Blogosfera Don Blog

"Kapitalizam je najbolja kontracepcija!"

U svibnju prije tri godine, na dekanatskom susretu svećenika Otočkoga dekanata, održao sam izlaganje pod naslovom Planiranje pastorala u sv(i)jet(l)u 'nove demografije'. Objavljujem ga sada ovdje (neznatno skraćena) kako bi bilo što očitije da se u Hrvatskoj apsolutno ništa ne mijenja (nabolje) – glede usklađivanja života s novim trendovima, kako ne bismo nazadovali! Doslovce po čestoj floskuli – "izostaju reforme!" Štoviše, nažalost, upravo zbog neshvatljive inertnosti - i u društvu (na svim razinama) i u Crkvi (in capite et in membris) – naš je narod došao na sam rub demografske katastrofe…! A njezini su korijeni u prvom redu DUHOVNI…! Ali upravo je tu tvrdnju i činjenicu (većini) najteže razumjeti…
Objava 12. ožujka 2018. 2 komentara 339 prikaza
Demografija (J. Marušić, SD)
Demografija (J. Marušić, SD)
Slavonija i demografija (J. Marušić, SD)

Umjesto uvoda napominjem da ovo nije "zaokružena cjelina" odnosno predavanje s iscrpnim opisom i obrazloženjem svih važnih "teza", nego u prvom redu niz "logičnih natuknica" koje nam mogu biti poticaj na razmišljanje i povod za razgovor (ne samo danas) o važnim fenomenima koji su premalo prisutni u javnosti - pa se i crkveni ljudi redovito ponašaju kao da "nema ništa nova pod suncem", kako kaže Biblija. Ovo izlaganje temelji se na poticajima iz pobudnice pape Franje RADOST EVANĐELJA ter na novim globalnim trendovima – među kojima gotovo najpresudniju ulogu ima tzv. nova demografija u svijetu. Svrha je ovoga priloga prikazati kako se, upravo pod "pritiskom" raznih globalnih trendova, ne samo svećenicima nego i cijeloj Crkvi nameće zadaća preobrazbe pastoralne prakse i reforme svih struktura, kako bi nova evangelizacija bila što uspješnije ostvarivanje misijskog poslanja Crkve.

I.
Prvo poglavlje apostolske pobudnice pape Franje "Radost Evanđelja", pod naslovom Misijska preobrazba Crkve, ima pet dijelova: 1. Crkva koja izlazi, 2. Pastoralni rad u preobrazbi, 3. Iz srca evanđelja, 4. Poslanje protkano ljudskim ograničenjima, 5. Majka otvorena srca.

Pod vidom naslova ove teme posebno nam je zanimljiv i važan drugi dio – Pastoralni rad u preobrazbi. Papa upravo taj pojam preobrazba ističe i naglašava mnogo puta. Mi, ovdje okupljeni, tj. članovi našega dekanata – a to se može primijeniti na cjelokupan personal naše biskupije – ne smijemo podleći napasti da pomislimo kako je to za nas prekasno. Odnosno, da je poradi visokog prosjeka naše životne dobi, bilo kakva promjena pastoralnih navika za nas izvediva, ili da se ta famozna Papina preporuka o nužnosti preobrazbe odnosi tek na nekoliko mlađih kolega. A kad je riječ o prosjeku starosti, ona je (za razliku od nekih "penzionerskih" dekanata ne samo na razini naše biskupije nego i drugdje po Hrvatskoj) konkretno u našem dekanatu relativno dobra – prosjek nam je oko 53,5 godina - imamo "čak" i trojicu ispod 50 godina starosti (međutim, više nije tako jer smo se zbog novih premještaja 'postarali'! – sadašnja napomena).

Ipak, unatoč takvom stanju, ne smijemo ostati ravnodušni na Papine poticaje. On u spomenutom poglavlju ističe kako je svjestan toga da danas dokumenti ne pobuđuju jednako zanimanje kao nekoć i da brzo padnu u zaborav. "Usprkos tome, hoću istaknuti da ono što ovdje (=u pobudnici – m.op.) želim izraziti ima programatsko značenje i važne posljedice. Nadam se da će sve zajednice uložiti potrebna sredstva da napreduju na putu pastoralne i misijske preobrazbe, koje ne može ostaviti stvari takve kakve jesu. 'Puka administracija' danas više nije dovoljna" (točka 25), naglašava Papa jasno.

