Blogosfera Don Blog

Hrvatski "Zid boli" – 25. 'in memoriam'

Tako, još jedno hrvatsko 'srebro' (a isto će mu biti i kada se 'pozlati') svojim 'crnim sjajem' svjedoči o još jednom teškom povijestnom i kulturnom promašaju (na razini memoricida!). Tada sam, dakle prije 15 godina (točno 3.11.2003.) napisao tekst pod naslovom Osvrt na prijedlog za podizanje novog "Zida boli". Bio sam podpuno bezpomoćno svjestan svih aspekata te "akcije" (i tada i svih 15 godina na ovaj dan!)… Uzalud – jer nije bilo nikakve moćne javne reakcije. Zato sada, barem u obliku satisfakcije (ali i skromnog ponosa, jer sam i nehotice ob/j/avio djelomičnu 'teologiju' Zida boli), podsjećam kako "glas vapijućega u pustinji" znači manje nego zvuk "maloga zvona dok velika zvone"…
Objava 26. rujna 2018. 3 komentara 274 prikaza
Zid boli (Selska)
Zid boli (Selska)
Zid boli (Zagreb, 1993.)

Obljetnicu podizanja jedinstvenoga spomenika žrtvama Domovinskoga rata - čije je 'zidanje' započelo 26. rujna 1993. pa bismo danas trebali slaviti njegov 'srebrni jubilej' - na pohvalno prikladan način obilježio je jedino Večernji list . Nažalost odnosno na tešku hrvatsku žalost – nemamo što slaviti jer Zid je 'mrtav', tj. spomenik je 'pokopan'. 

Malo više od dva tjedna nakon što je u Zagrebu obilježena 10. obljetnica izgradnje poznatog Zida boli u Selskoj cesti, Vesna Kusin u Vjesniku, najprije 14. listopada na 3. stranici, potom u broju od 15. listopada na stranici Kulture, izvješćuje o rezultatu natječaja za podizanje Spomen parka "Glas hrvatske žrtve - Zid boli" na zagrebačkom groblju Mirogoj, koji bi trebao biti novi "spomenik svim žrtvama Domovinskog rata". Budući da je riječ o vrlo ozbiljnom pothvatu zagrebačkog Gradskog poglavarstva, a idejno rješenje poznatog umjetnika Dušana Džamonje jednoglasno je izabrano između 14 anonimnih ponuda na natječaju Povjerenstva za trajno zbrinjavanje Zida boli, potrebno je bar kratko podsjetiti što je Zid boli u Selskoj, koje je njegovo izvorno značenje ter povezanost s idejom hrvatske borbe za slobodu.

"Zid boli", ili "Zid istine o stradanju hrvatskoga naroda", jedini autentični spomenik iz Domovinskog rata, kako je istaknuto na obilježavanju njegove 10. obljetnice, započele su graditi 26. rujna 1993. obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i civila ispred (zapravo, okolo) vojarne u Selskoj cesti, gdje je tada bilo sjedište Unprofora. Ti hrvatski građani, najizravnije i najemotivnije pogođeni ratnim terorizmom, željeli su time pred cijelom svjetskom javnošću dići "glas hrvatske žrtve". Htjeli su da to bude, kako su naveli u pismu koje su uoči ove obljetnice uputili najodgovornijima u državi, "apel za humanost i ljudska prava upućen međunarodnoj zajednici u predvečerje 20. i u zoru 21. stoljeća", s upozorenjem na razorene i uništene domove, sela i gradove. Bio je to njihov i općehrvatski "krik protiv smrti, razaranja i nasilja, krik protiv političkog i humanitarnog terorizma".

Upravo zato je Zid podignut "u dvorištu" onih koji su se pred licem svijeta deklarirali kao branitelji i zaštitnici onih vrijednosti pored kojih su, dok su ih teroristi rušili njima pod nosom, stajali tek kao naivni "monitoring" ili "keeping". Njihovu savjest je trebao "bockati" svaki djelić toga Zida, u koji je ugrađeno više od 13.000 opeka, od kojih crne predstavljaju poginule, crvene nestale osobe, a sve zajedno ostale ubijene, prognanike, invalide, razvojačene branitelje i sve "koji su zajedno s njima podnijeli najveću žrtvu za hrvatsku slobodu i samostalnost" (a čija su imena upisana na tim opekama). Stoga i nije čudno da su ga nekoliko puta, u stanju i raspoloženju "in vino veritas", "unproforci" upravo "po savjesti" rušili.

