Blogosfera Don Blog

Jesam li prorok ili kukavica…!?

Tema ovogodišnjega Teološko-pastoralnog tjedna, koji je u siječnju održan u Zagrebu, bila je – po mojem sudu – veoma važna, aktualna i snažna: "Proročka dimenzija kršćanina u životu Crkve i društva". U dva i pol dana održano je ukupno 16 predavanja. Dva najvažnija, najsadržajnija i najaktualnija, kao i najprovokativnija pa prema tome i najkoristnija predavanja održali su dr. Josip Grbac i dr. Ivan Bodrožić. Glavna misao, ujedno poruka i zaključak TPT-a istaknuta je kao naslov dvaju priloga u Glasu Koncila: "Našem je narodu potrebno više proroka" i "Treba se usuditi!" Sapienti sat!
Objava 14. veljače 2019. 7 komentara 851 prikaza
Prorokov krstni list
Prorokov krstni list
Krstni list proroka Alojzija

U svojem predavanju na samom početku (bilo je to uvodno izlaganje), dr. Grbac, prof. moralke na Teologiji u Rijeci, među ostalim je pokušao iznijeti ocjenu - kroz odgovore na pitanje od dva dijela - gdje je Crkva u posljednje vrijeme bila prorok, a gdje je, tj. kada je zakazala? Potom je nabrojio da smo bili proroci:
- kada smo zdušno prihvatili i podržali uspostavu demokracije u Hrvatskoj, pojedinačno i kao zajednica, govorom i djelovanjem;
- kada smo kroz cijelu našu nedavnu prošlost bili gotovo jedini koji su se sustavno brinuli o našoj dijaspori;
- kada smo se jasno opredijelili za definiciju braka u ustavu;
- kada smo jasno naznačili nedostatke kurikulne reforme i Istanbulske konvencije;
- kada smo se zalagali za slobodnu nedjelju;
- kada smo, iako nedovoljno, prozivali oblike korupcije i nepravde u društvu.
Na koncu tih odgovora, kao potvrdu svoje procjene naveo je "činjenicu da smo bili prozivani s mnogih strana".

Međutim, kako je istaknuto u prikazu u navedenom katoličkom tjedniku, nešto je dulji i nijansiraniji bio odgovor na drugi dio pitanja. "Nismo se dovoljno odlučno i sustavno znali suprotstaviti ideološki obojenoj medijskoj kulturi koja na Crkvu gleda kao na glavnoga oponenta", rekao je dr. Grbac, smatrajući da je djelomično razlog i pomanjkanje sposobnosti u komunikaciji, ali i stručnosti u iznošenju stajališta. Taj dio analize zaključio je pitanjem: "Koja to biskupija ima istinske glasnogovornike koji će promptno reagirati na neprihvatljiva stajališta u medijima ili politici?" To pitanje dosad se, nažalost, nikad nije javno čulo u našoj Crkvi! A problem je u tome što mnogi čelni ljudi naših biskupija uopće ne smatraju potrebnim da osobno reagiraju ili njihov glasnogovornik, nego čekaju da to učini netko drugi – Tajništvo HBK, Stalno vijeće, ili Justitia et pax…! (a to u Crkvi ide takvom 'brzinom' kao da živimo u doba kad je pošta putovala diližansom…) – pa na koncu "prođe baba s kolačima"… Najnoviji sramotan napad na srbijanske sportaše u Splitu pokazatelj kakve propuste Crkva čini neoglašavanjem u javnosti…

Zatim je dr. Grbac nastavio nizati odgovore (na navedeno pitanje):
- nismo se u inicijativama koje su katoličke udruge pokrenule dovoljno angažirali kao Crkva;
- nismo tim vjernicima laicima dali do znanja da imaju iza sebe sustavnu i djelotvornu podršku sveukupne crkvene zajednice.
Tu je predavač, očito je, mislio u prvom redu na hijerarhiju (!) i taj je dio završio izazovnim pitanjem: "Jesmo li spremni razmrsiti čvor o suradnji laika i klerika ili će nam laici još uvijek ulijevati nekakav strah od zastranjenja?" "Buš ga videl…!" – rekao bi biskup Jezerinac.
Dr. Grbac također je ustvrdio: "Često je naš proročki glas u nekim očitovanjima bio prigušen strahom ‘da se nekomu ne zamjerimo’. Pa i naš pastoral upada u napast popustljivosti što katkada sliči na prodavanje milosti po jeftinoj cijeni. Posebno kompromitirajuće za naše proroštvo djeluje pojava afera u Crkvi, kako onih sa spolnim predznakom tako i onih financijskih. Ljudi nas često nažalost sve trpaju u isti koš. Nedovoljna transparentnost i odlučnost u sučeljavanju s tim rađa afere, ubija sve, pa i istinske proroke.

