Blogosfera Don Blog

Moja (medijska) lovačka karijera

Pošto je lovačka 'HBK-senzacija' (Huzjakov Birani Karabin) već potonula u medijsko blato zaborava, mogu obznaniti neke pojedinosti iz svoje lovačke 'karijere'. U djetinjstvu sam najprije praćkom a potom zračnicom lovio ptice – njih i zečeve hvatali smo (uvijek isključivo radi pre/hrane!) i raznim zamkama: pločom ili žicom… - poslije sam kao student jednom bio u lovu nekom jačom puškom, ali ništa nisam uspio pogoditi… Nakon toga sam pušku nosio i čistio u vojsci u Podgorici i jednom u Beogradu… A onda me, u kolovozu 2007., Mladan Vidović, priređivač monografije o lovstvu u Dalmaciji, zamolio za suradnju pa sam napisao ovo što slijedi…
Objava 29. siječnja 2019. 3 komentara 632 prikaza
Lov i kršćanstvo
Lov i kršćanstvo
Kršćanstvo i lovstvo

LOV U HRVATSKOJ DALMACIJI OD PRAPOVIJESTI DO 21. STOLJEĆA
UVODNA RIJEČ
Bogatstvo čovjekova duha i kreativnih sposobnosti koje mu je dao Bog, stvorivši ga "na svoju sliku i priliku", očituje se na svim područjima ljudskog života. Čovjekovo stvaralaštvo, i na duhovno-umnom području i na razini "prirode", definira se najčešće kao – kultura. A znakovito je da taj pojam potječe upravo iz prirode. U zapadno-europsko civilizacijsko okruženje ušao je iz latinskog jezika, od glagola "colere", koji kao terminus technicus u poljodjelstvu prvenstveno znači – obrađivati njivu (zemlju). Od njega potječu i sva prenesena značenja: njegovati tijelo, stanovati, skrbiti se (za nešto), brižljivo upravljati, obavljati, gojiti, steći naklonost i milost (u nekoga), poštovati, častiti... Tako "kultura", s prvotnim značenjem obrađivanja zemlje odnosno poljodjelstva, dobiva svoja pomaknuta značenja: obrazovanje, izobrazba, oplemenjivanje, ćudoredna izobrazba, štovanje, poštovanje i sl.

Čovjek, stvoren za život u prirodi i s prirodom, također je lov i lovstvo, kao svoju izvorno "najprirodniju" fizičku djelatnost, postupno kultivirao usporedno s razvojem i oplemenjivanjem svih područja svoje kreativnosti. Naravno, dosezi na pojedinim područjima nisu, poradi njihovih prirodnih ograničenja, ni mogli biti kao na nekim drugima. Tako, kad je riječ o lovu, to je očito već iz njegove (leksikografske) definicije: lov je pojedinačno ili skupno traženje, uhođenje, hvatanje ili ubijanje lovne divljači, koje se obavlja zamkama, mrežama, oružjem i drugim napravama uz pomoć pasa (ili drugih životinja), a prema različitim oblicima lova, po propisima zakona o lovu. Zato se npr. glazbena kultura, razvijena do neslućenih mogućnosti, ne može uspoređivati s, recimo, kulturom stanovanja, premda ova ne treba pred onom imati nikakve komplekse. Isto tako nemoguće je nekoje djelo npr. bilo kojeg od glazbenih velikana baroka suprotstaviti nekoj suvremenoj "lovačkoj simfoniji" ni na razini zakonodavstva ni u kulinarstvu. Ipak, ne može se ničemu od svega toga odreći pripadnost ukupnoj ljudskoj kulturi. A tako je dakle i s lovom i lovstvom.