Naravno, čovjek se može pitati: Zašto baš ZID i odkud (spontana) odluka da se podigne upravo ta(kva) građevina? Jer uloga i svrha zida nije samo zaštita od neke opasnosti. Na simboličkoj razini zid i zidine imaju višestruko značenje: odvajanje prognane braće od onih koji su ostali; granica među narodima i pojedincima, itd. Zid je, prema definiciji Rječnika simbola, prekinuta komunikacija s dvostrukom psihološkom posljedicom: sigurnost, gušenje; obrana, ali i tamnica. A upravo u značenju obrane zid je "zaštitni bedem koji zatvara neki svijet i priječi da u nj prodru štetni utjecaji nižega podrijetla". Kao teškoća istaknuto je to što područje koje zid zatvara on i omeđuje, "ali je prednost da osigurava njegovu obranu, ostavljajući uostalom otvoren put prihvaćanju nebeskih utjecaja".

Postoje ili su u svjetskim okvirima poznati mnogi zidovi: Bijeli zid - u starom Egiptu, Kineski zid, Berlinski zid, Zid plača - u Jeruzalemu, ter novi zid na tamošnjem okupiranom području itd. To su zdanja s različitom funkcijom i poviješću. Hrvatski "Zid boli", premda ima i sličnosti s njima, toliko se po mnogočemu od njih razlikuje da bi se s pravom mogao nazvati "Hrvatski zid". Osim što je u njemu lako prepoznati temeljni simbolički element obrane, poglavito do izražaja dolazi njegova otvorenost "prihvaćanju nebeskih utjecaja". Zapravo ta, može se slobodno reći, duhovna dimenzija našega Zida temeljna je njegova oznaka. To ne treba nikoga čuditi znamo li da je najprije dio članova, također spontano nastalog, "Bedema ljubavi" imenom pojedinog člana svoje obitelji "usvojio" neku od opeka Zida boli.

Dakle, posebnost hrvatskog Zida boli i njegova snažna simbolika jest upravo IME kojim je "krštena" pojedina opeka, što ima dodatno značenje: opeka s imenom poginulog ili nestalog, za čiji se grob ili sudbinu ne zna, sve dok ne bude identificiran ili pronađen, ne predstavlja samo simbolički toga čovjeka, već ta opeka za članove njegove obitelji doslovce jest onaj kojega traže. Taj osjećaj mogao se vrlo jasno pročitati na ispijenim licima starih roditelja ili mladih žena u crnini, koji su sa suzom u oku ter svijećom i cvijećem u ruci nad tom svojom opekom izgovarale tihi molitveni jecaj ili s njom razgovarale kao sa živim čovjekom! Ujedno, to je (bilo) mjesto gdje se nestali "nalazi(o)" sve dok se ne dozna istina o njegovu životu.

Jednako tako cijeli Zid je svojevrsno uzdignuto, vertikano podignuto groblje, poput cvijeta uzraslo iz zemlje natopljene crnom i crvenom krvlju hrvatskih mučenika, tvoreći ujedno i hram i žrtvenik. Jer tu se u posljednjih deset godina bezbroj puta, javno i tajno, plakalo, apeliralo, molilo. Zato još i danas o Zidu vise brojne krunice, koje poput sasušena cvijeta nastavljaju molitvu, možda onih koji su i sami otišli s ovoga svijeta ne dočekavši istinu o svojim najmilijima. Sve to do najsitnije i najintimnije pojedinosti znano je jedino Sveznajućem, a ovdje među nama najbolji svjedok te jedinstvene hrvatske "liturgije" jest gospođa Zdenka Farkaš, voditeljica centra "Apel" i idejna začetnica izgradnje Zida boli ter njegova današnja čuvarica.

Međutim, kada je riječ o spomeniku svim žrtvama u Domovinskom ratu, kao jedinstven simbol ističe se također KRUNICA. Stoga, u ovo razmišljanja pripadaju, štoviše kao njegov vrlo značajan dio, i sljedeće riječi:
"Uzoriti gospodine kardinale! Naša hrvatska domovina proživljava najdramatičnije trenutke u svojoj dugoj, časnoj povijesti. Bori se za svoj opstanak.
Domovinu brane svojim životima naši mladići i muževi, a ima među njima i žena. Ti junaci, prije polaska na bojište, dolaze uz Zagrebačku katedralu. U sakristiji katedrale kupuju krunice. Vaši svećenici, kanonici i prebendari, blagoslivlju im krunice, koje oni nose u boj. Fotografije hrvatskih vojnika s krunicama oko vrata obišle su čitav svijet.
Nažalost, sve do ovog trenutka, ti naši junaci nemaju za svoje pastoralne potrebe svog duhovnog vođu.
Imenovanje VRHOVNOG DUŠOBRIŽNIKA HRVATSKE VOJSKE, dotično HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA snažno bi odjeknulo među braniteljima drage nam Hrvatske, te bi stoga podiglo moral naših obrambenih snaga..."