Možda – nastavio je Grbac (a to "možda" sasvim je suvišno!) – i s naših propovjedaonica nismo bili dovoljno proroci jer smo zaboravili da se s njih ne nudi samo nauk, svojevrsno moraliziranje pojedinaca, nego su one također mjesta s kojih se mora čuti proročki krik u odnosu na sve negativno, i u društvu i u Crkvi – naglasio je na kraju Grbac, zaključivši da nam je za zaokret od KONFORMIZMA prema snažnijemu PROROŠTVU potrebno više znanja i hrabrosti, a primjera nam ne nedostaje: Sv. Ivan XXIII, Bl. Alojzije Stepinac, Bl. Miroslav Bulešić... itd. Slično se, sjajno, izrazio i biskup Palić, u propovijedi na slavlju Sv. Vlahe u Dubrovniku: "Glas nas na u Crkvi i u svijetu mora biti KRIK, a ne nerazgovijetan žamor!" Ili veoma stručno teološko 'mucanje', koje narod ne razumije! Ili oštar prijekor 'vladajućima' – što je ravno "lajanju na mjesec" ili "proklinjanju tame"…!

A zašto je među nama – i među biskupima i među svećenicima – malo onih koji su kao tri 'sveta proroka', koje je spomenuo Grbac? Odgovor možemo naći u riječima prof. Ivana Karlića, koji je, ističući važnost (zaštite) obitelji ali i još nekih društvenih tema, u jednoj diskusiji naglasio: "Treba se usuditi. Mi se ne usudimo o sličnim temama javno govoriti, od vrha prema nama običnim svećenicima. Ne usudimo se davati javnu podršku jer će nas optužiti: 'Svrstavate se!' No mi se moramo svrstavati!"

Kao primjer pravoga proroka, koji se nije ustručavao govoriti, dr. Karlić je naveo Bl. Alojzija Stepinca. A upravo je njega kao primjer velikoga našega pastira i proroka naveo također dr. Bodrožić, profesor na KBF-u u Zagrebu (u intervjuu u Glasu Koncila) rekavši za Stepinca: "On je bio jako svjestan da je on prvi koji treba progovoriti i da je prvi koji će izgubiti glavu ako do toga ima doći. No iza njega je išlo njegovo stado. Mnogima je upravo takav neustrašivi pastir davao snage da pred pogiblima prevladaju strah. A i Blaženi je Alojzije bio svjestan pomoći Crkve Božje čiji je pastir. Toliko je puta tražio od vjernika da mole za njega, da ga podrže u svjedočenju! I tu se očitovalo zajedništvo Crkve u proročkoj službi. Mislim da nam je i on putokaz kako tražiti istinsko zajedništvo u proročkoj službi. Pastir se ne smije bojati biti prvi koji se zauzima za istinu dokraja."

Objašnjavajući samo značenje pojmova prorok i proroštvo, dr. Bodrožić je istaknuo: "Proroštvo je bremenita riječ koja nas vraća u kontekst djelovanja starozavjetnih proroka. DANAS proroštvo, odnosno proročka dimenzija Crkve, označava propovijedanu živu i aktualnu riječ, smještenu u kontekst vremena i prostora. Propovijedanje Crkve, dakle, nije samo ponavljanje i prenošenje nekoć utvrđenih formula vjerovanja ili pouka, nego živa riječ, koja poziva na preobrazbu čovjeka, društva i naroda. No da bi riječ Crkve, ili proročka riječ u Crkvi mogla biti živa riječ koja istinski preobražava čovjeka i njegove stvarnosti, da bi uistinu bila posebna u odnosu na sve druge riječi i poruke kojima je naše vrijeme preplavljeno, ona mora biti riječ živoga Boga i o živom Bogu. To je osnovni kriterij za razlučivanje je li neka riječ proročka ili nije: odražava li ona osjećaj i svijest da moramo govoriti iz snage koju nam daje živi Bog, kako bismo progovorili o njemu ter njegovom riječju obasjali konkretne, aktualne prilike. Prorok, dakle, mora biti Božji čovjek, a proročka dimenzija od Crkve kao zajednice i od pojedinih kršćana, bez obzira na njihovu ulogu i službu u Crkvi, traži trajnu dvostruku otvorenost: prema Bogu i prema konkretnomu čovjeku u konkretnim vremenima i prilikama."

Očito je, iz Bodrožićevih riječi, da ni biskup ni svećenik u konkretnim okolnostima, parafrazirat ću proroka Izaiju, "Sionu za ljubav ne smiju šutjeti!" Štoviše, ističe da pastiri trebaju govoriti, ali dodaje: "No ne mislim da sve mora biti rečeno kroz propovijed. Kad postoji sadržaj glede kojega Crkva po svojem poslanju mora zauzeti stajalište, a nije izravno vezan uz tumačenje otajstva, mislim da i osim propovijedi postoji za to dovoljno mogućnosti. Zašto to ne bi bio nastup u medijima, primjerice pisanje novinskoga članka? Ili zašto biskup ne bi izišao pred svoju zajednicu i održao predavanje? Ili napisao teološki članak ili knjigu koja bi pokrenula društvenu raspravu o nekom pitanju? Danas smo se odviknuli od toga. No veliki su pastiri u povijesti Crkve, osim što su propovijedali, pisali poslanice, govore, traktate, knjige." A zašto pastiri kršćanskoga puka u Hrvatskoj to ne čine, ili zašto to samo rijetki čine i to veoma rijetko? Zato što nisu veliki ili zato što su konformisti? – nameće se logično pitanje. Ili je razlog nešto treće…?