Naime, u svim njegovim elementima, već od povijesnog procesa razvoja lova - od sredstva za održanje života kod primitivnih naroda, do lovstva kao zabave, sporta i gospodarstvene grane - nikako se ne smije previdjeti ili zanemariti kulturološki aspekt toga fenomena. Štoviše, poglavito povijesno gledano, potrebno je istaknuti ne samo simboličku nego čak religijsku dimenziju lova u nekim (starijim) kulturama. Prema elementima simbolizma, znakovitost se kod lova javlja u dva aspekta: prvo, to je ubijanje životinje, tj. uništenje neznanja i zlotvornih težnji, a drugo, traganje za divljači i slijeđenje traga označava duhovno traženje. Tako npr. u sjevernoameričkih Indijanaca, kojima je lov glavno zanimanje, slijeđenje životinjskog traga znači praćenje puta koji vodi Velikom duhu. U drevnoj Kini pak lov je kao svjetovno zanimanje bio kažnjiv, ali je lov kao obred služio za hvatanje životinja za žrtve te je konzumiranje tzv. amblematskih životinja obogaćivalo kraljevu krjepost, a svladavanje božanskih životinja bilo je doprinos urednosti carstva. Slično je u starih Egipćana, gdje je lov bio i sport, on poglavito vjerski čin velika društvenog značenja. Lov je proširenje božanskog stvaranja: služi da se pomaknu granice kaosa koji se u obliku divljih zvijeri zadržao na granicama organiziranog svijeta. Posebno je lov na vodenog konja u močvarama delte Nila imao magijsko-religijsko značenje. U tom smislu, budući da u starim civilizacijama car nije bio tek običan vladar ili politički čelnik kao danas, lov na lava bio je npr. u Rimskom carstvu carska povlastica. Kao što je i poslije na Zapadu, prema ritualu lova na konjima, kraljevska fanfara popratila ubijanje jelena. U islamu pak Kuran zabranjuje lov čovjeku koji se nalazi u stanju posvećenja, npr. hodočasniku, koji mora odbiti napast da ubije, kako bi u Ka'bu stigao s jedinom željom da štuje Boga i podredi se njegovu zakonu.

Naravno, postoje i drugi pogledi na lov, koji dijelom odstupaju od navedenih. Prema biološko-etičkom tumačenju Paula Diela, nasuprot duhovnom lovu, koji je traganje za božanskim, npr. Dionizov lov je porok koji odaje njegovu nezasitnu želju za užicima. Lov otada simbolizira tek traženje prolaznih zadovoljstava i neku vrstu podčinjenosti beskonačnom ponavljanju istih pokreta i istih užitaka. Nasuprot tome božica Artemida, djevica-strijelac srebrnog luka, simbolizira unutrašnju borbu protiv nagonâ. Njezin lov upravljen je protiv životinja i ljudi koji se prepuštaju svojim divljim nagonima. Ona dakle ne lovi toliko životinju koliko zvjerstvo. Tako je Ifigeniju spasila od žrtvovanja zamijenivši je srnom. Kao što je Abrahamu anđeo za žrtvu "podmetnuo" ovna umjesto njegova sina Izaka.
U kulturi lovstva, poglavito s religijskim značenjem, i lovačke plesove nalazimo u najdrevnijim vremenima. I njihova je simbolika višestruka – od "pretvaranja" čovjeka u životinju (u vidu dvostrukog poistovjećivanja s njom) kako bi je lakše ulovio, do svojevrsne "nesvjesne ekologije", po kojoj čovjek-lovac, unatoč narušavanju životinjskog svijeta, ipak nastoji sačuvati biološku ravnotežu u prirodi.

Konačno, budući da nije nimalo sporno ni nepoznato značenje kršćanstva u oblikovanju opće kulturne slike i matrice zapadno-europske civilizacije, ne samo da nije potrebno posebno isticati da se to odnosi i na doprinos kršćanstva kulturi lovstva, nego valja naglasiti da, između polariziranih težnji, s jedne strane profitom nezasitnog homo fabera (kojeg su stvorili "arhitekti kulture smrti"), a s druge zelenog pokreta novih zagovornika sakralizacije prirode, upravo kršćanstvo nudi uravnotežen pristup. (Za produbljenje spoznaja na tome moralno-etičkom području preporučujem djelo B. Häringa "Kristov zakon", 3. sv., pogl. "Ekologija i etika").

