Naslovnica Don Blog

'Mein Trumpf' – veliki intervju 35-orici "veličanstvenih"

Objava 14. veljače 2017. 3 komentara 1850 prikaza
Gospodin je moja snaga i pjesma!
don Anđelko Kaćunko
Sve mogu u Onome koji me jača!

POSLJEDNJI & OPROŠTAJNI 'DON POST' - NAKON 10 'BLOGODINA' (17.1.2007.-17.1.2017.)

Odlučio sam tako – i nema povlačenja od povlačenja, premda me i sada (9. veljače) uoči ovoga 'konačnog zahvata' neka sjeta hvata! Ipak, i u ovoj razmjerno laganoj zadaći, kao i u onima neusporedivo težima - "sve mogu u Onome koji me jača"! A to je isti Onaj na kojega se oslonio Bl. Alojzije Stepinac (na čiji blagdan, kako sam već prije bio odlučio, planiram postaviti ovaj prilog, ali već sada nisam siguran da ću uspjeti pa će to biti na blagdan Gospe Lurdske, možda…!). Naš sveti Blaženik je to svoje podpuno oslanjanje na Boga izrazio geslom: U TEBE SE, GOSPODINE, UZDAM (In Te, Domine, speravi)! – što i ja često ponavljam.

Dakle, kucnuo je čas našega blogorastanka, dragi poštovani čitatelji odnosno "vjernici moje virtualne župe" (ili pak "biskupije", kako kažu Darko Pavičić i urednica Sandra). Ne mogu sada, a i ne moram nakon DESET godina našega zajedništva (!) podsjećati kako je sve započelo - toga famoznoga 17. siječnja 2007. - jer to je mnogo puta ponovljeno, a stoji i na Don Blogu (Blog.hr) ter je objavljeno i u knjizi Don Blog (RASPUĆA BLOGOVSKE NEOZBILJNOSTI – Osnove virtualne donangelologije). Podsjetit ću samo da sam na poziv urednice Sandre – kojoj i ovom zgodom neizmjerno zahvaljujem na povjerenju, strpljenju, svakoj pomoći… i prijateljstvu s cijelom njezinom obitelji… - "presadio" Don Blog na VL-blogosferu u rujnu 2009.

Sada, na svršetku ove lijepe "priče" veliku zahvalu želim uputiti svima koji su redovito pratili, komentirali, prosljeđivali ono što sam pisao i na razne načine podupirali moje specijalne webangelizacijske napore. Hvala i onima koji se nisu slagali sa mnom – pomogli su mi i svojim kritikama i svojim "žalcima", koji su mi najčešće bili inspirativni. Svakako, želim se ispričati svima za eventualno neke neprikladne riječi ter zamoliti oprost za možebitne uvrjede – nikada ništa od toga nisam učinio s namjerom (a ako se to dogodilo, uvijek je bilo posljedica nepromišljenosti u žurbi! – jer, kako sam na početku definirao, "blog je tekst koji ne stigne prespavati"!). Kao što sam često završavao svoje postove, tako i ovdje ističem da za sve svakodnevno molim ter svima upućujem pozdrav i blagoslov!

Razumljivo je da svoje blogoodjavljenje nisam mogao završiti nekim 'običnim' postom, čak i da je tema bila najveća ekskluziva. Zato sam danima razmišljao o formi… i, eto, rezultat toga je ovaj pokušaj da se na jedinstven način također zahvalim pojedinim ljudima koji su mi u životu (poglavito medijskom) mnogo značili ili s kojima sam ostvario poseban vid suradnje "za Boga i Hrvatsku dragu" (kao što je prvih deset). Moram također istaknuti da nisam mogao kao "novinare" angažirati sve koje sam želio – bilo bi ih barem 350…! Veoma mi je žao, također, da ne mogu SVE sugovornike staviti u top-ten, jer svi su mi jednako dragi (zato sam 25-ero "drugih" – koji također zaslužuju čelna mjesta! - "složio" po abecedi!). Isto tako za izbor svakoga od njih, uz ono što sam naveo, imam posebno opravdanje i još "stotinu razloga"…

Na koncu ovoga neizbježnog uvoda moram objasniti kako izbor upravo 35 "veličanstvenih" ima svoju dvostruku znakovitost. Prvo, to je broj godina mojega svećeništva od ređenja 1979. do 2014. - kada sam želio objaviti svoju novu, šestu knjigu (ali nažalost nisam uspio). A, drugo, sasvim "slučajno" (jer ništa nije slučajno!) taj broj se poklopio s godinama moje novinarsko-publicističke djelatnosti – od ulaska u Zajednicu i redakciju Lista mladih MI 1981. do 2016., kada je u prosincu izišla spomenuta knjiga znakovita naslova UOČI PROGONA (ali i u "znakovitoj" nakladi: samo JEDAN – primjerak!)…

Evo dakle mojega blogoproštajnog intervjua dragim ljudima, od kojih mi – to je posebno zanimljivo - nitko nije postavio čak niti slično pitanje nekome drugom pa nikoga nisam morao moliti da nešto mijenja…!

● JOZO MARIO TOLJ (utemeljitelj i duhovnik Zajednice MI/HKZ "MI"): Kakva su danas tvoja sjećanja na dugogodišnje zajedništvo i rad u Listu i Zajednici MI?
- Hvala ti, dragi plačidruže, na tome pitanju, koje sam – da budem iskren – i očekivao, jer o čemu bismo MI (nas dvojica) nego o "MI"! Na tvoje pitanje mogao bih odgovoriti romanom, tj. cijelom knjigom, pa ću reći samo to da sam Bogu zahvalan što te je iz Zagreba poslao u Hrvatski Leskovac za duhovnika zajednici vjernika i časnim Karmelićankama BSI. Nezaboravna je, i meni životno značajna Svijećnica 1981. kada smo za prvim našim zajedničkim ručkom "popili bruderšaft" i kada si mene – tada mladoga splitskog svećenika i studenta klasične filologije na Filozofskom u ZG – "uveo" u List i Zajednicu MI odnosno u Hrvatski katolički zbor MI. Jer "MI" je, unatoč lijevoj i desnoj ignoranciji, imao golemu ulogu u oblikovanju antikomunističkog i anTITOtalitarnog & nacionalno-demokratskog i stepinčevsko-domoljubnog mentaliteta hrvatskoga naroda, poglavito mladih naraštaja već od 70-ih godina prošloga stoljeća, čak do važne uloge u stvaranju hrvatske države. Zato sam ponosan što moj život nije usmjerio JBT, nego JMT!

● MATE KRAJINA (urednik katoličke revije MI): Poštovani "don pope" (kako Vas je nedavno nazvao pater Tolj), što Vam je sve ovo trebalo? Naime, napustiti 'hladovinu' Vojne biskupije nije baš neki marketing. Zašto ste umjesto monsinjora svjesno izabrali neizvjesnost i titulu za neke popljuvanog, a za (nas) mnoge dragog i uvijek osvježavajućeg učitelja?
- Ha, po svjetovnim mjerilima nije baš neki marketing za Evanđelje bio ni Isusu kad je napustio sigurnost pustinje i provincije i "sa svom odlučnošću krenuo u Jeruzalem". A mogao je "karijeru" nastaviti i na "kaptolskim pločnicima" nekih sigurnijih mjesta i gradova ili kao 'guru' uživati slavu u nekoj pustinjskoj oazi. A ja sam postupio onako kako sam od djetinjstva formiran pa mi je i prije (bilo) i danas draže biti izvorni poljički "Pop-Ljuvan" za oranice Lijepe Naše, nego 'genetski modificiran' duhovni 'Mons-Anto' za 'prEUzvišene hodnike" narodu nepristupačnih prečasnih "čardaka ni na nebu ni na zemlji"… Priznajem, 'kriv sam' što ne mogu sebe i svoje kolege zamisliti kao feudalne zaređene grofove, jer mi smo sveti red primili radi SLUŽENJA ČOVJEKU (ne samo u svome 'selu' i narodu)…!

● VLADIMIR LONČAREVIĆ (sveučilišni profesor, novinar, publicist): Pisanje bloga znači dnevno izložiti se komunikaciji: potpori sumišljenika i kritici, "iznutra" i "izvana", neistomišljenika. No, unatoč toj, često ne lako podnosivoj dinamici komunikacije, ona je bila možda najizrazitiji element Vašega habitusa. Da uporabim termin iz kršćanske askeze, mrtvite li jedan dio svoje osobnosti ovim oproštajem od Don Bloga? Drugim riječima, kako će don Andjelko bitisati bez Don Bloga? O razlozima je možda neumjesno pitati…
- O razlozima neću ovom zgodom, ili ću tek malo… zato što su objašnjeni i u odgovoru na jedno drugo pitanje i u nekim predhodnim postovima. A zgodno nazvano moje buduće bitisanje će nadam se BITI SANJE na Fejsu… do, ako bude Božja volja, ponovnog aktiviranja u nekom drugom sličnom mediju… Spomenuto mrtvljenje smatram neizbježnim, ne samo u smislu konstante u kršćanskoj askezi, nego i potrebom za barem "malim odmorom" nakon više desetljeća naporne "DONkihotovske" javne komunikacije. Ipak, do konca života bit će mi veći teret "žderanje" zbog 'medijske inercije' odnosno nekih "grijeha crkvenih struktura" kad je riječ o pokretanju jakih medija na nacionalnoj razini, o čemu sam gotovo 30 godina kao "ojađeno zvono" uzalud 'brecao' živom i pisanom riječi spominjući katoličku televiziju i dnevni list. Zato danas, kad Vatikan pokreće L'Osservatore Romano kao tiskani TJEDNIK, moramo konstatirati da je veća medijska tragedija i povijestni propust – uz već navedeno na nacionalnoj razini! - to što npr. Splitsko-makarska nadbiskupija nema vlastiti tjednik, nego što Gospićko-senjska biskupija nema ni mjesečnik.