Naime, naslov Bodrožićeva predavanje bio je "Pastiri Crkve između revnosti i konformizma u društvu sloboda". Jasno, ni u jednom trenutku, dok o ovome slušamo, čitamo ili razmišljamo, ne smijemo smetnuti s uma da se to odnosi na SVE pastire – od "prvoga biskupa" do "zadnjega kapelana" (!). To više što naš vjernički puk upravo od pastira – poglavito biskupa, a onda i od svećenika – najviše očekuje da budu proroci. Premda su svi kršćani po krštenju, kao što kaže Sabor, pozvani na svetost, ipak je očekivanje vjernika opravdano, jer pastir po naravi stvari ide ispred svojega stada. Znademo dobro da je upravo tu sliku za opis svojega služenja izabrao sam Isus Krist. Zato u prvom redu pastiri trebaju biti proročki glas Crkve.

A glede famoznog KONFORMIZMA, koji se u Bodrožićevu izlaganju spominje kao suprotnost proročkomu djelovanju, predavač objašnjava taj izraz i opisuje gdje vidi taj konformizam: "Vidim ga kao opasnost posvuda oko sebe, počevši od samoga sebe. 'Conformare' znači suobličiti se. Suobličiti se, u ovom slučaju, svijetu. Problem je, naime, kad mi kršćani, koji bismo se trebali suobličavati Kristu, poprimati njegovu 'formu' i 'format', poprimamo oblik ovoga bezličnoga i grijehom izobličenoga svijeta. Svatko bi se svaki dan trebao pitati: Jesam li danas učinio sve što je u mojoj mogućnosti da se otvorim živomu Bogu, da budem s njim? Drugo, jesam li negdje, baš iz toga iskustva Boga, trebao reagirati, djelovati?" To se dakle odnosi i na svećenike i na laike!

Jer kad u nama nema živoga Božjega Duha, tada nam nedostaje i žara za Boga, ali se – što je najopasnije – time uopće ne opterećujemo odnosno uopće ne shvaćamo da nešto nije u redu. I onda u toj lošoj rasterećenosti ne vidimo što bismo to trebali glasnije prozvati u društvu. A toga je cijeli "velebit", jer naše je društvo "postalo društvo rastava brakova, siromašnoga obiteljskoga života, društvo zabave. Mladima se troše (i TRUJU – m.op.) duše, a prema tome smo često ravnodušni. Na taj se način i mi uklapamo u kanone, u forme, u oblike koje je društvo nametnulo", a naša najčešća reakcija je slijeganje ramenima i frazetina da smo tu nemoćni. I zato Crkva ništa ne poduzima na području "zabavne kulture", koje je najjači poligon za moralno kvarenje djece i mladih.

Zato je predavač, vrlo provokativno zaključio da "konformizam može ići, i kod nas pastira, da nam, kao i svima drugima, bude važno imati radno mjesto, svoju plaću, da i mi možemo lijepo živjeti. Naposljetku se može dogoditi da nas više nije briga za ljude, za kršenje ljudskih prava, za nerođene, za obitelji, za sretnije i pravednije društvo – jer nama je dobro." Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

A i to se jednako odnosi i na biskupe, i na svećenike, i na sve vjernike! Zato bi se svaki kršćanin svaki dan navečer prije sna trebao zapitati: Jesam li danas bio hrabri evanđeoski prorok ili kukavni konformistički 'prorock'?

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Koliko primjećujem, Crkva se ovih dana ,kao, nalazi u nezgodnoj situaciji, jer mora raspravljati o svojoj intimi kod pape na ispovijedi.Baš je ovaj papa nezgodan.Sada na jednom i Crkva mora nekome iznositi, odnosno, priznati vlastite grijehe, a do sada je ... prikaži još! to zahtijevala samo od drugih.Dobro, red je red, a grijeh je grijeh.No, sada dolazimo do pokore koju bi Crkva trebala prihvatiti, a tu mi se čini da je više prisutno izbjegavanje snošenja poslijedica, a manje pokazivanje vlastitog kajanja.Mišljenja sam da bi bila odgovarajuća pokora Crkvi, kada bi se za svake euharistije, u momentu propovijedi o evanđelju, jasno i nedvosmisleno zamolio oprost od vjernika za sva nedjela koja je Crkva do sada počinila.Vjernici bi tada shvatili da se je Crkva stvarno pokajala i zatražila oprost.Što misliš o toj pokori?

  • Avatar DonBlog
    DonBlog:

    Sori, fratello - nemam namjeru nikoga DISkvalificirati (žao mi je ako se netko takvim osjeti)... Samo kad skladam nešto u A-duru onda koristim ton DIS :D Živ mi bio - i dobro je što si ponovio ono što sam i ... prikaži još! ja istaknuo... (premda je situacija mnogo gora)!

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Pretpostavljam da će se don Anđelko javiti čim se vrati iz vatikana sa duhovnih vježbi.