Blogosfera Don Blog

Crkva - grob(ar) svoga naroda (SePulCrum populi sui)?!

U Otočcu je u Gackom pučkom otvorenom učilištu nedavno predstavljena nova knjiga našega umirovljenog biskupa dr. Mile Bogovića, renomiranoga crkvenog povjestničara - "Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti". Bio sam i na predstavljanju u Gospiću, koje je održano 26. travnja u kino-dvorani "Korzo" pred osamdesetak slušatelja (dok ih je u Otočcu bilo četrdesetak). Organizatori te priredbe bili su Matica hrvatska – ogranak Gospić i zagrebačka nakladnička kuća ALFA, koja je objavila knjigu, a u Otočcu Župa Presvetoga Trojstva i "Alfa". Osim toga, ta je knjiga predstavljena već u desetak gradova u Hrvatskoj.
Objava 23. svibnja 2018. 0 komentara 1014 prikaza
SePulCrum populi sui...
SePulCrum populi sui...
Crkva - kao grobar...

Malo je knjiga koje su u kratko vrijeme izazvale toliko zanimanje, kao što je ova Bogovićeva knjiga o srbskom pravoslavlju i svetosavlju, dotle da je od pojedinaca već proglašena "kontroverznom". Zato u Predgovoru sisački biskup Vlado Košić kaže kako je Bogovićeva knjiga vrlo "aktualna jer daje ključ za razumijevanje važnih događaja naše sadašnjosti, ali ujedno daje i solidnu povijesnu podlogu za razumijevanje odakle izviru razni problemi koji su opterećivali našu prošlost, a opterećuju i našu sadašnjost". U tom smislu istaknuo je "slučaj Stepinac", oko kojega se stalno 'pletu' različite laži i izmišljotine, pa osobito bremenitom smatra autorovu tvrdnju o srpsko-pravoslavnoj historiografiji i politici: "Ako ne dođe do obračuna s kulturom laži, bit će to pomaganje proizvođačima laži da ih još više lansiraju na tržište." A svaki suživot, razumijevanje i suradnja mogući su samo na ISTINI.
Odnosno, kako je u Proslovu istaknuo priređivač Bežen, "Bogović vjeruje da i srpsko-pravoslavna i hrvatsko-katolička strana mogu iz povijesti naučiti dobru lekciju kako treba rješavati međusobne sporove. Ipak ga je iskustvo, koje je vjerno zabilježio u ovoj svojoj knjizi, navelo da knjigu zaključi riječima kako to (tj. povijestne sporove među narodima) "mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo svetci i mučenici." Bez takvih - dakako i bez pomoći Božje – ni povjestničari, ni najbolja povijestna literatura, ni znanstveni simpoziji, ni mješovita povjerenstva, neće uroditi željenim plodom, smatra dr. Bogović.