● VINKO SANADER (župnik i dekan trogirski): Dvadeseto stoljeće nazvano je, promatrano u svjetskim razmjerima, stoljećem rata i ratova. Tek smo malo zakoračili u 21. stoljeće i već je zemaljska kugla natopljena krvlju na milijun nevino ubijenih od raznih terorista i nasilnika. Naša civilizacija gubi bitku za ljudski život i na druge načine. Je li to kraj ove civilizacije? Ima li nade za nas? Ove godine se navršava stota obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi (Portugal) trima malim pastirima Luciji, Franji i Jacinti. Što bi nam Gospa Fatimska poručila i ponudila kao rješenje povodom te njezine 100. obljetnice ukazanja (13.5.1917.)?
- Uh, mnogo jakih pitanja…! Nije nimalo slučajna ta fatimska obljetnica, jer ima mnogo "linkova" na prošlost: Oktobar(bar)ska revolucija 1917. – početak moderne slobodnozidarske revolucije 1717. – početak protestantske revolucije 1517. Za naš, većinski katolički narod – "Narod Sv. Petra" (kako se zvala opereta koju smo kao gimnazijalci izvodili po župama) – rezultat svih tih revolucija može se svesti na moderniziranu formulu: Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena…! A to je jedino "blago" koje nam globalna i lokalna POLITIKA može dati – što jadni narod nikako da shvati! Ipak, nije nimalo slučajno da usred globalnog i lokalnog mraka (u kojem je i sadašnja terorizmomanija samo način sijanja straha radi lakšeg stvaranja Novog svjetskog poretka!) uzvišeno stoji i sjaji Marijin lik – baš kao na početku našega spasenja – Mundi melioris Origo! Dakle, budući da je Ona također Fidellissima Advocata Croatiae – i tu je temelj naše nade! - nema straha za naš narod, ako bude (po)slušao Njezin glas iz Kane Galilejske: "Što god vam rekne (moj Sin) – (U)ČINITE!"

● JURAJ JEZERINAC (vojni biskup u miru): Kako ste se snašli u pastoralnom radu na župi nakon službe kancelara u Vojnom ordinarijatu i kapelana u PUZ-u ?
- Moram priznati da sam i sâm ugodno iznenađen kako sam se, Bogu hvala, razmjerno brzo snašao i "ušao u ulogu" župnika. Sigurno, koristio mi je predhodni pastoralni rad u Hrvatskom Leskovcu, kao i onaj specifični u Vojnoj biskupiji, ter tri godine kapelanske službe u Gospiću. Međutim, razlika je ipak velika. Vođenje župe – a ja na brizi imam tri – na određenoj je razini slično ulozi generalnog direktora neke tvrtke… Kad razmišljam o teorijsko-praktičnoj pripremi tijekom bogoslovije, čini mi se kako mi je u prilagodbi na praksu vođenja župe više koristilo iskustvo novinara nego studij pastorala na teologiji. A, uz to, potrebe "na terenu" su me natjerale da u konkretnim situacijama reagiram na logičan i prirodan način. Zato danas mlađim kolegama ističem tri praktična stupa za vođenje župe: 1. leadership; 2. management; 3. komunikacija. A za uspješnu pastirsku ulogu treba znati: 1. ljude voljeti, 2. za njih moliti, 3. s njima jesti i piti. Eto tako sam, s Božjom pomoću, svladao taj "mali tečaj za župnike" da bih na temelju njega mogao napisati praktični priručnik "Pastoralac za 21. stoljeće".

● NIKOLA MATE ROŠČIĆ ('fra Pajdo', 'barba fratar' u mirovini – teolog, pjesnik, propovjednik, publicist): Odrasli smo i dobar dio života proveli u jugoslavenskom komunističkom režimu. Iako je taj strašni režim pao i nestao on u Hrvatskoj uporno živi i djeluje. Kako se nosiš sa svim preživjelim komunističkim i jugoslavenskim izdancima prošlosti? Zatim, ti si se na svoj način uključio u medijsku stvarnost našega okruženja i učinio da si ugledni predstavnik Crkve u medijskom prostoru Hrvatske. Ako sada tvoj Don Blog 'zašuti' zar ne misliš da će time biti osiromašen glas onih koji ateistički i antihrvatski duh ne podnose?
- Svjestan sam toga – i to će mi kao teret biti stalna muka… Ali, prvo, kako sam već naveo, potreban mi je predah nakon deset godina uporne 'DONkihotske' borbe… Drugo, unatoč golemoj podpori koju sam javno dobivao od najuglednijih i crkvenih i svjetovnih auktoriteta, umoran sam od frustrirajuće ignorancije najodgovornijih u Crkvi ter od površnosti i kukavičke šutnje katoličkih intelektualaca. Glede prvoga (dijela) pitanja, ja sam europski kršćanski antifašist i nikakva problema nemam s 'yu-kom' fenomenima koje spominješ - u sebi sam nad njima proveo "lustraciju", a javno sam o njima objavio mnoge "ilustracije", i to mi je dovoljno. Isto sam učinio i s fašistoidnim komunističkim antifašizmom - davno sam prozreo i prezreo laž njihovih barbaroginih hudojamstvenih 'zvjerodajnica' i jasenovčarskih 'zlokreditacijskih' (l)istina… A sada, kako njihova mitološka Laž ubrzano kopni pod suncem argumenata Istine, hvata me i blaga sućut što će publika biti zakinuta za nove filmove o 'HAVCnojevskim epopejama'… itd.

● RAJKO BUNDALO (umirovljeni glumac, kršćanski evangelizator, katolički publicist – ujedno veliki duhovni brat i prijatelj – umjesto uobičajenog pitanja poslao mi je cijeli esej, duhovno razmišljanje, u kojem su, uz ono bitno, također mnoga druga važna pitanja, na koja nije dao opširne odgovore, ali nije niti ostavio čitatelja u dvojbi… - evo linka na taj tekst koji svakome preporučujem: http://www.zupa-kompolje.hr/index.php?menu=110&action=1088 ).

● DARKO PAVIČIĆ (kolumnist VL): Budući da sam ja bio i 'krsni' i 'krizmani' kum Don Blogu (oba 'sakramenta' su stigla u istom obredu po grkokatoličkoj praksi), molim te da nam opišeš te dane - kako je i zašto nastao blog, kako si ga počeo pisati, kako si prvih dana bio malo potišten što ti nitko ne odgovara na napise, a kada smo na webu Večernjaka objavili vijest o tvom blogu da se prisjetiš navale na tebe i danonoćne komunikacije s novim župljanima gladnih evangelizacije... pri čemu su te neki žestoko napadali i vrijeđali, ali ti si im - i (te) kako - odolijevao...
- Joooj… sjajnoooo (pitanje) – ali i to je za roman! To je bura osjećaja i ciklona uspomena… nemoguće je to kratko opisati – nadam se da ću jednom stići barem priču o tome napisati…! Vrijedno ukoričeno svjedočanstvo o tim danima je i knjiga DON BLOG (objavljena u Gospiću 2010.), koju sam spomenuo gore u uvodu, s predgovorom sveučilišnog profesora dr. Slavena Letice i pogovorom-recenzijom prof. dr. Zlatka Miliše… Ma evo poveznica za 'skok' na te (pra)početke - http://blog.dnevnik.hr/angelo1/2007/01/index.html#dan17

