Blogosfera Don Blog

Hrvatski mučenici – na putu prema oltaru

Objava 03. prosinca 2010. 0 komentara 50 prikaza
Foto: Sandra Sabljak Gojani
Foto: Sandra Sabljak Gojani
don Anđelko Kaćunko

DRUGI SVJETSKI RAT & KATOLIČKI KALENDAR 2011.

Kalendar: Hrvatski mučenici - na putu prema oltaru

Kalendar: Hrvatski mučenici - na putu prema oltaru

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije objavio je sedmu godinu za redom prigodni dvanaestlisni kalendar Hrvatskih mučenika. Kalendar za 2011. godinu ima motive, fotografije i tekstove o hrvatskim mučenicima iz Drugoga svjetskog rata i ranog poraća. Izdavač iznosi uvjerenje i objašnjava svoju želju da tim darom-kalendarom našim vjernicima predstavi upravo te hrvatske mučenike, jer oni zavrjeđuju mjesto u crkvenom bogoslužju kao uzori vjernosti.

Jasno, oni nisu još dobili službenu potvrdu crkvene vlasti, a neki je možda neće ni dobiti, za razliku od kardinala Alojzija Stepinca – koji je zbog toga kao predvodnika te velike skupine stavljen na početnu stranicu kalendara. Iz Stepinčeve je nadbiskupije stradalo više od 70 svećenika. U ovaj kalendar stavljeni su samo oni za koje je pokrenut postupak (kauza) za proglašenjem blaženima i svetima, a njima je dodano još nekoliko mučenika koji svojim životom, a posebno svojim vjerničkim svjedočanstvom u posljednjim trenutcima zemaljskog života, mogu biti primjer vjernosti svojim vjerničkim i nacionalnim korijenima. Ovdje donosim kratak opis te “dvanaestorice veličanstvenih” – od siječnja do prosinca. Potpun uvid u Kalendar 2011. može se dobiti na portalu Gospićko-senjske biskupije.

Napominjem da su u kalendaru istaknuti samo neki od oko 600 žrtava iz klera i redovništva. Dakako, mnogo je veći broj žrtava među vjernicima laicima. Bitno je da su svi oni snažan poticaj svima danas živućima na potrebu vjernosti Bogu i idealima. Ujedno, taj sadržaj kalendara trebalo bi da bude poticaj cijeloj Crkvi u Hrvata da marno gaji sjećanje na svoje žrtve – jer one su svijetli putokazi prema konačnoj pobjedi. Svi zajedno smijemo se nadati da ćemo jednog dana na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika, imati zajedničko grobište za sve one koji su mučenički stradali, a nemaju ni obilježen grob niti nekoga tko bi na njemu svijeću zapalio.

1) DON ANTE ZRNO
Rođen je u Duvnu (Tomislavgrad). Svećenik je od 1934. Iako se politički nije angažirao, bilo je svima očito da nije sklon komunistima i partizanima. To je bila dovoljno velika “krivica” da ga stave na popis svojih neprijatelja i “domaćih izdajnika” koje treba likvidirati. Partizani su ga odveli iz župnog stana 2. veljače 1945. Nakon nekoliko postaja, doveden je dubrovački zatvor. Posljednji svjedok vidio ga je u lipnju 1945. Don Ante je ostavio trag dobrog i savjesnog svećenika koji je za svoju vjeru i za svoj narod nevin trpio i mučenički završio život.

2) FRA LEON PETROVIĆ
Hrecegovačka franjevačka provincija imala je u svojim redovima 66 žrtava: 55 svećenika, 2 bogoslova, 6 klerika i 3 brata laika. Provincija sustavno prikuplja građu o stradanju pojedinih članova i skupina s ciljem pripremanja materijala za pokretanje postupaka za proglašenje blaženima onih za koje se utvrde za to potrebne činjenice. Fra Leon (1883.–1945.) je prvi doktor teologije među hercegovačkim franjevcima. Subraća svjedoče da je nakon bogoslužja zadnji izlazio iz crkve. Partizani su ga 14. veljače 1945. ubili u Mostaru i zajedno s još nekolicinom subraće bacili u Neretvu.

3) DR. DRAGAN DUJMUŠIĆ
Rođen je u župi Dolac kod Travnika, za svećenika je zaređen 1922. Studirao je u Strassbourgu, a doktorirao na KBF-u u Zagrebu. Kao katehet u Tuzli je posebno uživao ugled kod hrvatske inteligencije. Nije poslušao prijatelje da se skloni pred partizanima, uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio. Na sudu je otvoreno iznosio svoje uvjerenje, suprotstavljajući se ateističkim i komunističkim zabludama. Bio je osuđen na smrt strijeljanjem. Prije smrti (7.9.1943.) rekao je izvršiteljima osude: “Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu.”