Kao što to čini u svim javnim nastupima, tako i u ovoj pobudnici Papa iznenađuje i gotovo šokira stavovima i izrazima. Citirajući Drugi vatikanski sabor – koji kaže: "Dok Crkva hodočasti svojim putem, Krist je poziva na onu neprekidnu reformu koja joj je kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna" – Papa dodaje: "Postoje crkvene strukture koje mogu čak ometati evangelizacijski polet, jednako tako, dobre su strukture korisne jedino kada postoji neki život koji ih vodi i nadahnjuje, podupire i procjenjuje" (26).

U podnaslovu Neodgodiva crkvena obnova Papa naglašava potrebu reforme struktura, koju zahtijeva (nuždna) pastoralna preobrazba, a ona se može, kaže on, "shvatiti jedino kao dio napora koji se ulažu da one (strukture) postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za 'izlaženjem' i tako potpomogne pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo" (27). Među tim strukturama Papa konkretno navodi ŽUPU, ostale crkvene zajednice i pokrete, biskupa/biskupstvo, papu/papinstvo ter na kraju naglašava da svi "trebaju čuti poziv na pastoralnu preobrazbu" (32).

Za nas je posebno važno i zanimljivo što kaže o župi i biskupu. Nakon što je istaknuo kako ŽUPA treba da bude "prisutnost Crkve na nekom teritoriju" i "zajednica (svih) zajednica", dodaje (očito sa žaljenjem) kako "moramo priznati da poziv na preispitivanje i obnovu župa nije još uvijek dao dovoljno plodova da one postanu još bliže ljudima, da budu sredine živog zajedništva i sudjelovanja i da budu potpuno misijski orijentirane" (28).

A za BISKUPA – koji je po svojoj službi predvodnik stada (zato kao pastir ima i štap!) – Papa kaže da će "u nekim prilikama morati ići za svojim narodom… jer stado posjeduje vlastiti osjećaj za pronalaženje novih putova" (31). To zvuči nevjerojatno, a ovo još više: "U svojoj službi jačanja dinamične, otvorene i misijske zajednice morat će (biskup) poticati i zahtijevati tijela sudioništva koje predlaže Zakonik kanonskog prava i ostale oblike pastoralnog dijaloga, sa željom da sasluša sve, a ne samo neke, koji su uvijek spremni reći ono što on želi čuti (istaknuo – A.K.). Ali glavni cilj tih procesa sudioništva neće biti u prvom redu crkvena organizacija, već misijski san da se dopre do svih" (31). Ne znam je li ijedan papa prije Franje izgovorio takve riječi.

No što to konkretno za nas znači? Jasno je to iz posljednjih riječi toga drugog poglavlja. "Pastoral u misijskom ključu (Papa stalno ističe misijsko poslanje Crkve! – m.o.) traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim 'uvijek se radilo tako'. Pozivam sve da budu odvažni i kreativni u toj zadaći propitkivanja evangelizacijskih ciljeva, struktura, načina i metoda vlastitih zajednica. Utvrđivanje ciljeva bez prikladnoga zajedničkog traženja sredstava za njihovo postizanje osuđeno je na to da se pretvori u fantaziju" (33). Eto, dodat ću iskreno, premda se ne morate sa mnom složiti, da sam mnogo puta imao dojam kako na našim susretima i sastancima, i na ovakvim dekanatskim, i na biskupijskim – poglavito kad nam dođe neki ugledni teolog 'soliti pamet' – mi uglavnom fantaziramo.

Stoga, da se i ovaj naš susret ne pretvori u fantaziju, kako kaže Papa, odnosno da ovo moje izlaganje ne bude puko fantaziranje, navest ću sada nekoliko društvenih činjenica odnosno globalnih čimbenika koji nas moraju potaknuti na kreativnost, na preobrazbu koju Papa traži, pa čak nas i zabrinuti zbog svoje dramatičnosti s posljedicama za cijeli svijet. A to od nas i na župnoj, i na dekanatskoj, i na biskupijskoj razini, pa čak i na razini HBK, neizbježno zahtijeva praksu kratkoročnog i dugoročnog PLANIRANJA.

Mi stariji sjećamo se kako su tzv. "petoljetke" u komunizmu (posebno one u bivšem Sovjetskom savezu) bile predmet sprdnje, jer se vlast uvijek na kraju hvalila postignutim uspjesima i premašenim planom od barem 101%. Mi smo – za razliku npr. od Nijemaca – još uvijek, nažalost, kao po nekoj negativnoj tradiciji ili inerciji našega mentaliteta, umjesto ozbiljnog planiranja skloniji "svetoj improvizaciji" odnosno "prepuštanju svega Duhu Svetomu" (kako je svoj dojam o voditelju duhovnih vježbi prenijela jedna časna sestra po povratku u samostan). Ipak, znademo dobro – bez plana se ne može ništa ozbiljno raditi.
Konkretno, imamo godišnji Pastoralni plan Gospićko-senjske biskupije - što je vrlo važno i potrebno – ali nemamo ni petogodišnji, ni desetogodišnji. Na razini biskupije nemamo nikakvu "projekciju budućnosti", predviđanje kretanja ili događaja na različitim razinama – kao što to imaju sve ozbiljne tvrtke ili društvene ustanove. (To sam, u povjerenju, rekao i našemu biskupu Mili nakon sjednice Prezbiterskog vijeća…)