● MILE BOGOVIĆ (gospićko-senjski biskup u miru, povjesničar): Neki ljudi nisu mnogo govorili, pisali i činili. No, po svemu svome djelovanju vidi se da su imali "tri čiste" i cijeli život su po njima vukli pametne poteze. Pada mi na pamet Božo Milanović u Istri, a moglo bi se reći da je i Stepinac u svoje vrijeme uspio povući takve poteze koji su smjerokazi i za buduća vremena. Koja su po tebi tri poteza koje bi Crkva u Hrvata trebala povući u ovo vrijeme pa da budu značajni iskoraci za vjeru i dom(ovinu)?
- To su doista s razlogom istaknuta dva "čista" stupa hrvatske prošlosti – možda bi treći mogao biti Stadler ili Mahnić (a, tko zna, s većim vrjemenskim odmakom možda 'iskoči' i Bogović)… Jasno, svaki od njih djelovao je u jedinstvenim povijestnim prilikama i okolnostima, koje, unatoč razlikama, značajno korepondiraju s teškoćama našega naroda "u ovom strašnom času" demografskog ponora i globalnih previranja. Zato bi doista Crkva u Hrvata – ali "in capite et in membris", tj. i pastiri i stado! – morali učiniti značajan iskorak. To više što Crkva jedina to može i što više nitko to ne može. Samo što taj iskorak ne smije biti, kao u jednom vicu, korak naprijed na rubu provalije! Sudeći po općem stanju u hrvatskom društvu inicijativa za takav ISKORAK može doći samo od (nekolicine, možda i udruženih) jakih pojedinaca naše suvrjemenosti. I to od laika, nadahnutih Duhom Svetim. Jer, nažalost, kako iskustvo pokazuje, duhovni auktoriteti – na razini nacionalne mreže - teško se mogu složiti u nečemu što je izvan njihove jurisdikcije. Zato, opet nažalost, sumnjam u zajedničke poteze "naše Crkve". Ipak, te jako i žarko poželjne "tri čiste" mogli bi pokrenuti i pojedini biskupi (koji nisu iz Jeremijine tužaljke, tj. oni koji kao "proroci i svećenici NE lutaju po zemlji i ništa ne znaju"!) kao akciju u svojoj biskupiji, računajući na "malo stado" poput šake zdravog zrnja. Imamo u prošlosti takav primjer – Šimun Kožičić Benja, krbavski ili modruški biskup. On djeluje u prvoj polovici 16. st., pred turskom invazijom - u vrijeme goleme opasnosti da jedan narod (kako stoji u jednom djelu), "zajedno sa svojom vjerom i kulturom izgine ili da se pretoči u druge narode, u druge vjere i kulture" - gotovo doslovce u okolnostima kao što su današnje. I što on čini? Ne skuplja oružje, ne obilazi diplomate, ne kuje urotu… nego "želi svećenstvu i narodu pribaviti potrebne KNJIGE koje će biti oslonac njegove narodne svijesti, njegove vjere i uljudbe" (namjerno sam istaknuo te tri ključne riječi)! Zato on trogirskoga biskupa Tomu Nigera moli da "napiše knjigu o hrvatskoj zemlji i o njezinoj slavi; iako je ona pokorena, u mnogočemu je slavna" ter ističe da će ih ako to ne naprave "buduća pokoljenja okriviti za taj propust"! O kad bi tako razmišljali naši današnji duhovni auktoriteti…! Jer to je ono što nam i danas treba – VJERA i KULTURA! Nisam utjecajan na toj razini, ali godinama razmišljam nad stanjem naše Crkve i naroda pa sam zaključio, čak i kao predizbornu platformu davno predložio, pa to i sada ponavljam: za izlazak iz sadašnje krize potrebno je 'prešaltavanje' naroda na život po pravilu Sv. Benedikta, redizajniranu za nove okolnosti: MOLI – RADI – RODI! Sadržaj koji uključuju ta "tri čista" poteza, ukratko, je sljedeći. MOLI - podpuna duhovna (čak i karizmatska, sa sviješću o važnosti egzorcizma) orijentacija s temeljitim odklonom od medijske svjetovnosti; nova evangelizacija, s naglaskom na misijsko poslanje i apologetsku izobrazbu vjernika na župnim tribinama…! RADI - dvostruko kultiviranje: čak i doslovan povratak obradi zemlje za obiteljske potrebe, ali još više povratak obradi duha; odbacivanje popustljivog odgoja, vježbanje u krjepostima, učenje, stjecanje svih znanja, odbacivanje robovanja slikovnim medijima, njegovanje čitanja…! RODI – visoko vrjednovanje roditeljstva (tjelesnog za sve, duhovnog za svećenike i redovnike) u kojem čovjek ostvaruje svoje temeljno poslanje i u kojem je (tjelesno i duhovno) rađanje djece ne samo umnožavanje naroda nego i put vječnoga spasenja; vraćanje dostojanstva očinstvu; odgoj djece za čistu mladost i radostno roditeljstvo…! Eto, to je moj program, u natuknicama... A to bi trebao biti program za cijelu Crkvu, za SVE u Crkvi, s tim da narod vidi kako se njegov pastir doista stavio "na čelo kolone", a ne kao onaj koji sa začelja tjera stado kroz minsko polje!

● MARINKO MILIČEVIĆ (kancelar GSB): Poštovani kolega, kakvo je tvoje gledanje na crkvene pokrete, udruge i molitvene zajednice? Crkva im se treba otvoriti, tako nas postkoncilski pape uče. Što Crkva time dobiva ili što gubi ako to zanemari ili se sporo odaziva na te ponude?
- Razborite i Duhu Svetom otvorene biskupske konferencije širom svijeta već žive u tzv. "budućoj Crkvi", koju karakterizira uravnotežen spoj nove evangelizacije "na starim temeljima" i karizmatski obnoviteljski zanos. Kod nas je na djelu i dalje crkveni EPP odnosno Evangelizacija Paradnim Pastoralom, u kojem se Duh Sveti spominje samo zato što je nezaobilazan – tj. nalazi se u molitvenim obrascima, ali u Njega malo tko vjeruje! To je poznata praksa "sakramentalizacije" bez učinka – rezultat sam sveo na formulu: "Krsti vuka – vuk u Velebit!" Najbolji, tj. najgori primjer su nam krizmanici – ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi – koji darove Duha Svetoga, zajedno sa svojim obiteljima primaju "stisnutih šaka", a darove kumova širom otvorene duše (jer su to naučili od svojih roditelja!). Dakle, "in capite et in membris" trebao bi nam ne propuh nego vihor Duha Svetoga! Nažalost, pastoralna praksa "pleti kotac kako (duhovni) otac" ne želi "propuh Duha" jer se boji da će u svojoj ustajaloj kolotečini nešto morati mijenjati, tj. prijeći iz komoditeta u aktivitet. Možda se nešto mijenja onda kad prosjek godina kreativne biskupske konferencije padne ispod razine prosjeka dobne starosti pastoralnih djelatnika. Ali tada je nažalost kasno za bilo kakvu promjenu, jer i svećenici su ljudi koji stare i napori ih troše fizički i mentalno. Zato mi je žao što je novi dokument HBK o novoj evangelizaciji zakasnio barem 25 godina!

--------- (Slijedi niz mojih sugovornika, poredanih abecedom – žena po imenu, muškaraca po prezimenu!)

● ČILIĆ MARIN (svjetski teniski as & sportski sveučilićni profesor): Možete li nešto napisati o altruizmu i zašto ga je sve manje oko nas?
- Altruizam je – kako navodi Hrvatski enciklopedijski rječnik (a ta riječ dolazi iz francuskog jezika, ali ima korijen u latinskom) – "razumijevanje za interese drugoga, požrtvovnost koja se iskazuje drugome, spremnost da mu se na razne načine pomogne; nesebičnost". Oprjeka tome stavu i takvom raspoloženju je egoizam, sebičnost. Eto, dakle, to je vrijedno i poželjno čak i na svjetovnoj odnosno humanističkoj razini. Ali nama kršćanima to je zadaća, naše temeljno poslanje. Biblija kaže: "Bog je ljubav!" – a to možemo shvatiti i kao: Bog najveći altruist. Zapravo, to (barem za nas) znači da bez Boga nema pravog altruizma. Zato je Isus (vidi: Mt 22,37-39) proglasio za svoje učenike Ljubav kao jedini zakon odnosno "najveću zapovijed u Zakonu", ali na dvije razine: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga." Iz toga je očito da altruizma nema tamo gdje nema vjere u Boga i kako se širi ateizam tako se širi egoizam. To je očito iz estradnih poruka koje su nastale na bazi droge, a glase: "Ja volim samo sebe…", "Idem tamo gdje je sve po mom…" itd. (ima ih, nažalost, bezbroj). A kolika je uloga kršćana u današnjoj globalnoj sebičnosti očito je iz Isusove po(r)uke: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Dakle, Bez vjere, tj. bez podpunog oslonca na Isusa Krista i života po Evanđelju nema ni altruizma, ni radosti, ni budućnosti svijeta u civilizaciji ljubavi… - bez toga se svijet pretvara u brzošireću pustinju kulture smrti i globalnoga straha. Dakle, mi kršćani/katolici danas trebamo 'plamtjeti' Evanđeljem, tj. živjeti po formuli koju je izrekao jedan mudar čovjek, a danas može glasiti ovako: "Ako kršćani 21. stoljeća ne budu gorjeli od ljubavi (= altruizma!), svijet će umrijeti od hladnoće straha!" To znači da bi svaki kršćanin danas trebao biti svijetleća reklama s nadpisom: Ne bojte se - Bog je ljubav!