4) VLČ. DRAGUTIN KUKALJ
Rođen je u Crikvenici, a za svećenika je zaređen 1922. Bio je župnik i dekan u Ogulinu, Slunju i Gospiću ter popularni liturgijski pisac. Veoma razborit, inteligentan i pobožan svećenik, u ratu je svima pomagao pa je dolazio često u sukob s gospićkim ustaškim vlastima. Imao je poznatih i među partizanima ter im je slao hranu i lijekove u zatvor i na bojišnicu. Misleći da se nema zašto bojati, ostao je u Gospiću i kad su 4. travnja 1945. u nj ušli partizani. Bio je uhićen, mučen i posramljen (svučen do gola) ter strijeljan i bačen u jamu zajedno s brojnim građanima Gospića i okolice.

5) S. ŽARKA (JULIJANA) IVASIĆ
Članica je Družbe sestara milosrdnica, rođena u Krašiću. Za vrijeme rata njegovala je po bolnicama ranjene i bolesne ustaše, domobrane i partizane. Godine 1943. radila je u bolnici u Otočcu koji je bio u partizanskim rukama. Padom Italije ustaše su prošle kroz Otočac ostavivši osvetničke tragove. Partizani su po povratku u gradu kaznili “ustaške špijune”, a za zlo u bolnici okrivljene su sestre milosrdnice. Od sestara je “najopasnija” ispala sestra Žarka Ivasić. Strijeljana je na gospićkom groblju 16.5.1946. Pokrenut je postupak za proglašenje s. Žarke blaženom i mučenicom.

6) KERUBIN ŠEGVIĆ
Rođen je u Splitu 1867. Za svećenika je zaređen 1889. Poznati je književnik, povjesničar i publicist. Posebno ga je zanimala pravaška ideologija i njezini tvorci. Jedna od njegovih teorija bila je da Hrvati nisu slavenskoga nego gotskog podrijetla. To mu je nakon “oslobođenja” bio glavni krimen pa ga je komunistička vlast osudila na smrt. Osuda je izvršena (29.6.1945.- Petrovo!) na stravičan način: bio je (kako je posvjedočio jedan očevidac) privezan za vozilo i tako povlačen zagrebačkim ulicama dok mu iz puknute lubanje nije poispadao sav mozak…

7) J. GOSPODNETIĆ, W. M. NESTOR, K. BARIŠIĆ, V. STUPARIĆ
Jurja Gospodnetića (1910.–1941.), Waldemara Maksimilijana Nestora (1888.–1941.), Krešimira Barišića (1907.–1941.) i Vladimira Stuparića (1911.–1943.) četnici i partizani surađujući ubili su nakon zvjerskog mučenja zajedno s brojnim župljanima u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Krnjeuši (Bosna) i Boričevcu (Hrvatska). Mučeništvo te četvorice svećenika vezano uz tzv. “praznik” 27. srpnja 1941., koji se za vrijeme komunističke Jugoslavije slavio kao dan ustanka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ubijeni su dakle od ustanika (četnika i partizana). Za sve te svećenike može se reći da su bili u dobrim odnosima s okolnim pravoslavcima i muslimanima. Nestor je bio župnik u Drvaru. Skinuli su ga u Trubaru s vlaka kad se s hodočasnicima vraćao kući s proštenja Sv. Ane u Kosovu (Knin) i ubili ga u jutarnjim satima 27. srpnja 1941. zajedno s još nekima. Po narodnosti bio je Nijemac, a među ubijenim civilima bilo je Čeha, Slovaka i Slovenaca. Gospodnetić je bio župnik u Bosanskom Grahovu. Istoga “ustaničkog” dana, nakon mise (bila je nedjelja!), uhvatili su ga i mučili (doslovno ga pekli na ražnju!). Barišića, koji je bio župnik u selu Krnjeuši, slični su ustanici, nedugo nakon tih dana, izmasakrirali i polumrtva bacili u zapaljenu crkvu. Sličnu sudbinu doživjela je većina njihovih župljana. Na hrvatskoj strani, u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji, uništena je katolička župa Boričevac, a sudbinu spomenutih svećenika doživio je poslije i boričevački župnik Vladimir Stuparić. Nakon uništenog Boričevca biskup mu je dodijelio župu Sinac, gdje su ga partizani uhvatili i prije nego su ga ubili morao je sam sebi iskopati grob.