Navedene riječi glavnina su pisma koje je prvi hrvatski predsjednik i vrhovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske pokojni dr. Franjo Tuđman uputio nadbiskupu zagrebačkom kardinalu dr. Franji Kuhariću 24. rujna 1991. Znamo, tj. znaju oni koji dobro pamte i kojima je stalo do toga da se ništa važnoga ne zaboravi, da je to bilo u početku agresije na Republiku Hrvatsku.
Danas, s ove male dvanaestgodišnje povijesne udaljenosti, može izgledati čudnim, premda je nemoguće ne uočiti paradoksalnu znakovitost, da upravo predsjednik Republike upućuje Predsjedniku naše Biskupske konferencije zamolbu da se Crkva pobrine za duhovnu skrb branitelja koji u tim danima kao nedovoljno naoružani dragovoljci s KRUNICOM u ruci odlaze na prvu crtu braniti Domovinu.
Kako je slika hrvatskog vojnika s KRUNICOM oko vrata na bojišnici obišla cijeli svijet, lako je shvatljivo čuđenje mnogih vojnih stratega nad tim postupkom, ali samo kršćanin zna da uopće nije teško "dešifrirati" motiv i razumjeti potrebu posezanja za KRUNICOM, kao najjačim ratnim "oružjem" i najsigurnijom zaštitom, naroda čija se vjernička duša, obilježena "križnim hodom" i "marijanskim kôdom", u svim vrjemenima i trenutcima ugroze utjecala upravo zaštiti Majke Božje.
U tom sklopu, dvije naizgled nespojive stvarnosti, ZID i KRUNICA, stapaju se u jedinstvenu simboličku cjelinu: Zid boli pretvara se u "krunicu" od 13.600 "zrnaca", a KRUNICA – predmet i molitva - postaje obrambeni "ZID" koji "prihvaćanjem nebeskih utjecaja" narod štiti od zla.

Sumirajući dosad rečeno, možemo zaključiti da teologija križa, marijanska odrednica i duhovna simbolika "Hrvatskog zida" tvore svojevrsnu hrvatsku "teologiju oslobođenja". Ona je potvrđena i činjenicom da je jedinstvo narodne molitvene i vojno-redarstvene akcije doživjelo kulminaciju 5. kolovoza, dakle upravo na blagdan Majke Božje Snježne. U ondašnjoj konstelaciji duhovnih ciklonalnih i anticiklonalnih "grebenâ", usprkos prognozama geostrateških "meteorologa", taj je događaj doživljen doslovce kao sniježna mećava usred ljeta, kao grom iz vedra neba. Jer bio je to snijeg hrvatske pobjede i oslobođenja hrvatske države usred "kolovoške žege" žestokih protivljenja bilo kakvom obliku naše nezavisnosti!

Dakle, svi opisani čimbenici, zajedno s njihovim značenjima, ne samo da su ključni elementi za općenito promišljanje i vrjednovanje pravedne borbe hrvatskoga naroda za svoju slobodu, već i za svaku razradbu i raščlambu Hrvatskoga obrambenog rata 1991-1995. U tom smislu oni su također bitne "izvorišne osnove" odnosno "okvir za spomenik" toj hrvatskoj oslobodilačkoj borbi u svrhu njezina ovjekovječivanja bilo kojim umjetničkim sredstvom ili izrazom. Dapače, svaki takav pothvat koji bi svjestno ili nehotice zaobišao to bogatstvo znakovitosti, učinio bi težak propust ter svoje djelo defektnim u njegovoj temeljnoj dimenziji i simbolici.