● ČULJAT MARKO (osnivač i urednik portala Ličke novine): Desetljeće je brzo prošlo, neki su smatrali da je kazna što ideš u Liku. Kako se kod nas osjećaš ovih godina gdje si još intenzivnije nastavio djelovati te bi li se mijenjao za neku drugu sredinu?
- Nema smisla komentirati izjave hendikepiranih tipova koji ne razumiju da je svećenik pozvan i poslan SLUŽITI ljudima na cijelom svijetu – jer je i poslanje Crkve u prvom redu globalno misijsko, što stalno ističe papa Franjo! Zato sam se jednako radostno kao svećenik osjećao i godinu dana u Solinu, i sedamnaest godina u Hrvatskom Leskovcu – koje su dio moje radostne tridesetogodišnje službe u Listu i Zajednici MI u Zagrebu – i tri godine u Gospiću, i jednako se tako radostno osjećam ovih pet i pol godina u predivnoj Gackoj dolini, tj. u Kompolju kao župnik. Zato se nikada ne bih mijenjao ni za koju drugu sredinu, nego radostno prihvaćam svaku u koju me Providnost pošalje ter svugdje jednako nastojim biti i raditi na slavu Bogu, na korist Crkvi i za dobro našega naroda.

● DUSPARA ELVIS (antievolucionist, obraćenik, autor knjige "Nanovo rođen"): Iz meni nepoznatog razloga hrvatski biskupi i svećenici odbijaju javno odgovoriti na pitanje:"Je li Alah iz Kurana Bog?" Možeš li ti javno reći svoje mišljenje je li za tebe Alah iz Kurana Bog?
- Mogu! A tome odgovoru dodajem i ispovijest vjere: ja sam katolički kršćanin i moj Bog je biblijski Bog koji se objavio u Isus Kristu, koji je za nas umro i uskrsnuo…! U Svetomu pismu Bog nas opominje: "Što tko voli, to će mu se dati!" A to se odnosi i na "bogove" kojima ljudi služe i na "božanstva" kojima se u životu klanjaju. U toj istoj svetoj Knjizi života je tisuće važnih pouka, kao što su npr.: "Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba!" ili: "Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe!" Blago onom tko Riječ Božju, poglavito Novi zavjet, svakodnevno čita i o njoj razmišlja! A svi smo, kao djeca jednog Nebeskog Otca, pozvani na međusobnu slogu, razumijevanje i solidarnost.

● GLORIJA KRANJČEVIĆ (gimnazijalka, crkvena orguljašica): Što mislite o pjevanju "duhovnih šansona" u misi? Znamo da su to uglavnom vesele i dinamične pjesme koje najviše vole slušati mladi. Jesu li te pjesme samo za posebne prigode, mogu li se pjevati u svakoj misi i je li to liturgijski ispravno? Treba li pjesme prilagoditi vjernicima koji su prisutni na misi, jer znamo da vjernici starije dobi ne znaju pjevati takve mise, a misa nije samo za slušanje nego i za sudjelovanje!?
- Sjajno pitanje - volim tu temu! To više što je ona stalno "kamen spoticanja" u Crkvi (barem kod nas). Naime, te "duhovne šansone" su obilježile moju mladost, tj. gimnazijske dane, od 1968. – svi smo ih tada voljeli… tada su nastale i najkvalitetnije pjesme toga stila, koje su napravili malo stariji kolege Bobo Delić i Šime Marović… Danas bi tu veoma raširenu produkciju trebalo zvati točnim imenom MODERNA KRŠĆANSKA GLAZBA, ili pak kršćanska zabavna glazba – jer možda čak 90 posto tih pjesama ne udovoljava kriterijima duhovne glazbe, koja se izvodi u liturgiji. Naravno, mladi (glazbenici) nisu za to krivi, jer nitko ih nije liturgijski odgojio (mnogi su se tome i odupirali – imam to iskustvo u radu s njima!), a s druge strane, jako su pod utjecajem estradnog zabavnjaštva. To je osjetno na većini misnih slavlja, čak i na Susretu hrvatske katoličke mladeži, jer većina mladih ne zna da postoji glazba koja djeluje na gornji dio tijela i glazba koja djeluje na donji dio tijela – to je znanstveno dokazano. A ključ za razlikovanje, i kriterij za izvođenje u crkvi, jest pokazatelj stavlja li neka pjesma/skladba u pokret TIJELO (pri čemu je sporedno ima li pobožne stihove!) ili pak DUŠU uzdiže Bogu!

● GRGURIĆ MIŠEL (biskupov tajnik): Koje je Vaše životno geslo i kojega svetca stavljate sebi za uzor?
- Imam četiri gesla – kao četiri vesla! Dva su iz SZ, a dva iz NZ. Evo ih redom: Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14). Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi! (Ps 37,5). Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem… u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). A na mladomisničku sličicu sam stavio stihove Tina Ujevića: "A što bih potomcima / jedino htio namrijeti u baštinu, / bila bi vedrina / – KRISTALNA KOCKA VEDRINE!" Svetci uzori su mi Ivan Krstitelj (jer je u nastupu "bez dlake na jeziku", velik u poniznosti, dao je život za Istinu), Aurelije Augustin (virtuoz misaone igre riječima u opisivanju dubine i visine Božje ljubavi i veličine), Ivan Vianney (jednostavan pastir, primjer kako se udaljene vjernike privlači Isusu) i Alojzije Stepinac (jasan, otvoren, hrabar, do svjedočenja krvlju kompas ljubavi za Boga i za Dom).

● JURČEVIĆ FRANJO (kastavski župnik, prof. filozofije i mons. dr. bloger): Što misliš o kriminalu u SDP-u – posebno pod vidom činjenice da su oni sve druge stranke proglasili kriminalnim skupinama, a samo kod njih je u takvim slučajevima riječ o "individualnoj odgovornosti" (kao u najnovijem slučaju)?
- Mene to nimalo ne iznenađuje, zapravo to je vrh sante leda, koji je sada odkriven iz određenog razloga. Naime, i ja sam prije – unatoč filozofsko-teološkom studiju i studiju klasične filologije bio u odnosu prema politici totalni "dibidus". Ali studirajući novinarstvo (na politologiji!) i ČITAJUĆI raznoliku literaturu – poglavito ono što nam je preporučivao prof. dr. Mario Plenković (s kojim sam rado diskutirao i koje me jako poštivao ter je moj intervju s prof. Jurom Radićem pokazivao studentima kao primjer kako se to radi!) – malo po malo sam shvaćao da je zločin naz(i)vati POLITIKU po ženi koja se bavi "najstarijim zanatom na svijetu", jer je, na jednoj razini, zapravo riječ o SEPTIČKOJ JAMI. U toj mutnoj i smrdljivoj vodurini sve mi se razbistrilo nakon što sam pročitao knjigu D.C.Jordana POLITIKA I DROGA. Dakle, da skratim, upravo su ljevičari u cijelom svijetu, u prvom redu političari, svojom gerilskom propagandom proširili laž da se svjetske mafije i narko lobiji lakše infiltriraju među tzv. desničare, a prava je istina da upravo liberalni ljevičari (poglavito oni ateističke orijentacije – i u politici, i na estradi, i u sportu, i u ekonomiji…) ostvaruju idealnu suradnju sa svim oblicima kriminalnog biznisa. I zato oni ne moraju ni zinuti ni cvike skinuti da bi im se po riječima ili zjenicama znalo na čemu su! Po istoj partizanskoj logici funkcioniraju kod nas lijeve stranke na čelu s SDP-om. Zato oni, u svojoj ideološkoj patologiji 'mozgovnog začepljenja etičkih žilica', npr. pokolj na Bleiburgu proglašavaju "pojedinačnim incidentima" jednako kao što odgovornost za odkriće koljektivnog šmrkanja sada svaljuju na neodgovornog pojedinca. A da sve bude tragikomično apsurdnije capo di banda glumi nevinašce (kao što je činio i njihov Drug Tito)! Zato, da se još malo poigram kraticama, taj se jeftini pokušaj narkomedijskog dribleraja na njihovu Trgu može opisati ovako: Solidarno Drugarski Prešućuju: Stari Drski Premijer Sauchgao Dragocjeni Prah…!

● KARAČIĆ IVAN (tajnik Teniskog kluba PURGER u ZG): Poštovani don Anđelko, što misliš o protestantizmu (uvažavajući sve razlike u protestantskim zajednicama, a koje se sasvim suludo zove reformiranim crkvama) i islamu, koji se stavlja u isti kontekst s judeo-kršćanstvom, makar znamo da "ništa nova i ništa dobra donio nije", i misliš li da je stav RKC u ovim pogledima malo previše "diplomatičan"?
- Mislim da Bog svakodnevno na razne načine - i po svojim čudesnim zahvatima i po ljudskim teškim promašajima pa i velikim sablaznima u povijesti Crkve (kao što su npr. raskoli ili skandalozan život ljudi s velikom odgovornošću koji su pozvani na još veću svetost, a takvih ima i danas) – stavlja na kušnju našu vjeru i vjernost, ostavljajući nam slobodu u izboru između Života i Smrti. Da bismo bez Isusa Krista bili izgubljeni meni je najveći dokaz primjer života Sv. Maksimilijana Kolbea, koji je u konclogoru dragovoljno otišao u smrt umjesto Franje Gajowniceka, i koji je – glede poštivanja crkvenog auktoriteta – rekao: "Ako i pogriješi moj poglavar, neću pogriješiti ja ako ga poslušam!"