OSVJETLJENJE HRVATSKO-SRBSKIH ODNOSA

Urednik knjige i nakladničke djelatnosti u Alfi Božidar Petrač je dr. Milu Bogovića opisao kao čovjeka beskompromisnosti, čvrstih moralnih stavova i nepokolebljive vjere u istinu i dobrotu kao dvije stožerne krjeposti koje i danas izazivaju prijezir i odbacivanje, porugu, omalovažavanje i diskvalifikacije. "Biskup Mile Bogović jedan je od crkvenih veledostojnika koji je vrlo često bio predmetom takvih postupaka, ali i osoba koja je u medijima istupala zauzimajući se za vrlo jasne stavove u pogledu obrane temeljnih ljudskih vrijednosti i promicanja stvaralačke uloge vjere i Crkve u hrvatskom narodu", rekao je Petrač ter kao dokaz naveo Bogovićevu knjigu "Žao mi je naroda" (također u izdanju Alfe). Istaknuo je također kako je dr. Bogović, kao crkveni povjestničar, intelektualac i duhovni pastir, s velikim razumijevanjem prosuđivao hrvatsku prošlost i sadašnjost, nastojeći objektivno govoriti i ocjenjivati goruće probleme u našem društvu. Nikada ne izbjegavajući "izreći u određenim situacijama kritička promišljanja o hrvatskoj suvrjemenoj stvarnosti, nije izbjegavao politički i ljudski angažirati se za istinu i svjedočiti o našem vrjemenu, duhu našega vrjemena, otvoreno i kritički, iskreno i bez zadrške", naglasio je urednik Petrač ter dodao kako i nova Bogovićeva knjiga svojim naslovom izaziva veliko zanimanje i pozornost cjelokupne ne samo hrvatske javnosti, "koliko s obzirom na stalnu aktualnost teme, toliko i kao povijestno djelo crkvenoga povjestničara koji nastoji u dalekoj ili nedavnoj prošlosti i sadašnjosti osvijetliti sine ira et studio odnose između katolika i pravoslavnih u Hrvatskoj i Srbiji, odnosa kako na razini mjestnih crkava u tim dvjema državama, tako i hrvatsko-srpskih odnosa općenito kao svakako jednoga od bitnih čimbenika mira i stabilnosti na jugoistoku Europe."

Petrač je istaknuo i kako je tema iz naslova Bogovićeve knjige iznimno važna jer obrađuje vrlo osjetljivo područje. Štoviše, to je autorov pokušaj "ukazivanja kako savladati povijestni labirint i kako iz njega izaći sa što manje ožiljaka i rana, a sa što većom vjerom i nadom u bolje sutra jednomu i drugomu narodu, jednoj i drugoj Crkvi, riječju, svim drugim narodima kojih se ti odnosi posredno ili neposredno tiču", rekao je izlagač, dodavši kako je svima jasno da će povijest tih odnosa "ostati labirint, unatoč svim dobrim nakanama, nastojanjima i željama da konačno dospijemo do mirnijih i svjetlijih, prozirnih, a ne zamućenih voda, da se oslobodimo klišeiziranih povijestnih rovova i stavova i da se posvećujemo dijalogu koji se neće vazda pretvarati u verbalni terorizam".

FASCINACIJA TERITORIJEM

Ne želeći ulaziti u sve povijesno relevantne činjenice o kojima biskup Bogović u svojoj knjizi piše, raščlanjujući termine pravoslavlja i svetosavlja Srpske pravoslavne Crkve kao bitne sastavnice politika srpske države od Garašaninova vrjemena do velikosrpske Miloševićeve politike, Petrač je, glede sljubljenosti srpske države i Srpske pravoslavne Crkve istaknuo "kontinuiranu FASCINACIJU TERITORIJEM - još od vrjemena Dušanova carstva - koja se očitovala u kobnom pokušaju ostvarenja teze 'Gdje su Srbi tu je i Srbija', odnosno u kobnom nastojanju da svoju dijasporu pokuša riješiti ratnim osvajanjima ili teritorijalnim proširenjem". Naime, kada se "vjersko poistovjećuje s političkim programima i kada se ne odvajaju vjerski sadržaji i poruke od političkih pretenzija, jasno je da će takvo srpsko pravoslavlje ostajati i dalje kamen smutnje u stvaranju dobrih temelja za suživot Srba sa svim drugim ne srpskim narodima, dakako, onda i s Hrvatima, odnosno fascinacija teritorijem opterećuje i dalje ostaje konstanta i srpske politike i SPC-a", naglasio je Petrač.

