim putem. Najsigurnije je upitati nekog domaćeg. Samoborsko je gorje kolijevka planinarstva i vikendom ima sigurno više onih koji u gojzericama obilaze okolna brda i upijaju predivne vidike. Ponedjeljkom pak nema žive duše. Ne rade ni Planinarski domovi. Putem smo sreli samo dva čovjeka s psima koji su išli u suprotnom smjeru i jednog starijeg čovjeka koji je traktorom izvlačio drva iz šume a jedna mu je guma na prikolici bila ispuhana. On se nije oko toga zabranjavao već je iskusno zaključio da će izdržati do kuće. Mi njemu nismo mogli pomoći ali on je nas usmjerio na pravi put.

Kad smo odmorili kod Planinarskog doma pod Okićem bili smo već umorni a valjalo se još i vratiti do auta. Izvrtila sam nekoliko scenarija u glavi ali svaki je isključivao pogled sa zidina starog grada obasjanog sutonom. Savršeno mjesto i vrijeme za sungazing, ali nije bilo vremena već samo tiho obećanje da ćemo se vratiti. Nema smisla žaliti za propuštenim zidinama koje su tamo već stotinama godina jer sam sigurna da će još dugo biti tamo i da imamo vremena vratiti im se. One su preživjele razne igre prijestolja o kojima ćemo u nekoj drugoj priči.

Uz žubor potoka krenuli smo drugom stranom prema sutonu. Sunce se brzo utapalo u jedno planinsko sedlo a mi smo se vukli cestom natrag. Pazili smo da se ne oznojimo pa smo se više puta skidali, ponovno oblačili, kačili smo jakne i kape za ruksake i na kraju zaključili da smo jednu kapu izgubili. Bilo je tu i suza jer djevojčice koliko god voljele šumu i prirodu jako vole i svoje svjetlucave kape sa mucastim cofekom. Zadnji dio puta gledali smo u obrise samoborskog gorja koji je djecu podsjetio na božicu Tefiti iz Vaiane. Pridružio nam se i pas koji nas je zabavljao jer je cijelim putem piškio obilježavajući teritorij pa je dobio nadimak Piško. Bila sam uvjerena da će djeca zaspati u autu premorena, no nisu. Puni doživljaja smijali su se i glupirali cijelim putem do Samobora pa smo kratko prošetali slatkim uličicama samog centra i naravno pojeli kremšnite. Dok smo koračali kamenim kockicama obećali smo sami sebi da ćemo obići te stare gradove koje smo sad propustili. Možda čak i prespavamo u jednoj od onih drvenih kućica kao iz bajke. Jednog ćemo dana prelaziti i puno dulje staze. Možda čak i onu poznatu hodočasničku do mjesta Camino de Santiago no do tada ostajemo na našim brdima, gorjima i planinama. Ima ih toliko da je teško izabrati. Dok mi planiramo naša se djeca vesele novim istraživanjima i naravno novoj kapi.

"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.