Sada konačno valja vidjeti što smo dobili Džamonjinim pri(jed)logom i koliko se on uklapa u orisani "okvir za spomenik". Vesna Kusin (Vjesnik, 14. 10. 2003.), stručna osoba na području umjetnosti, naprije kaže da je taj novi spomenik posvećen svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, ali i civilnim žrtvama Domovinskog rata, a onda, nakon opisa njegove buduće lokacije, ističe da je spomenik što ga je zamislio Dušan Džamonja "svojevrsna sinteza skulpture i arhitekture". Riječ je o velikim monolitnim granitnim zidovima s nekoliko visokih otvora-portala različitih veličina koji "potenciraju artikulaciju prostora omogućujući kretanje kroz tu monumentalnu prostornu skulpturu".

Navodeći zatim autorove riječi da je spomenik zamislio "kao imaginarni hram metafizičkog prostora za okupljanje, komemoracije i odavanja počasti svim poginulima u Domovinskome ratu", uvažena kritičarka pojašnjava da je "namjera autora bila da stvori svojevrstan sakralni ambijent koji potiče na kontemplaciju i molitvu na otvorenome" ter na kraju ističe da je "u tome uspio i zato osvojio sve glasove ocjenjivačkoga suda".

Radi kompletiranja dojma, osobito za nedovoljno upućene, umjesto tek opisa u stilu "što je pjesnik htio reći", najkoristnije je čuti samog autora. Gosp. Džamonja na javnoj prezentaciji radova rekao je (Novi list, 15. listopada 2003.) da je "ideja spomenika Glasa hrvatske žrtve likovna i prostorna transformacija Zida boli koji se nalazi na lokaciji Selska ulica - Ilica", istaknuvši također da je godinama "radio na spomenicima žrtvama rata i terora, te učestvovao na svim većim natječajima vezanim za tu temu".

Poštujući potpuno autorovu stvaralačku slobodu ter uvažavajući donekle nekima sasvim razumljivu tezu da je jezikom jednoga kulturološkog i civilizacijskog miljea teško izraziti osjećaje drugoga (npr. da kršćanin ne može "u dušu" projektirati pagodu, džamiju ili sinagogu), i ne ulazeći u umjetničku prosudbu predloženog spomenika, moram istaknuti da neće proći nezapaženo činjenica da je gosp. Džamonja nekoć bio vrlo privilegiran kao umjetnik. Bilo je to u desetljećima do 1990., kad stručna kritika njegove brojne spomenike "NOR-u", "NOB-u" i "ofenzivama" nije opisivala kao "imaginarne hramove", niti je on sam neki svoj rad ikada opisao kao "hram (koji) je zamišljen kao uzvišeno mjesto kontemplacije gdje ljudi mogu biti udubljeni u osami sa svojim mislima na drage osobe, gdje će se s punim pijetetom poštovati sjećanje na najbliže koji su stradali zbog nekih nerazumnih razloga" (isticanje moje)!

Upravo zato sve što su on i gospođa kritičarka rekli djeluje zbunjujuće, jer tek sada nije jasno: je li predloženi spomenik u umjetničkom smislu produžetak autorskog habitusa ter u temeljnoj koncepciji razrada ideološke "mat(r)ice" po čijoj je narudžbi kipar, kao rekorder, "učestvovao" u natječajima? Zatim, po kojem je kriteriju ili viziji radio "transformaciju" starog Zida boli, ako u "novoj formi" nije moguće razlikovati agresiju i obranu, a žrtve terora postale su "imaginarne", odnosno virtualne? K tome, čak je i voditelj gradskog Ureda za branitelje i predsjednik Povjerenstva za trajno zbrinjavanje "Zida boli" ter predsjednik ocjenjivačkog suda (ujedno sudionik Domovinskog rata) brigadir Miodrag Demo izjavio "da su žrtve rata dobile dostojanstven spomenik koji će uistinu biti glas hrvatske žrtve". (Gospođa Kusin je pak, u Vjesnikovu prilogu od 15. listopada, naslovljenu "Suvremena agora na Mirogoju", zaključila da će "izvedbom Džamonjina spomenika sve žrtve Domovinskog rata dobiti dostojanstveno obilježje na najprimjernijem mjestu, na najboljoj lokaciji".)

Budući da se svojedobno bila rasplamsala polemika o dosadašnjim idejnim rješenjima spomenikâ poginulim hrvatskim braniteljima, pri čemu su neki glasoviti "kunsthistoričari" većinu podignutih spomenika proglasili čistim kičem, aludirali na Hrvatsku kao "križno polje", pitali (se) je li nam "križni put" u genima i otkud ta obilježenost i tolika "opsjednutost" križem, želim, na kraju, istaknuti da svrha ovoga osvrta nije nikakav pledoaje za "križomaniju". Svjestan sam naime kako je ovakav pristup fenomenu, ne samo u našem nego i u europskom "otvorenom" društvenom ozračju (što je prije nekoliko godina pokazao bavarski, a sada talijanski spor s križem u školi), "sklizak teren" jer je, nažalost, i kod nas primjetna i prisutna u društvu i medijima, osobito u nekim intelektualnim i kulturnim krugovima, snažna "krucifobija".