II.
Zato nam se sada, ponavljam, upravo takvo PLANIRANJE – projekcija svih zadaća – nameće kao velika nužda (ovo nemojte shvatiti doslovce, tj. u vulgarnom smislu, nego upravo obratno: kao dramatična potreba!). Zašto? Zato što se na globalnoj razini, čega mnogi nisu svjesni, događaju dramatične promjene. Rađa se, kako je izvanredno studiozno i argumentirano i u istoimenoj knjizi (2009.) objavio američki analitičar i publicist John Allen – BUDUĆA CRKVA. U tome sjajnom djelu on donosi analize sadašnjega stanja ter vlastita predviđanja smjerova u kojima će Crkva ići prema 22. stoljeću, a osobito onoga što će se događati do god. 2050. i to pod vidom deset trendova: 1. nastajanje svjetskoga katolištva pod utjecajem Juga (Latinska Amerika, Afrika, i Azija), 2. sekularizam, 3. islam, 4. "nova demografija", 5. uloga laika, 6. biotehnološka revolucija, 7. globalizacija, 8. ekologija, 9. rađanje novih velesila, 10. pentekostalizam i katolički karizmatski pokret.

A sada, uz napomenu da svi spomenuti trendovi već utječu na Hrvatsku na svim razinama – i na društvo i na Crkvu, više nego smo svjesni! - kratko ću oslikati stanje pod vidom tzv. nove demografije, jer izumiranje naroda je naš gorući problem, s kojim se nitko ne bavi – ni politika, a nažalost ni Crkva koliko bi trebala (HKB ga je "otkrila" tek nedavno – zato sam kraticu HBK 'preveo' kao Hrvatski Blaženi Kolumbo!). Evo najprije nekoliko činjenica.

Godine 1900. bilo je na svijetu oko 266 milijuna katolika, od kojih je oko 200 milijuna bilo u Europi i Sjevernoj Americi, a ostalih 66 milijuna u ostatku svijeta. A godine 2000. bilo je na svijetu nešto više od 1 milijarde rimokatolika, od kojih su svega 350 milijuna bili Europljani i Sjeverni Amerikanci. Izrazita većina, zapanjujuća brojka od 720 milijuna ljudi, živjela je u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Gotovo polovina svih katolika – više od 400 milijuna – živjela je u samoj Latinskoj Americi (u 100 godina s 53 milijuna broj se povećao na 400 m.!).
Godine 2000. među 10 zemalja s najvećim brojem katolika na svijetu od europskih zemalja bile su Italija (56 milijuna), Francuska (46), Španjolska (38) i Poljska (37), a nijedna afrička zemlja. Međutim, po demografskim pokazateljima UN-a, godine 2050. među 10 najvećih katoličkih zemalja na svijetu bit će tri afričke zemlje - Kongo, Uganda i Nigerija, a s popisa će ispasti Španjolska i Poljska.
Za Hrvatsku, samo brojčano gledano, procjene demografa su katastrofalne – bit će nas milijun manje! Sve to neminovno rađa posljedicama na svim razinama života.

Dakle, pod utjecajem "nove demografije" već se u svijetu događaju nevjerojatne promjene, od kojih je najveće iznenađenje pad fertiliteta u islamskim zemljama. Stoga će, kažu stručnjaci, nakon što svijet u drugoj polovici 21. stoljeća dosegne broj oko 9 milijarda ljudi, krenuti postupna depopulacija sa zapanjujućim rezultatom odnosno predviđanjem da će 2300. na svijetu biti samo oko 2,5 milijarde stanovnika.

Zašto dolazi do pada fertiliteta odnosno do depopulacije ili izumiranja naroda – poglavito u bogatim zemljama? Oko toga ima još uvijek sporenja, ali jedan američki demograf sažeo je bit problema u izjavu: "Kapitalizam je najbolja kontracepcija." Naravno, to je posebna i opširna tema ter joj stoga ovdje ne možemo posvetiti više pozornosti (nedavno sam taj fenomen uključio u komentar na Don blogu pa, sa svom skromnošću, preporučujem da ga potražite na VL-blogosferi).