● KATARINA KRANJČEVIĆ (studentica književnosti): Jedno od aktualnih i intrigantnih pitanja današnjice zasigurno je odnos mladih i Crkve. Očigledno je da se velik broj mladih udaljava od Crkve, osobito nakon primanja sakramenta potvrde. Ponajprije se to uočava u njihovoj (ne)angažiranosti u župnoj zajednici koja zapravo ima ključnu ulogu u pastoralu mladih. Mnogi mladi nezainteresirani su za razna događanja u njihovoj župi, a samim time i distancirani od župne zajednice. Crkva u teoriji polaže puno nade u mlade naraštaje i potiče ih na hrabro svjedočenje svoje vjere. No pitanje je kakva je situacija u praksi. Što bi Crkva mogla i trebala činiti za mlade (i obrnuto)? Kako privući mlade u crkvenu zajednicu? Koja je uloga župe, župnika i pastoralnih djelatnika (npr. kateheta, animatora) u vjerskom sazrijevanju i duhovnom obogaćivanju mladih?
- Moje je dugogodišnje pastoralno iskustvo, premda sam tek malo više od pet godina župnik, da su naši mladi još uvijek jako dobri s obzirom na dvije činjenice. Prvo, to je užasna medijska agresija koja u mladom čovjeku, zapravo već od djetinjstva, ruši temelj za izgradnju zdrave i uravnotežene osobnosti kao konstruktivnog građanina svoje zemlje i kao svjedočkog vjernika aktivnog u svojoj crkvenoj zajednici. Drugi čimbenik su njihovi mlitavi roditelji, duhovno lijeni i vjerski nepismeni, koji djecu i mlade ne dižu prema duhovnome, nego ih vuku prema svemu duhovno plitkom, tjelesnom i materijalnom. Nažalost, tu je i Crkva zakazala manjkom prikladnih programa u okviru župne zajednice. Ima i u drugim biskupijama slučajeva da su novci radije usmjereni za obnovu župnih kuća gdje uopće nema mladih i gdje je šačica starih, nego za financiranje sadržaja kojima bi se privuklo mlade! Jer obnovljena kuća je spomenik koji svi vide i hvale, a odgoj mladih se ne zapaža i ne donosi brze bodove. Srećom, ima hvala Bogu velik broj roditelja koji svoju djecu vlastitim primjerom i zdravom uravnoteženom stegom 'uzgajaju' kao zdravo zrnje za kruh naše crkvene i narodne budućnosti. Ali ima i dobrih duhovnih pastira koji im u tome pomažu (svjestni da je potrebno ne samo kilometrima derati autogume, nego također vlastita i vjernička koljena pred Presvetim). Zato, unatoč ubrzanom svođenju na od Isusa najavljeno malo stado, i kad je o našim mladima riječ - ja sam realistični optimist.

● KRANJČEVIĆ MILAN (član Društva hrvatskih književnika, Otočac): Poznati ste u javnosti kao Don Blog, dakle korisnik suvremenih sredstava komunikacije. Nalazite li u biti imalo razlike između prvih kršćana i širitelja Evanđelja (u njihovo vrijeme) i "don blogova" danas?
-
To je još jedno sjajno zapažanje-paralela-pitanje. Zato što uključuje stavljanje u pitanje uvijek aktualnih "dvojbi" (a zapravo predrasuda) kako je "ono prije bilo bolje" ili da su "stari zaostali, a mi smo u svemu napredni", koje se onda, kada je riječ o kršćanima, odnose i na način evangelizacije. Naime, ovo je bitno - glede odgovora na zadaću koju je Isus dao svim svojim učenicima ("Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!" – Mk 16,15 i/li: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" – Mt 28,19) valja istaknuti da nema razlike između kršćana u prvom i 21. stoljeću – uvijek su postojali i mlaki i gorljivi vjernici! Istina, u početku odnosno tijekom prva tri stoljeća zanos je sigurno bio veći, ali kada je 313. godine Crkva dobila slobodu a kršćanstvo postalo državna vjera tada je štošta krenulo nizbrdo (slično kao u Hrvatskoj 1990. nakon uspostave slobode i države u tzv. demokraciji) – nakon što su kršćani (i oni na početku 4. st. i oni naši koncem 20.) postali "svoji na svome" počeli su masovno gubiti i sebe i ono bitno svoje. No svih 2000 godina bilo je i kukavica i zločinaca i svetaca. To se odnosi i na prvu evangelizaciju dostupnim medijima i na ovu u 21. stoljeću – uvijek je bilo i ravnodušnih mlakonja i hrabrih inovatora i kreativnih zanesenjaka…

● LETICA SLAVEN ("sveučilišni profesor u miru Božjem"): U knjizi Robina Harrisa "Stepinac: njegov život i vrijeme" ima zgodna crtica o tome kako je budući svetac u mladosti bio bacač kugle. I ne samo to, nego je jednom, bacivši kuglu njome ubio prase. Ti si pasionirani pisac i tenisač. Koju su ulogu pisanje i sport imali u tvome duhovnom i duševnom, svećeničkom životu?
- Od početka mojih gimnazijskih/sjemenišnih dana u Splitu sport i glazba imali su veliku ulogu, a pisanje sam zavolio od 'risanja' prvih slova. To 'trojstvo' – knjiga, glazba i sport – (s)tvorili su u meni određenu ravnotežu koja je temelj moga karakternog habitusa. U tom smislu i poznatu izreku "mens sana in corpore sano" tumačim da je najvažnije zdravlje duše i duha pa će i tijelo biti zdravo ili zdravije… A tenis sam odkrio kao prvorazredni sport za mentalno-tjelesnu ravnotežu jer je gotovo kao spoj boksa i šaha, gdje se traži istodobno kretanje cijeloga tijela i brzo razmišljanje nekoliko poteza unaprijed, u natjecateljskom duhu, ali uvijek s pažnjom da se protivnika ne ponizi… Pisanje ima neke slične karakteristike (toga) sporta, ali mi je u prvom redu sredstvo biblijskog "umnožavanja talenata" koje mi je Bog dao, u službi evangelizacije & širenja i odkrivanja Božjega svjetla, dobrote i ljepote civilizacije života ter razotkrivanja mraka, zla i ružnoće kulture smrti. Tom lopticom ili kuglom nisam dosad nikoga ubio, a koga sam sve pogodio… znade samo Bog!

● LJUBIČIĆ SAŠA (novinar Slobodne Dalmacije): Cijenjeni, don Anđelko, interesantno je da sva relevantna istraživanja pokazuju da naš problem broj jedan nisu ni korupcija, ni nezaposlenost, loše radne navike..., već demografija. Nacija umire, nema mladosti, a njena energija nosi cijelu zemlju, vuče svako gospodarstvo poput lokomotive. Na službi ste u kraju koji je gotovo posve opustio. Ima li nade da se situacija u tom smislu popravi, i da Lika opet bude naša dika?
- Nažalost, Lika-naša-dika je Hrvatske preslika! Sve je točno što ste rekli, a to bi svi naši biskupi i svećenici trebali ponavljati svaki dan – ističući temeljnu istinu koju svi prešućuju: VJERA je KLJUČ rješenja! Ništa drugo! Demografi samo iznose zastrašujuće podatke, ali nitko od njih ne može dati odgovor za izlazak iz krize – jer on je DUHOVNE prirode… Dakle, najkraće rečeno - samo Bog, Isus Krist je rješenje za hrvatski narod "u ovom strašnom času"! Konkretno, kako sam već istaknuo, spasit nas može samo život po 'redizajniranoj' formuli Sv. Benedikta, prilagođenoj za naše 21. i 22. stoljeće, a glasi: MOLI – RADI – RODI! To je logičan zaključak, izveden iz Božje ponude svome narodu (već u SZ): "Život biraj ili smrt!" A to isto je nedavno sažeto formulirao šibenski biskup Tomislav Rogić rekavši (navodim po sjećanju): Neće se u Hrvatskoj rađati više djece kad svima bude bolje, nego će svima biti bolje kad se bude rađalo više djece!