Upravo taj dio specifična i jedinstvena kultiviranja ukupnog života, u ovom slučaju pod vidom lova, osvjetljava nam u ovoj monografiji predgovorna tema odnosa kršćanstva i lovstva, koju izvrsno dopunjuje poglavlje o dvojici kršćanskih svetaca, naših nebeskih zaštitnika: Sv. Jeronimu – zaštitniku Dalmacije, i Sv. Eustahiju mučeniku – zaštitniku lovaca, lovočuvara i šumara. Budući da je ova monografija opremljena ne samo informativnim "nabojem", nego i višestrukim "streljačkim" mogućnostima edukativnog karaktera, ona osim različitih prikladnih tekstualnih priloga donosi također kartu i grb Dalmacije te nam predstavlja divljač u heraldici hrvatske Dalmacije.
Naravno, ovo djelo obogaćeno je mnogim stručnim prilozima, koji su, radi lakšeg slijeda, poredani kronološki. Tako, nakon recenzija (i nekoliko već navedenih tekstova te upravo spomenutih slikovnih priloga), kao svojevrsnih "uvodnih" dijelova, monografiju "otvara" povijest naseljavanja Dalmacije odnosno istočne obale Jadrana od paleolitika, preko Tračana do Rimljana, a potom slijedi prikaz lova u Dalmaciji od vremena hrvatskih vladara, zatim u doba mletačke i otomanske uprave, s posebnim opisom triju posljednjih stoljeća protekloga milenija (s rijetkim, i u europskim razmjerima posebno vrijednim i jedinstvenim, opisom lova u Poljičkoj knežiji). U tom je dijelu, s pravom i razlogom, posebno poglavlje posvećeno sokolarenju i autohtonoj pasmini dalmatineru.
Djelo je obogaćeno i vrlo zanimljivim preglednim opisom lovne divljači, a donosi također kapacitet lovišta Dalmacije te važnu ulogu veterinarstva u lovstvu. Zanimljiv dio svakako je prikaz lova u umjetnosti, što spada i u opću kulturu, ali posebnu vrijednost ima poglavlje – koje će mnogima biti otkriće – o ljekovitosti divljači te ono o značenju divljačine u razvoju čovjeka, u čemu se posebno ističe važnost divljači u kuharstvu.

Na koncu, ako se ulov nakon precizna pogotka u lovinu u lovu naziva "dobra kob", onda smijemo izraziti nadu da će ova monografija ispuniti svoju svrhu odnosno biti pun pogodak, u mnoštvu "kobnih dobara" ove civilizacije "diktature relativizma", u kojoj svatko čak i u "šumi kulture" nemilice nastoji zgrabiti svoj dio plijena. Stoga valja dodatno istaknuti potrebu, važnost i značenje ovoga djela, tj. smisao njegova objavljivanja, ne samo – što izgleda nevjerojatno! – kao hrvatskoga monografijskoga "lovačkog prvijenca" Dalmacije. Prvo, što svakako treba istaknuti, jest da se ovo djelo ne smije doživjeti kao pokušaj lovačkoga pravdanja pred ne-lovačkim svijetom/kulturom, već u prvom redu kao doprinos uravnoteženom poimanju fenomena lovstva kao pomoći ravnoteži čovjeka i ravnoteži u prirodi. Dakle ova će monografija (u prvom redu lovcu, ali i svakom dobronamjernu "lovcu" na mudrost, mir, ljepotu, istinu, pravdu i dobrotu) s raznih strana osvijetlili i približiti povijest i bogatstvo flore i faune te ukupnih kulturnih bogatstava Dalmacije. Ona također može svima - a poglavito onima koji, pod utjecajem sve jačeg mentaliteta tzv. "nove paradigme" New agea, u silnoj skrbi za "Majku Zemlju" i svu njezinu "djecu", zaziru od lova i žestoko mu se protive (pri čemu se za Crkvu i lov kaže da su uvijek bili "nesveta alijansa", a neki, kao npr. prof. dr. theol. Erich Grässer, pretjeruju tvrdeći da će tema "Crkva i zaštita životinja" u 20. stoljeću jednom predstavljati jednako crno poglavlje kao tema "Crkva i spaljivanje vještica" u srednjem vijeku) - upravo fenomen lovstva osvijetliti s moralno-etičkog gledišta i raspršiti sve dvojbe glede njegove opravdanosti i društvenoga značenja te njegova značajnog mjesta u hrvatskoj kulturi.
U tom smislu, barem s biblijskog aspekta, valja istaknuti da, ako je igdje Stari zavjet - koji npr. za Noina praunuka Nimroda ističe da je "voljom Božjom bio silan lovac" (v. Post 10,9) - ostavio kakvu dvojbu glede korištenja životinja za čovjekove prirodne potrebe, Novi zavjet otklanja u tome svaku dvojbu. Od mnogih primjera neki su posebno zanimljivi. Tako apostol Petar spominje "životinje, po naravi rođene za lov" (2Pt 2,12), a Isus, ne samo da naređuje Petru: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov" (Lk 5,4), nego čak temeljno poslanje svojih učenika – evangelizaciju – prispodobljuje lovu, rekavši upravo Šimunu-Petru: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! (Lk 5,10). Ipak, "najplastičniji" i najnaturalniji novozavjetni izraz glede korištenja životinja za jelo, navodi se kao viđenje, dakle kao glas Božji, opet apostolu Petru dok je bio gost u nekog Šimuna kožara u Jopi. Petar je tada, u dvojbi između tzv. čistih i nečistih životinja za jelo, doživio trostruko viđenje posude poput velika platna: uleknuta s četiri okrajka, gdje s neba silazi na zemlju, u kojoj su bili svakovrsni četveronošci, gmazovi zemaljski i ptice nebeske, i čuo glas: "Ustaj, Petre! Kolji i jedi!" (v. Dj 10,1-16). To su dakle primjeri i dokazi Božjega jamstva za održivi razvoj u Njegovu poretku, ako se čovjek pridržava Božjih zapovijedi!