Što je u tome najuočljivije? Možda najvidljiviji pokazatelj nove demografije, navodi Allen u svojoj knjizi, "jest dramatičan porast starijega svjetskog stanovništva, što je stvarnost već sasvim razvidna u razvijenim zemljama. U SAD prosječna starosna dob bila je g. 1950. trideset godina, ali će do 2050. narasti na četrdeset i jednu. U Europi ona će iznositi 47,1 godinu, a u Japanu vrtoglave 52,3 godine. Čak trećina svih Japanaca bit će za jedno desetljeće starija od 60 godina, što će za posljedicu imati potencijalno ozbiljan manjak kapaciteta i osoblja potrebnih za njegu i skrb o starijim osobama… Do kraja 21. stoljeća udio populacije starije od 60 godina porast će s 10 na 22 posto, što će čitavoj planeti dati prosječnu starosnu dob sličnu onoj kakvu zapadna Europa ima danas. G. 2050. bit će gotovo dvije milijarde ljudi starijih od 60 godina... Kao što je predsjednik američkog Vijeća za bioetiku izjavio g. 2005., nalazimo se na rubu toga da postanemo 'masovno gerijatrijsko društvo'."

Koje su posljedice toga? Najdramatičnija je nedostatak radno sposobnih koji bi mogli financirati visoke izdatke za mirovinu i zdravstvenu zaštitu velikog broja umirovljenika. Druga posljedica je useljavanje. Tako npr. ako Europa želi zadržati sadašnju brojnost radne snage morala bi svake godine primiti više od 3 milijuna useljenika. Itd. Za nas je važno znati da je EU – o čemu su političari uglavnom šutjeli 'kao zaliveni', a mediji tek sada 'stidljivo' o tome govore - već odredila kvote za broj useljenika u pojedine zemlje (pa i za Hrvatsku)!
A što to sve znači? Allen kaže: "Na jednoj razini 'nova demografija' otkočit će nova strujanja u globalnoj diplomaciji, u međunarodnoj ekonomiji ter unutar društava koja se nastoje uhvatiti u koštac s naglim demografskim promjenama. Rimokatolištvo, kao jedna od svega nekoliko ustanova na svijetu koje imaju uistinu globalan djelokrug, bit će ona kojoj će se obraćati s pozivom da pomogne u pregovorima o tim mijenama u širem civilizacijskom krugu. Istodobno će i sama Crkva osjećati učinak tih velikih promjena u svome unutarnjem životu; taj će učinak prouzročiti mnoge nove glavobolje, ali će ujedno stvoriti nove okolnosti u kojima i napredak može biti na vidiku."

Na koncu poglavlja o "novoj demografiji" autor donosi četiri kategorije posljedica toga trenda: gotovo sigurne (posljedice), vjerojatne, moguće i teško zamislive. Samo ću ih nabrojiti (bez eksplikacije).
Gotovo sigurne posljedice: 1. Mreže skrbi u Crkvama, 2. Župna njegovateljica, 3. Demografska dimenzija društvene pravednosti, 4. Stvaranje međunaraštajnog mira, 5. Kriza s crkvenim mirovinama, 6. (ovo nam je posebno zanimljivo i važno! – m.op.) Rast dušobrižništva za starije, 7. Porast kasnih zvanja.
Vjerojatne posljedice: 1. Europsko-američki razlaz u pogledu useljavanja, 2. Proameričko strujanje u vatikanskoj diplomaciji, 3. Dodatni bodovi (u doktrinarnom smislu) za konzervativce, 4. Dodatni bodovi (u demografskom smislu) za konzervativce, 5. "Teologija za sijede", 6. Otpor eutanaziji.
Moguće posljedice: 1. Pomaci u ekumenskom dijalogu s pravoslavcima, 2. Pritisak u smjeru novog gledanja na matične stanice, 3. Korist za katolištvo od demografskih kretanja (=poglavito glede činjenice da stariji postaju pobožniji! – m.op.)? 4. Rastuća potpora crkvenom obrazovanju ter formaciji mladih.
Teško zamislive posljedice: 1. Najmlađa kći Crkve (Francuska!), 2. Ženidbeni posrednici i čuvarice male djece (čak kao novi crkveni redovi!).

Umjesto zaključka, naglasit ću kako je iz svega rečenoga jasno i očito da već sada moramo drukčije nego do sada i razmišljati i planirati ter da ćemo 'već sutra' morati mnogo toga u pastoralnoj praksi prisilno mijenjati - stariji manje, a mlađi neusporedivo više (nažalost, i njih je sve manje)!

-----------------

SS-ABNB (ide samo uz kraće postove pa dakle ovaj tjedan – postimo).