Blogosfera Dodir prirode

U potrazi za divljinom

Objava 04. lipnja 2016. 0 komentara 302 prikaza
Opet su jutros procvali
Opet su jutros procvali
Opet su jutros procvali

Ugledala sam rano jutros iz auta polje makova. Crveni makovi među klasjem romantično su se povijali na vjetru. Nebo je bilo baš one nebesko plave boje kao na nekom Wiehlerovom goblenu, a oblaci čipkasto bijeli u oblicima raznih životinja. Obuzelo me razmišljanje o divljini. O prošlim vremenima, romantici i životu, simbolici... Tako puno misli od jednog divljeg i neželjenog cvijeta u polju. 

Kad sam bila mala, kao i sve djevojčice brala sam mami cvijeće. Uvijek birajući ono divlje i neuobičajeno. Slagala sam ga u kitice pazeći da se boje slažu. No ono bi često izdajnički uvelo do mamine vaze s vodom. Govoreći mi da ono ne želi biti ubrano. Tko bi to mogao objasniti djevojčici? Ona je to morala jednostavno sama shvatiti jednog dana. Život je lijep tek kad ga živimo punim plućima. Za ove makove to možda znači prkosno povijanje na vjetru. Za nas ljude odgovor možda nije jedinstven. Na krilima mašte otkrivati život svaki dan...

Sreća je za mene uvijek bila povezana s voljenim osobama i prirodom. U zadnje me vrijeme sve više vuku prašnjavi puteljci koji vijugaju šumom, planinom, poljima ili nekom sličnom divljinom. Možda i nema više nekih neotkrivenih divljina gdje ljudska noga nije već bila i okinula neki selfi. Zato ja imam svoje male divljine. One su tu, posvuda oko mene. Na nasipu uz Kupu kad ujutro pjevaju ptice. Na pješčanom vatrogasnom putu na otoku Rabu gdje zrak miriše na smilje i komorač. U pustoj uvali bez betona i ljudi. Uz planinarsku stazu gdje su markacije izblijedjele. 

Divljina se nekad uvuče i u zabačene šumarke gdje životinje ne očekuju da dolazite. Divljina doluta i u obično polje tek malo dalje od ceste i automobila. Divljina mi se sve više zavlači u srce i smiruje moje misli. Liječi me od napasnih urbanih rituala. Pomirila me ponovno sa samom sobom. Oživila je moj duh. Divljina mi pomaže da preživim u današnjem suludom svijetu gdje je postalo normalno sve nešto nenormalno.

U tom mom svijetu nema vijesti, ni tv serija, ni napornih negativnih ispijača energije, ponedjeljak mi je super dan bez obzira što kažu na Anteni, a za dobro jutro mi ne treba šalica kave. Nikad ne koristim frazu: Nemam vremena. Pronađem vrijeme za one koje volim i za ono što volim. Život mi se potpuno promijenio kad sam jednostavno odlučila biti sretna. 

Rostuhar je u svojoj Degustaciji slobode napisao da nas priroda određuje više od povijesti. Tako u potrazi za divljinom ponekad idemo jako daleko u egzotične zemlje, a isto tako možemo biti istraživači i u svojoj zemlji, u svom kraju. Pustolovine čuče tu negdje i samo čekaju trenutak da budemo spremni doživjeti ih. 
 
"Sva putovanja imaju tajne destinacije kojih putnici nisu svjesni. Ako se ne prepustimo magiji Puta nikad ih nećemo otkriti"
Martin Buber

 
Koliko god planirali često se oni najuzbudljiviji i najljepši trenuci dogode izvan tog plana. Vjerujte svom instinktu. Prepustite se životu. Odmaknite se od izloga. Bacite kataloge u plavu kantu. Ugasite TV i obujte gojzerice. Istražujte prirodu. Povedite i svoju djecu, prijatelje ili idite sami. 

U životu se i vama mogu dogoditi divne pustolovine koje ćete pričati unucima. Oni i ne moraju znati da se te vaše velike pustolovine nisu dogodile u Africi ili negdje u Nepalu već tu negdje iza ćoška. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.