● MARIJA DUBRAVAC (hrvatska pjesnikinja, Brisbane - Australija): Zašto se toliko odugovlačilo s kanonizacijom našega Stepinca? Nije li nama Hrvatima veliko poniženje to što je Srpskoj pravoslavnoj crkvi dozvoljeno odlučivati o stvarima koje se njih uopće ne tiču, pogotovo o čovjeku koji je već za života bio svetac?
- Srećom o Stepincu je Katolička Crkva već odlučila i proces, koji više nitko ne može promijeniti, završen je! Dakle, SPC u bitnome ne odlučuje ni o čemu – kako je već nekoliko puta javno istaknuto. S druge strane – znam da se ovo nekima neće svidjeti, ali po savjesti moram reći - smatram da je najveći "uteg" na postupak kanonizacije bilo kojega svetca u Katoličkoj Crkvi pretjerano isticanje i naglašavanje njegova 'naciljublja' – što je zapravo karakteristika većine pravoslavnih Crkava, a čega neki domoljubno 'uspaljeni' Hrvati uopće nisu svjestni! Najgori su u tome hrvatski "kršteni pogani", oni dakle koji uopće ne prakticiraju svoju vjeru, ali se smatraju 'vjernički kompetentnima' i spremnima "zgaziti" čak i Papu ako se, po njihovu kriteriju, zamjeri Hrvatskomu narodu. Oni naime nisu svjestni da Stepinac nije SVETAC zato što se "u ljubavi prema hrvatskom narodu od nikoga nije dao nadkriliti", nego zato što je živio i svjedočio svoje geslo: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" i živio evanđeosku milosrdnu ljubav prema svakom čovjeku u svakoj potrebi. U tome i po tome on i nama danas snažno govori i ostaje naš učitelj. I zato nam ga je Sv. Ivan Pavao Dragi u Mariji Bistrici uzdigao kao "kompas da se znademo orijentirati". Nažalost, golema većina 'bukača' za Stepinčevu svetost uopće nije pročitala ni njegov životopis. Zato bi naš sveti blaženik Alojzije – koji je poput Isusa podnosio velika poniženja - i u sadašnjim prijeporima bio na strani pape Franje, a osudio bi one koji se bezbožno zalažu za njegovu svetačku čast. Njegov život nam je, kao i Isusov, lekcija da nikada ne bježimo od poniženja. Dakle, važno je da i mi danas živimo mirno i radostno po pravilu "U tebe se, Gospodine, uzdam!" i ničega se ne trebamo bojati, pa ni poniženja, kojima se – kako nam Isus reče – trebamo radovati.

● MARIJA VUKOVIĆ (profesorica kroatistike, 1. "miovka" druge generacije): Postavljam Ti pitanje, Pjesnikovim riječima/stihovima, koje je uvijek aktualno, posebno u našem Narodu i našoj HR stvarnosti: "Čemu iskren razum koji zdravo sudi, / Čemu polet duše i srce koje sniva, / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, / Usred kukavica čemu krepost diva?" (A. G. Matoš, Stara pjesma).
- Odgovor je "medalja s dva lica". Prvo je biblijsko-evanđeosko: primjer i nauka Isusa Krista. Drugo je pučko, tj. život po odgovoru na pučku izreku, a glasi: "Kad bi pametniji uvijek popuštali – budale bi svijetom vladale!" Ako je odgovor malko "pjesnički hermetičan" odnosno zagonetan ili nedovoljno jasan, to je možda namjerno. Ako nitko ne bude razumio zašto – važno mi je da ti razumiješ (u što ne sumnjam!)…

● MIRA KRANJČEVIĆ (župna "mežnarica"): Što vi kao svećenik i župnik mislite, i osjećate li u tome kao Kristov nasljednik 'odgovornost' pred Bogom, zašto Crkva inzistira na formiranju Župnih pastoralnih vijeća (čiji članovi daju svečanu prisegu ne samo pred župnom zajednicom, nego i pred Bogom, da će vjerno i savjesno vršiti svoju službu), a neki članovi ŽPV niti ne idu na svetu Misu, a kamoli da bi razumjeli svoju ulogu? Da ste kojim slučajem Vi biskup, što biste promijenili i kako bi 'izgledala' biskupija u kojoj ste Vi prvi Pastir? Jeste li zadovoljni 'učinkom' svojih postova na Don Blogu i je li Vam žao vremena koje ste uložili u virtualne rasprave ili mislite da su 'urodile plodom'?
- Uh, sva tri strašno teška pitanja! Prvo, članove ŽPV predlažu i biraju sami župljani pa je izravna odgovornost najprije na njima, a na njihovu župniku je tzv. 'zapovjedna odgovornost'. To je slično "odgovornosti" biskupa koji pozitivno odgovara na molbu krizmanika – na kojoj kandidat i njegovi roditelji podpisuju izjavu: "Poštovani oče Biskupe… ja Vam obećavam da ću uz pomoć Božju ići nedjeljom i blagdanom na sv. misu i da ću sudjelovati i nadalje kod vjerske pouke." – premda unaprijed znade da će ga većina "prevariti"! Drugo, da sam ja biskup (a tu pretešku i preodgovornu službu nikada ne bih prihvatio!) živio bih u nekoj biskupijskoj "Svetoj Marti", sve bih (koliko je moguće, po uzoru na papu Franju) uredio da bude jednostavnije i naglasak ne bih stavljao na "strukture" i "papirologiju" nego na (novu) evangelizaciju. Jer to je nastavak 'staroga' širenja Radostne vijesti novim načinima – riječju, djelima, životom. Nažalost, malo je onih koji su toga svjestni i za to osposobljeni. Kaskamo za medijskim "sinovima ovoga svijeta" – oni jure u Ferariju, a mi se šlepamo u zaprežnim kolima. No, začudo, Riječ Božja ipak uspješno "trči" i sve 'pretrči'! Zato bi moja biskupija, uz sve elektroničke medije, imala i svoj tiskani mjesečnik, možda čak i tjednik, a pored kuće bi mi svakako bio teniski teren. Treće, nije mi žao ni jedne uložene blogosekunde, zato što je i webangelizacija dio nove evangelizacije. U svakom navještaju vodim se biblijskom formulom - mi sijemo, a Bog zalijeva i daje da raste!

● NIVES ('KiNo' OIL, Kompolje – "najbolja kafa na svijetu!"): Ima li grijeha koje svećenik ne može odriješiti?
- Da, postoje takvi slučajevi odnosno grijesi od kojih je odrješenje "pridržano" Svetoj Stolici (Papi) ili biskupu. Novi crkveni Zakonik kanonskoga prava (ZKP) donosi dvije kategorije takvih grijeha: za koje je predviđena kazna "latae sententiae" (to je kazna unaprijed izrečena u koju se upada samim time što se počini kazneno djelo, ako to zakon ili zapovijed izričito određuje), ili za koje je predviđena ekskomunikacija (to je privrjemeno isključenje iz aktivnog crkvenog zajedništva člana Crkve koji se teško ogriješio; takva osoba ne može imati nikakva udjela u slavljenju euharistijske žrtve ili bogoštovnim ceremonijama, slaviti ili primati sakramente i blagoslovine, obavljati crkvene službe i dužnosti). ZKP donosi ih u kanonima 1364.-1398. Spomenut ću samo neke: Otpad od (katoličke) vjere (apostazija), krivovjerje (hereza) i raskolništvo (shizma) su prekršaji protiv vjere i jedinstva Crkve (1364); Svetogrđe nad sv. česticama (posvećenim hostijama) kažnjava se izopćenjem koje je pridržano Svetoj Stolici (1367); Fizički napad na Papu (kažnjava se izopćenjem koje je pridržano Svetoj Stolici), napad na biskupa (zabrana, tj. obustava bogoslužja, napad na klerika, svećenika (primjerena kazna), anticrkvena društva (zabrana bogoslužja) (1370); Odrješenje sukrivca u 'De sexto' – kažnjava se izopćenjem koje je pridržano Svetoj Stolici, a odnosi se na svećenika koji bi odriješio osobu s kojom je bludno sagriješio (1378); Posveta biskupa bez dozvole Svete Stolice (1382); Povrjeda ispovjedne tajne – ispovjednik koji izravno povrijedi sakramentalni pečat upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Svetoj Stolici (1388), itd. A koliko je crkveno pravo precizno pokazuje i kanon 982 koji određuje: "Onaj tko ispovjedi da je crkvenoj vlasti lažno prijavio nedužna ispovjednika zbog zlodjela poticanja na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi neka se ne odriješi ako prije izričito ne opozove lažnu prijavu i ne bude spreman nadoknaditi štetu, ako je ima." U svakodnevnom životu najčešći slučaj u kojem vjernik upada u kaznu izopćenja unaprijed izrečenu je preko sudjelovanja u POBAČAJU. Kanon 1398 kaže: "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno." Dakle, osoba koja je počinila pobačaj ili u njemu sudjelovala, ne može ni pristupati sakramentima prije nego dobije odrješenje od kazne. To odrješenje može se dodijeliti ako se osoba doista kaje, ako je odustala od činjenja kažnjivog djela i ako je spremna nadoknaditi kaznu. Odrješenje redovito dijeli nadležni biskup ili svećenik kome on to povjeri. To ne može činiti svaki svećenik. Neki svećenici tu ovlast dobivaju po službi – to su kanonici pokorničari u stolnim i zbornim crkvama. Međutim, za tu je zakonsku odredbu o abortusu (pobačaju) - koji se tretira kao ubojstvo nerođenog čovjeka – papa Franjo nedavno odredio da svaki svećenik može dati odrješenje i za taj grijeh (onome tko se iskreno kaje i odluči više ne griješiti!).