Nitko ne tvrdi da je Domovinski rat imao "križarsko" obilježje, ali isto tako nije moguće zanijekati da je hrvatska oslobodilačka borba 1991.-1995. bila jedna od epizoda povijesne gotovo kontinuirane borbe "za krst časni i slobodu zlatnu".
Upravo zbog toga i radi toga i naši spomenici moraju biti doslovce jasan "glas hrvatske žrtve" koji i budućim generacijama govori ne samo da je svjesno prinesena u želji i za njihovom slobodom, već i da Hrvatska, kao nekoć "predziđe kršćanstva", poput uredno složenih opeka kao znaka sloge i jedinstva, bude aktivan čimbenik u obrani i izgradnji europskih ideala i vrijednosti. Naši novi spomenici također treba da budu i snažna poruka - Apel! - svijetu da Hrvati ne žele biti tek bezličan "Brick in the Wall" novog poretka globaliziranog svijeta, nego kockica s identitetom u mozaiku buduće Europe kao obiteljske zajednice narodâ. Zato valja promisliti kojega smisla imaju ovdje ideje i građevine globalnih i europskih arhitekata ili umjetnika - koji će žrtvu za najviše ljudske ideale, nadahnutu evanđeoskom slikom "pšeničnoga zrna", zatvoriti u "otvoreni" labirint za lutanje izgubljenih duša koje ne znaju ni zašto su pale niti vide smisao svoje žrtve - ter znati odmah uočiti ako neka tipično (novo)poganska ideja odudara od našega "stila" i tradicije.

Potreban je dakle razuman oprez da nam se u "tranziciji" ne dogodi ni duhovna, ni vjerska, ni kulturna negativna transformacija (tj. preobličenje kao izobličenje!), nakon čega nas nijedna "Arijadnina nit" ne bi više iz labirinta globalne "spomeničke baštine" dovela izvoru s kojeg smo potekli.
Nuždno je to nadasve zbog pijeteta prema našim ratnim žrtvama i dostojanstvena poštovanja njihove ljubavi, zanosa i izvorne ideje s kojom su nam darovali najviše što su imali, ter time sebi podigli nenadmašan i jedinstven spomenik, "aere perennius"!

Budući da do proljeća, kad je predviđeno ostvarenje plana podizanja novoga spomenika, ima dovoljno vrjemena, bit će koristno da se cijela ideja temeljito ponovno premisli, kako bi se izbjegla i teoretska mogućnost promašaja. Jer poslije je uzaludno žaljenje da smo se, izborom "suvremene agore" kao ideje najgore, (možda i nehotice) blamirali pred poviješću, a žrtvama Domovinskog rata, i samima sebi, "smjestili" golemu podvalu.

---------------------

NB: Sapienti sat (a blenti ni budilica)! Kako onda, tako i sada i vazda… u Hrvatskoj… 'Neamen!'

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Na četiri cigle na Selskoj i ja upisah neka imena.Koliko se god ta imena odnose na moje rođake, za ostale ljude ta imena su samo neka od nekih imena.Za Džamonju i gradske velmože sva imena su na žalost promocija sebe ... prikaži još!ebe samih, jer, eto, učiniše i oni nešto što je vezano uz nečiju tragediju.Kako vrijeme protiče, sve više ta imena naših bližnjih prerastaju u nešto bezimeno, u nešto opće.Ništa nikome ne znače, izbljedivši u kolektivnoj svijesti kao i krunice o kojima govoriš.

  • Avatar DonBlog
    DonBlog:

    Pametan čita - blesan gleda! Dakle, odi u bus i gledaj tv ili video :D

  • ZLO:

    Pročitat tvoj članak je isto kao pojest pijat pasta šute pun brokava. Za koga ti pišeš? Za ove tvoje šefove s Kaptola? Jel to ti njih oces impresionirat ovim mentalnim masturbacijama. Jel stvarno misliš da ova ekipa mladih ljudi u ... prikaži još!u autobusima na putu za Irsku i Njemačku, da bi ubili vrime, čita ove tvoje pihdarije o Zidovima boli.