Na koncu je istaknuo važnost i potrebu DIJALOGA, rekavši da kultura dijaloga može donijeti velikoga ploda, kako u hrvatsko-srpskim odnosima, tako i u odnosima dviju država, dvaju naroda i dviju Crkava, ali "samo ako se srpske politike što prije oslobode fascinacije teritorijem i kulture laži koju su njihovi glavni predstavnici neumorno širili i koju nastavljaju njegovati. To bio mogao biti jedan od autorovih zaključaka, bitnih za drukčije i nove odnose međusobnoga uvažavanja i priznavanja". Petrač je zaključio da Bogovićeva knjiga, iako ne odgovara na sva pitanja koja se tiču odnosa katolika i pravoslavaca, Hrvata i Srba, "daje jasne uvide u povijesni kontekst iz kojega se vuku teška naslijeđa sve do naših dana, ali otvara i nove obzore unutar kojih bi se promjenom/katarzom i oslobađanjem od lažnih mitova i nametnutih istina i poluistina mogli stvoriti novi temelji dijaloga i iskrenoga uzajamnoga poštovanja."

POVIJESTNE SPOROVE RJEŠAVAJU DOBRI LJUDI

Priređivač Bogovićeve knjige dr. Ante Bežen, koji uvijek nastupa (prije samoga autora) kao posljednji predstavljač, redovito objašnjava kako je došlo do objavljivanja knjige ter iz sadržaja ističe Promemoria biskupa Bogovića hrvatskim biskupima, nakon što je na intervenciju SPC-a Sveta Stolica privrjemeno zaustavila postupak kanonizacije Bl. Alojzija Stepinca pa je stručni Bogovićev prilog bio našoj Biskupskoj konferenciji osnova za raspravu o tome. Navodeći još neka aktualna pitanja iz Bogovićeve knjige, Bežen na koncu ističe i njezine glavne poučnosti, naglašavajući da ne bi bilo dobro Bogovićevu knjigu shvatiti kao tvrdnju da su svi Srbi i pravoslavci zadojeni iznesenim poimanjem odnosa Crkve i države, premda je "ta misao ipak konstanta koja se ne gubi i ima nekad više, a nekad manje zagovornika, koji su, bez sumnje, i danas brojni. Slučaj s osporavanjem Stepinčeve svetosti najjasnije je razotkrio neuralgične točke u odnosima Hrvata katolika i Srba pravoslavaca pa se iz te lekcije dade obostrano mnogo naučiti - ako smo poučljivi", kaže na koncu dr. Bežen i zaključuje (već navedenim) autorovim riječima da povijestne, sporove među narodima u konačnici ne mogu riješiti samo povjesničari (i političari), već to mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo svetci i mučenici!

Na koncu se nazočnima, kako je i običaj, kratko obraća i sam biskup Bogović ter objašnjava da je odgovore na temeljna pitanja iz te svoje knjige tražio najprije u svojemu djetinjstvu u slunjskome kraju, gdje ga je zanimalo "zašto se treba bojati onih preko Korane", koja razdvaja katolike od pravoslavaca, Hrvate od Srba, a odgovor je nastavio tražiti i na studiju u Rimu. Spomenuo je svoje sudjelovanje i na nekim međunarodnim ekumenskim susretima (tijekom Domovinskoga rata), zatim tzv. srbijansku mirnodobsku opciju "Memorandum 2" ter je objasnio zašto je podržao vatikansku Mješovitu komisiju o Stepincu, jer je to bio "napad na neosvojivu tvrđavu".

ZAŠTO SE TREBA BOJATI?

Potom je publici (u Gospiću i u Otočcu) preko razglasa u dvorani "puštena" znakovita i povijestna snimka episkopa Atanasija, 30. srpnja 1995. u Kninu. Tada su se ("sluteći da je nešto pošlo po zlu") tamo okupili svi pravoslavni episkopi zajedno s patrijarhom, želeći svoj narod ohrabriti za borbu i osloboditi straha, ali Atanasije je pravoslavnim Kninjanima ocrtao srpsku državu kao Garašanin, obećavši da će uskoro svi "okupirani srpski" gradovi, sela, rijeke, u Bosni i Hrvatskoj, pa i samo more - "biti oslobođeni"! Dok se SPC drži te ideologije, zaključio je biskup Bogović, "i dalje će se trebati pribojavati onih preko Korane".