● PAVUNA DAVOR (hrvatski znanstvenik, since 1986. at the Swiss Federal Institute of Technology in Lausanne, professor of physics): Kako bi trebala izgledati Hrvatska u 21. stoljeću, viđena očima aktivnog svećenika?
- Teško je izravno odgovoriti na to pitanje, jer ono (kao da) uključuje našu želju, tj. naše očekivanje kako BI TREBALA izgledati odnosno kako bismo mi željeli da izgleda Hrvatska u (bliskoj) budućnosti. Gorući problem, od kojega treba poći u svim analizama, projekcijama, planovima i prognozama – a koji nažalost SVI društveno važni čimbenici rijetko spominju – jest demografsko izumiranje naroda. Zamislite apsurda: propadanje je na vrhuncu, brod Crotitanik je već udario u ledenu santu smrti, voda liberalizma, genderizma, hedonizma… prodire u postrojenja… svi alarmi su odavna u crvenom… - ali ni političari, ni biskupi, ni akademici, ni… nitko ne diže uzbunu! A mediji su stalno do daske zauzeti isključivanjem mozga narodu i moralnim kvarenjem, ali čim padne 10 cm snijega "u Lici i Gorskom Kotaru" odmah se stvara panika kao da je smak svijeta… itd. Zbog toga sam siguran da će hrvatsko 21. stoljeće (ali i 22.!) biti predsmrtni hropac naroda. Međutim, kako lopta odskače tek u trenutku kad zvizne o pod, tako će i hrvatska glava tek tada 'odskočiti', tj. trgnuti se i učiniti obrat odnosno obraćenje. Slikovito kažem da će se Hrvati, tek kad vide sve zvijezde nakon što udare glavom u zid, orijentirati prema evanđeoskoj zvijezdi i poći za njom kao Mudraci prema Betlehemu… Ali već sada ima u mladoj generaciji mnogo znakova za naš nacionalni optimizam, jer vjeru i obitelj smatraju većom vrijednošću nego njihovi roditelji ter žive po formuli MOLI – RADI – RODI…!

● PEČARIĆ JOSIP (akademik, trn u lijevom oku svih anacionalnih liberala): Nas dvojica ponekad imamo različita mišljenja o pristupima rješavanju nekih problema u našem narodu i državi. Iako je mnogo više onih u kojima se slažemo, zanima me Vaš komentar o tima kada se ne slažemo.
- Smatram da se ne slažemo uglavnom i samo onda kada je riječ o – kako ga nazivam – "neartikuliranom nacionalnom entuzijazmu", a to je golem višak zanosa i zabrinjavajući manjak realizma u pristupu stvarnim društvenim problemima, poglavito pod vidom rješenja, kao i u doživljaju nekih političkih zbivanja. Jedan od najjačih primjera je zanos koji se očitovao kao erupcija histerije oduševljenja prigodom US-postavljenja 'hrvatske Predsjednice' "na čelo države". Ponovit ću: moja kritika nije bila usmjerena prema Predsjednici, koju poštujem kao osobu, nego samo na zabrinjavajuće plitko ponašanje i naivno očekivanje politički nepismenog naroda i na neracionalan odnos mislećih ljudi. Zato sam već prije tih tzv. predsjedničkih izbora objavio da je ono što je tada naivni narod – zaveden i od "slijepih" intelektualaca (čak i "mitronosnih"!) – očekivao, najobičnija "slatka varka Čokolinda!" Usput napominjem da sam ja tvorac te "stopljenice" (ona dakle nije nastala nakon afere s "čokoladom u Dubrovniku" 7.12.2016., nego mnogo prije)! Eto, ne slažemo se onda kada se previđa činjenica da više ne postoji ni država ni suverenitet a onda je štošta besmislena priča "trla baba lan…" Ironično je i brutalno paradoksalno (poglavito za kategoriju cromoljuba koji smatraju da je sve istočno od Drine pakao!) to što opće stanje u Hrvatskoj najpreciznije opisuje srbijanska izreka: "Kuća gori a baba se češlja!" (kratica: KGBČ), koja u 'prijevodu' na hrvatski glasi: "Hrvati brbljaju, a kuća im umire!" (kratica: HBKU)! Možda se ne slažemo ni u tome jesu li od otvorenih otrovnih neprijatelja Hrvatske štetniji 'ćoškasti' domoljubi koji pljuju po Katoličkoj Crkvi jer "nije dovoljno domoljubna"! A možda u još nečemu… ali nije bitno!

● REMETA IVAN JOHNNY (pjesnik, esejist): Želio bih čuti tvoje osobno svjedočanstvo, tj. "prijelomni životni trenutak" kada si imao "svoj osobni susret sa ŽIVIM BOGOM". Dakako da mislim na onaj "mistični doživljaj" kada jednostavno ZNAŠ da je On direktno intervenirao i potvrdio ti da IMA SMISLA USTRAJATI i kad "život boli, i kad život nije fer" i kad nemamo sve odgovore…
- Nisam, poput nekih velikih ljudi, doživio taj odnosno takav TRENUTAK. Moj osobni susret sa Živim Bogom odnosno Njegova direktna intervencija u moj život i moja sigurnost da je On jedina Sigurnost 'dogodili' su se u obliku postupnog višegodišnjeg (gimnazijskog pa teološkog pa svećeničkog) RASTA do dana današnjega. Dakle, u svakom trenutku toga rasta je prisutan "susret-intervencija-potvrda", ali na drukčiji način. Najjače od trenutka svećeničkog ređenja, kada taj rast dobiva novu dimenziju i jača onda kada kao svećenik sakramentom duhovno "dignem" vjernika, kada doživim njegovu radost… Među najjačim znakovima Božje ljubavi prema čovjeku odnosno muškarcu i među najčudesnijim sredstvima fantastične Isusove pedagogije je Njegov nevjerojatan pa ponekad čak i 'skandalozan' odabir pojedinaca za svećeništvo! Zbog toga ja ni dan-danas, što se ono kaže, ne mogu sebi doći da je On za tako uzvišenu službu odabrao baš mene! Zato mi u trenutcima Pretvorbe u sv. misi često od ganuća "zastane knedla u grlu" i zahvalno pomislim: "O Bože, zar si pozvao mene…!" Naravno, svatko će tu tajnu izraziti drukčije, jer svi se mi razlikujemo i Bog svakoga od nas vodi našim vlastitim putem…!

● SANDRA SABLJAK GOJANI (urednica Večernjakove blogosfere): Svi koji su pratili Don Blog znaju da su godinama komentatori rado pohodili tvoju 'virtualnu biskupiju', a koliko je poseban taj vaš odnos bio govori činjenica da su postovi (ali i neki komentari!) dobili i svoje ukoričeno izdanje u obliku knjige 'Raspuća blogovske neozbiljnosti' te tako ostali sačuvani zauvijek. Dragi Anđelko, hoće li ti nedostajati tvoji komentatori?
- To je jedino tužno pitanje… šmrc, šmrc…! Ali ostaju i jaaako lijepe ter nezaboravne uspomene na mnoge divne ljude, fantastičnu komunikaciju (čak i kad je bilo pljuvačine) ter stvorena stvarna prijateljstva… pri čemu spomenutu knjigu smatram velikom vrijednošću i velikom radošću. Za mnoga krasna iskustva zahvalan sam i urednici VL-globosfere!

● STARČEVIĆ KARLO (svjetski pivski brand, Gospić): Zašto pojedini crkveni velikodostojnici šute na nepravde koje vlast i političari čine hrvatskom narodu – jesu li novac i prividan mir veći od ljudskog dostojanstva?
- To "strašno" odnosno jako pitanje "u ovom strašnom času" naše narodne stvarnosti podsjeća na kritički vapaj-ukor koji je legendarni francuski filozof i književnik Julien Benda uputio svim mislećim ljudima svoga vrjemena i to djelom znakovita naslova – IZDAJA INTELEKTUALACA (La Trahison des clercs, 1927., hrvatski prijevod 1997.), kojim je osuđivao politički angažman intelektualaca na štetu čiste duhovnosti i "vječnih vrijednosti". "Prozvani" – i u Vašem pitanju, i u Bendinu naslovu (a oni nisu jedini odgovorni za sudbinu naroda!) – svojim ponašanjem spadaju u kategoriju odnosno u fenomen famozne "hrvatske šutnje", koja zapravo (kao ni famozni "hrvatski jal"!) nije nikakva izvorno naša oznaka, nego je prisutna u svim narodima. Smatram da postoje (barem) tri kategorije svih "važnih" šutljivaca, a to su: 1. neznalice, 2. kukavice, 3. izdajice. A u kojoj je skupini tko od pojedinaca čiji bi glas za dobro naroda trebao biti "u nebo vapijući" (kao što je bio Stepinčev!), to ja ne mogu procijeniti - neka svatko sebe smjesti po svojoj savjesti prije nego nas sve po svojoj Prosudbi sebi zdesna ili slijeva smjesti "Vrhovni predsjednik nebeskog Tribunala". A ja samo dodajem da ništa nije veće od ljudskog dostojanstva - jer s njime se i sam Bog poistovjetio! – ter da nam ništa u njegovu obranu ne smije "zavezati jezik". Pitanje je samo kako nastupamo, jer Bog želi da i riječi kojima Njega slavimo i kojima braću branimo budu ljekovite za dušu i tijelo.