8. MIROSLAV BULEŠIĆ
Rodio se župi Svetvinčenat (u Istri). Studirao je teologiju u Kopru, Gorici i Rimu. Bio je podravnatelj Biskupskog sjemeništa u Pazinu i profesor na sjemenišnoj gimnaziji. Među suprotstavljenima (fašisti, partizani, Nijemci) znao je pronaći uravnoteženo stajalište, ali je govorio da ga je majka Hrvatica rodila. Znao je za njihove prijetnje, ali se nije promijenio. Prijateljima je znao reći: “Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.” U Lanišću, zločinci su 24. kolovoza 1947. provalili u župni stan i ondje ga zaklali. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i mučenikom.

9) FRA RAFO KALINIĆ, FRA BERNARDIN SOKOL
Iz provincije Presvetog Otkupitelja (Split) Nijemci su 24.9.1943. pogubili fra Rafu Kalinića, a godinu dana poslije partizani su pogubili dr. fra Bernardina Sokola iz provincije Sv. Jeronima (Zadar). Jedan i drugi bili su svećenici-redovnici sveta i uzorna života. Profesora fra Rafu đaci su nazivali svetim zbog pobožnosti i blage ćudi. Njemački vojnik ga je ubio dok je nosio Presveto ranjenom vojniku. Njegova Provincija pokrenula je postupak za proglašenjem blaženim i mučenikom. Svećenik i glazbenik fra Bernardin imao je od djetinjstva želju da bude mučenik. Zapisao je da će tada njegove posljednje riječi biti: “Živio Isus, slava pobjedniku Presvetom srcu Marijinu, živio Papa, živjela katolička Hrvatska!” Na Badiji su ga 28.9.1944. partizani uhitili, ubili i bacili u more.

10) P. PETAR PERICA
Pater Perica rođen je u Kotišini kod Makarske. Srednju školu završio je u Travniku, a više studije na fakultetima u inozemstvu. Bio je duhovnik u Zagrebu i Splitu ter duhovnik hrvatske katoličke mladeži u Travniku, Šibeniku i Dubrovniku. Po ulasku u Dubrovnik u jesen 1944., partizana su odmah uhitili ugledne građane. Među 6-oricom svećenika bio je i o. Perica. Bio je poznat je su se posvuda u Hrvatskoj pjevale njegove pjesme: “Do nebesa” i “Zdravo Djevo”. Ubijeni su na otočiću Daksi između 24. i 25.10.1944. Dok su ga komunisti strijeljali pjevao je “Tebe Boga hvalimo”!

11) FRA BONO GREBENAREVIĆ
Rođen je u Biloj kraj Livna. Za svećenika je zaređen 1909. Uz razne pastoralne službe bio je i profesor na franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a u vrijeme rata župnik u Podhumu. Zbog velikog ugleda u narodu bio je stalna meta partizanima pa su mu prijatelji savjetovali da se makne iz župe. Odgovorio je: “Neću bježati iz župe, pa štogod Bog dade. Kada narod pati, patit ću i ja.” Uhitili su ga 6.11.1943. i 1.12. strijeljali. Dok su ga vodili na strijeljanje pjevao je: “Zbogom mili roditelji, braćo, sestre, prijatelji! Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bogom milim.”

12) DRINSKE MUČENICE
To je zajednički naziv za pet redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su 15. prosinca 1941. u Goraždu mučenički završile svoj život. Zvale su se: Jula Ivanišević (r. 1893.), Hrvatica, Berchmana Leidenix (r. 1865.), Austrijanka, Krizina Bojanc (r. 1885.) i Antonija Fabijan (r. 1907.), Slovenke, i Bernardeta Banja (r. 1912.), Hrvatica mađarskog porijekla. Živjele su u samostanu na Palama gdje su vodile školu koju su pohađala također pravoslavna i muslimanska djeca. Četnici su 11. prosinca 1941. provalili u samostan, opljačkali ga i zapalili, a sestre pješice uputili preko Romanije. Nakon gotovo pet dana, u predvečerje 15. prosinca stigle su u Goražde. Četnici su ih smjestili u vojarnu. Kada su se ponapili, počeli su sestre mučiti i pokušali silovati. Sestre su se junački branile, a kada su vidjele da nemaju snage, poskakale su kroz prozor. Njihova polumrtva tijela četnici su izboli noževima, svukli i pobacali u Drinu. Njihova tijela nosila je Drina po kojoj su dobile ime: Drinske mučenice. Sličnu sudbinu doživjelo je u tome kraju tisuće Hrvata i muslimana. Družba kćeri Božje ljubavi osim tih pet ima još dvije mučenice iz Drugog svjetskog rata. Pokrenut je postupak za njihovu beatifikaciju.

————————–

Preko navedenog linka možete doznati i mnoge druge važne podatke iz “hrvatskoga žrtvoslova”,
a tamo se nalaze također adrese i brojevi telefona preko kojih možete naručiti ovaj Kalendar
ter brojevi računa na koje možete uplatiti svoj dar za dovršetak izgradnje CHM na Udbini.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.