Koliko je ta bojazan opravdana pokazao je i prošlogodišnji dolazak prvoga čovjeka Srpske pravoslavne Crkve, patrijarha Irineja, u Republiku Hrvatsku (1.10.2017.). Tada je on sudjelovao na ustoličenju novoga šibenskoga episkopa, na svečanosti na kojoj su sudjelovali i splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić i šibenski biskup Tomislav Rogić. Međutim, kako je istaknuo u sjajnom komentaru u GK Ivan Miklenić, patrijarhov nastup nažalost nije "nimalo pridonio ni ekumenskomu zbližavanju hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, ni u Hrvatskoj ni općenito, a ni boljemu razumijevanju Hrvata i Srba na ljudskom i međunacionalnom planu", premda je upravo ta crkvena svečanost bila sjajna prigoda za to. Naime, "početak službe mladoga šibenskoga episkopa Nikodima Kosovića (tada je imao tek 38 godina – m.op.), čovjeka koji je student poslijediplomskoga studija Papinskoga sveučilišta »Gregoriana« u Rimu, bio je trenutak koji je mogao postati stanovita prekretnica u odlučnosti da se počnu izgrađivati bolji i ekumenski i međunacionalni odnosi. Umjesto toga boravak u Hrvatskoj patrijarha Irineja još jednom je iskorišten za svojevrsni javni ugriz hrvatskoga katoličkoga episkopata i svećenstva...", precizno je istaknuo kolega Miklenić.

Zašto je tako očito je i iz primjedbe biskupa Košića u Bogovićevoj knjizi, kako "uz općepravoslavnu dimenziju u srpskom pravoslavlju postoji i ona druga koja ulogu (srpske) države i (srpske) nacije uzdiže tako da srpstvo postaje 'bitni dio i same vjere'. U brojnim susretima koje autor navodi NIJEDNOM nije sporna bila neka VJERSKA tema, već su to uvijek bile NACIJA i državne GRANICE! To vrijedi i za slučajeve kada su sugovornici bili isključivo iz crkvenih redova…!" Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

RJEŠENJE JE KRIŽ, A NE MAČ!

Zato autor ove važne knjige - o srbskom PRAVOSLAVLJU i SVETOSAVLJU u HRVATSKOJ u prošlosti i sadašnjosti, ali svakako s 'prognozom' o odnosima u BUDUĆNOSTI…! - kad je riječ o putu izlaska iz toga začaranog kruga odnosno povijestnog "labirinta", daje rješenje objašnjavajući naslovnicu knjige. Zapravo, ona ujedno višestruko predstavlja autorovu ideju jer prikazuje dvije crkve, koje su građene po prilici u isto vrijeme. To je crkva sv. Save u Beogradu i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. Pred crkvom sv. Save je lik osvajača/osloboditelja Karađorđa s mačem, a pred Crkvom hrvatskih mučenika je Papa (Ivan Pavao 'Dragi') "koji s praga trećeg tisućljeća diže KRIŽ kao zalog nade čovječanstvu"! – ponovio je biskup Bogović već "milijun puta". Dakle, ističe autor ove knjige, glas svake Crkve – i Katoličke i Pravoslavne! - trebao bi, po Bibliji, uvijek biti: "Djeni svoj mač u korice!" (Iv 8,11) i "Hvali se križem Gospodina Isusa Krista" (usp. Gal 6,14). Tu poruku, istaknuo je i Bežen na koncu Proslova, šalje kip Ivana Pavla II. kao i cijeli projekt Crkve hrvatskih mučenika pred kojom se taj kip nalazi. Ta autorova poruka, utemeljena na vlastitu životu i djelovanju, prožima cijelu knjigu.