● SUZANA VRHOVSKI (predsjednica Hrvatskog društva katoličkih novinara): Kako bi u tri riječi sažeo svoje desetogodišnje iskustvo pisanja bloga? Na temelju tvoga desetogodišnjeg iskustva, koliko su kršćanski glas i poruka nazočni i čujni u blogosferi?
- Kad god se mislima vratima na svoje blogopočetke prva mi je misao kako se karakter medija brzo mijenja – blog je tada bio važan i atraktivan kao danas Facebook. Pojavom i širenjem Fejsa većina 'fejsbukvana' se preselila u "svoj svijet" i blogosfera je ostala kao pustinja s malim brojem oaza u kojima su samo zanesenjaci koji čitaju (na čuđenje onih koji pročitaju jedva tri rečenice). To se neminovno odrazilo i na snagu&čujnost kršćanske poruke u blogosferi. Ne mogu sve pratiti, ali znam da na katoličkim portalima postoje jaka imena, ali virtuala svjetovnih medija i njihova tiskana izdanja (koji ih imaju) jako se malo razlikuju po prisutnosti kršćanskoga glasa. Unatoč siromaštvu na općem planu, Večernjak je među ostalima gotovo kao svjetionik… A sažeti deset 'blogodina' u "tri male riječi"… hm, doista nije lako… Možda je, zbog dara za nevjerojatno iskustvo, najbolje ovako: Bože, hvala Ti!

● ŠIMUNOVIĆ MILAN (profesor teologije u miru, Rijeka - Kompolje - Hrvatska): Kako objasniti nevjerojatan fenomen – otkud tolika apatija, ne samo zbog materijalnoga stanja, nego i kod srednje-bolje stojećih ljudi? A u Crkvi glavna tema – nova evangelizacija…!
- Ja se toj aporiji nimalo ne čudim… Dio odgovora na tu dvojbu nalazi se u odgovoru na neka predhodna pitanja. U svakom slučaju ta čudna apatija često je povezana s famoznom depresijom, koju mediji silno reklamiraju - jer oni koji je proizvode i šire, povezani su s farmako-lobijem (koji je već unaprijed pripremio barem 20 novih lijekova za nove globalne bolesti i nove viruse koji se tek trebaju pojaviti!). Očito, kao u svemu danas, riječ o formuli koja uspješno spaja biznis i ideologiju – svijet treba dobro zabaviti, do temelja ustrašiti i uvaliti mu da kupi sve što se reklamira! Dakle, apatija – i kod onoga tko materijalno oskudijeva i kod onoga tko obiluje – povezana je s medijski proizvedenim apetitom: tko ima malo on želi mnogo, a tko je pun svega taj želi još više i silno je nesretan ako vidi da netko ima više od njega ili da ne može imati SVE sada i odmah! A u temelju je zapravo vražja podvala da se čovjekovu praznu dušu, iz koje je protjeran Bog, ispuni novom prazninom! U Hrvatskoj tu apatijsku prazninu dodatno povećava naivna vjera u moć POLITIKE, od koje politički nepismen puk očekuje da će mu nešto riješiti. Zato je najjača poruka i apatiopatnicima i svima nama sadržana u geslu našega biskupa Zdenka: Bog sam dostaje! Odnosno, kako je rekla Sv. Terezija Velika: "Tko ima Boga, tome ništa ne nedostaje!" Tek onaj tko TO prihvati postaje subjekt za novu evangelizaciju. A od velikog broja hrvatskih praznih tikava (iako su krštene!) može se samo izrezbariti bundeva za vražju "noć vještica". Zato nema promjene dok žene i punice ne ugase sapunice, a dečki ne ostave pivo i utakmice ter se svi zajedno prime KRUNICE!

● TOMLJANOVIĆ MARIO (rektor Bogoslovnog sjemeništa "Ivan Pavao II.", Rijeka): Kakva bi, po Vašemu iskustvu, trebala biti svećenička formacija danas i sutra!?
- Drago mi je to pitanje. Nažalost, premda sam u pastoralu bio stalno, ja pune 33 godine nisam o tome razmišljao! Tek kad sam postao župnik – 2011.! - shvatio sam koliko je naša svećenička pastoralna formacija, uza sve dobre strane, ipak bila zastarjela i prikladnija za srednji vijek, nego za 21. stoljeće. Naime, kompletna koncepcija teološkog studija je promašena, jer je naglašeno znanstvena, a ne pastoralna! Jedan od apsurda je da sve "pršti" od teologije duhovnosti i Duha Svetoga, a iz bogoslovija nam "na teren" odnosno u praksu izlaze duhovnici koji nisu naučili moliti gotovo ništa osim Časoslova (koji ubrzo "ode u mirovinu")!… Okolnosti nas alarmantno upozoravaju da pred našim očima već odavno nastaje "buduća Crkva", ali ne znam imaju li naši odgovorni duhovni auktoriteti dobru "dioptriju"… Nešto o tome rekao sam i u odgovoru na još nekoliko pitanja…

● UGRIN IVAN (djelatnik Slobodne Dalmacije, urednik portala Misija): U svome životu i pastoralnom djelovanju, na svoj ste način označeni uzvisinama. Rođeni ste u Docu Donjem podno Mosora, mladost ste proveli u Splitu pod Marjanom, potom vam je iz Zagreba "pucao" pogled sa Sljemena, a sad ste u Lici s pogledom na Velebit. Koliko Vas je suživot s brdima i planinama označio kao čovjeka, svećenika i pisca?
- Hm, nisam o tome nikada razmišljao, ali… ima tu nešto…! Zanimljivo, čak mi je i rodna kuća u Rošcima (zaselak Kaćunci) na maloj uzvisini, blizu Pavičine ledine, s koje nam je kao 'pod nogama' cijelo polje u Donjim Rošcima, kao i kanjon Cetine, sve do Trilja koji s toga mjesta imamo "kao na dlanu". Sjećam se, kada sam se prvi put, puzeći (prije nego sam prohodao!) dovukao do toga mjesta – a kao da je to jučer bilo – kako sam zadivljen i gotovo šokiran gledao tu panoramu… prvi put u životu! Da… u pravu je Marko Perković Thompson - svi mi iz tih naših brdskih, planinsko-poljičkih krajeva između Neretve i Zrmanje obilježeni smo "genima kamenim"… pa su doista te naše uzvisine, kao i penjanje na brdske vrhunce i stalno gledanje na vrhove Sv. Jure i na Mosoru i na Biokovu, kao i prema vrhu Kamešnice… u mene utisnule barem dio jedinstvena pečata duhovne i literarne "ptičje perspektive"…

● VUKMAN ZORAN (novinar, publicist, prevoditelj i društveno-političko-religijski analitičar): Tvoj komentatorski i blogerski stil je izričajno i misaono vrlo osebujan. Razvio si svoj prepoznatljiv i specifičan stil duhovite igre riječima i značenjima, ponekad se radi o misaono-leksičkim rebusima, kovanicama koje izražavaju ironiju, dvosmislenost ili se njima naglašava apsurd fenomena kojima si se bavio, vezanih uz vjeru, društvo, politiku, Crkvu. Tvoji tekstovi su prepuni takvih "kalambura" koji nisu obične doskočice nego semantičke premetaljke koje izražavaju dublju i ironičnu kritiku određenih pojava. Kada si zapravo "otkrio" takav stil, koliko se sjećam, razvijaš ga od početaka svojeg javnog djelovanja, ali je u tvom blogerskom desetljeću postao autorski brand po kojemu se prepoznaje Kaćunkova duhovitost, pronicljivost i misaona razigranost? Je li to dio tvoje naravi, karaktera, odakle ti je došlo nadahnuće za takav originalan i provokativan stil?
- Najiskrenije, TAKVO pitanje doista nisam očekivao! Veeelika ti hvala - to je prava mini-recenzija mojega cjelokupnog rada, savršeno precizna ocjena onoga što (mislim da) jesam, a sve mi je to Božji dar! Taj sam stil odkrio još u mladosti i počeo razvijati u Listu mladih MI, a doista je dio moje naravi i karaktera, ali i svjestan poticaj čitatelju da "mućne mozgom"… Ne znam što bih više rekao… Ipak, moram se i sada, na kraju, 'prikladno' izraziti(!) - postupio bih 'vukmangupski' kad ne bih priznao da se ponosim tvojim pitanjem nad kojim ostajem bez teksta… :D

Kompolje, 14. veljače 2017., na spomendan Sv. Valentina, svećenika i mučenika iz 3. st. (čiji je spomen antikršćanski marketing u društvu s abortivnim lobijem pretvorio u javno medijsko prostaštvo)

 

  • Avatar don Anđelko Kaćunko
    don Anđelko Kaćunko:

    Hvala, draga Sandra! Do-viđenja na kafi... ako Bog da u kolovozu :D

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Doviđenja, dragi Anđelko! :)

  • tignarius:

    ostavio sam ti komentar, pak je nestao Hvala ti na odgovorima i na uvrštenju u ove "veličanstvene" Inače, Mataja je znao reći; -Svi dolaze s pitanjima, hoće li netko doći s odgovorom?

Message