Dodat ću na koncu važnu zanimljivost – svi su predstavljači (i u Gospiću i u Otočcu, a vjerujem da je tako bilo i drugdje) istaknuli da autor knjigom ne napada SPC niti PRAVOSLAVLJE! Štoviše, sam je biskup Bogović u svojemu nastupu istaknuo kako između katolištva i pravoslavlja nema bitnih razlika! Temeljni je dakle problem, kako sam već naveo, fenomen sljubljenosti srpske države i Srpske pravoslavne Crkve, a formulirano je kao – ponavljam zbog važnosti! - "kontinuirana FASCINACIJA TERITORIJEM - još od vrjemena Dušanova carstva - koja se očitovala u kobnom pokušaju ostvarenja teze 'Gdje su Srbi tu je i Srbija', odnosno u kobnom nastojanju da svoju dijasporu pokuša riješiti ratnim osvajanjima ili teritorijalnim proširenjem".

RAZLIKA IZMEĐU SVETOSAVLJA I 'HRVOSLAVLJA'

Dakle - ovo sada ponavljam kao zaključak radi pouke svim KRŠĆANIMA pa dakle i nama hrvatskim KATOLICIMA(!), kada se "vjersko poistovjećuje s političkim programima i kada se ne odvajaju vjerski sadržaji i poruke od političkih pretenzija, jasno je da će takvo srpsko pravoslavlje ostajati i dalje kamen smutnje u stvaranju dobrih temelja za suživot Srba sa svim drugim ne srpskim narodima", kako je rečeno... To znači da KRŠĆANSTVO koje u središtu svoje 'misije' nema EVANĐELJE i Kraljevstvo BOŽJE – izdaje svoj smisao i gubi identitet! A ona - odnosno SVAKA! - kršćanska denominacija (u ovoj knjizi je 'tretirana' Pravoslavna), koja odustaje od te misije, postaje Grob(ar) svoga naroda (SePulCrum populi sui – na latinskom)!

Dakle, lako je zaključiti da i KATOLIČKA Crkva u bilo kojem narodu na svijetu – pa i u Hrvatskoj! – jednako tako može biti "grob/ar svoga naroda" ako podlegne napasti npr. "fascinacije državom", "fascinacije nacionalizmom", "fascinacije domoljubljem", "fascinacije žrtvo/slovlje/m", "fascinacije materijalnim", "fascinacije proračunom" pa čak i "fascinacije demografijom"… itd.! Kada bi dakle bilo koja katolička "partikularna Crkva" (biskupija) zadaću evangelizacije i katehizacije zamijenila 'fascinacijom Nacijom' (tj. aktivizmom oko bilo kojega njezina 'prioriteta'), ona se ni po čemu ne bi razlikovala od svetosavlja! Bilo bi to obično 'nacislavlje', 'hrvoslavlje', 'katoslavlje'… ona bi bila jedna obična katolička sekta!

Isto tako, sasvim je konzekventno (u kontekstu svega rečenoga, umjesto zaključka) postaviti pitanje: Što bi trebao učiniti jedan NAROD u kojem su KATOLICI većina a on se nalazi na rubu demografske katastrofe tj. ubrzano IZUMIRE?! Sasvim je logičan odgovor: Ekspresno-hitno-odmah-žurno bi se sav kler i svi biskupi toga naroda morali okupiti, zapitati i ispitati gdje su i u čemu su najprije Oni zakazali. A potom bi se poput kralja Ninive trebali obući u kostrijet ter kao prorok Jona sav narod pozvati na istu pokoru i obraćenje, tj. povratak Bogu i Evanđelju… (nakon čega bi narod, i bez poticaja da to učini, počeo živjeti po formuli za budućnost: MOLI-RADI-RODI!)…! Amen.
Jer sam Bog nas stavlja svakog trenutka pred izbor (v. Pnz 30,15-20): "Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. ŽIVOT, dakle, BIRAJ…!" U tome slobodnom izboru (života) jest čovjekova najveća SLOBODA (jer u izboru smrti – nema ni života ni slobode)! Amen!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.