Naravno, ovo je djelo koncipirano po autorovoj zamisli da bude samo krijesnica odnosno djelić bljeska istine, ter dakle nema pretenzija na monopolističko uzurpiranje definiranja i osvjetljivanja života i ukupnosti njegova bogatstva, već nudi jedan vrijednosno utemeljen pogled na ukupnu životnu stvarnost. Kao takvo, ovo djelo također može biti vrijedan prilog svim ostalim prinosima očuvanja "prirodnih bogatstava naše domovine, ostavštine starih roda ponosna", i doprinos podizanju razine svijesti da, prema poznatoj izreci o zemlji, domovinu nismo samo naslijedili od predaka (i prošlosti), nego je također pozajmili od potomaka (i budućnosti). Time će ono pridonijeti jačanju naše odgovornosti prema njoj, da, poštujući Boga kao Oca i domovinu kao majku, baš kako nam je On zapovjedio, svatko od nas dugo živi i dobro mu bude na zemlji koju nam je Gospodin, Bog naš, dao (usp. Pnz 5,16).

Zato se nama, rođenima na ovom najljepšem dijelu Lijepe Naše - koji svakoga fascinira Bogom danim spojem modrine mora, sivoga kamen(jar)a, bujne šarene prirode i plavoga neba, bogatih raznolikim Božjim stvorenjima - čini kao da iz svetih riječi već na prvoj stranici Biblije, u prvom izvještaju o stvaranju svijeta po Knjizi Postanka, iščitavamo stvaranje Dalmacije, jer se pet puta stvaranje Božjih djela zaključuje tvrdnjom: "I vidje Bog da je dobro", a nakon što je stvorio čovjeka i njegovoj vlasti podredio sav biljni i životinjski svijet, Sv. pismo zaključuje: "I vidje Bog sve što je učinio i bijaše veoma dobro" (v. Post 1)!

Zato je na ovoj generaciji odgovornost da, u novom mentalitetu koji tržište pretvara u novu "religiju", ne samo ne dopusti da se relativiziraju i pobrkaju značenja pojmova: lova, love (engl. ljubav) i love (šatr. novac), nego još više da je u svakoj misli, riječi i djelu iz dubine duše pokreće osjećaj, po parafrazi poznate pjesme izražen stihovima:

Dalmacijo, iz duše te ljubim,
Ja te volim ka i mati dite,
Svake noći Boga za te molim,
Dalmacijo ka mater te volim!

A očevi da svojoj djeci usađuju ljubav prema zavičaju i domovini unatoč svim protivštinama, pivajući ustrajno poput umilne pisme slavuja:

Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine!

Vjerujem da će tako i ova monografija pomoći u njegovanju tih uzvišenih osjećaja i razvitku odgovornosti u zadaći čuvanja sklada u prirodi, gdje je čovjek od Boga postavljen kao gospodar i mudri upravitelj, te svakom hrvatskom Dalmatincu i dalmatinskom Hrvatu biti poticaj da čuva, brani i uzgaja sva dobra Lijepe Naše, simbolički sažeta u hrašću koje mu jugo s burom vije, i da tu ljubav prema domu, rodu, kraju, zavičaju i prirodi cijele Domovine prenosi na potomstvo "dok mu živo srce bije".

.........................................

Nekoliko primjera zaziva iz Vjerničke molitve u misi u bečkoj katedrali Sv. Stjepana, koji su bili pročitani i otisnuti u prigodnom molitveniku (borci za "prava životinja" navode ih kao kompromitirajuće dokaze protiv Crkve...):

"Gospodine, oprosti svima koji lov i lovne običaje ne razumiju i ne prihvaćaju te se u svojemu nerazumijevanju o njima izražavaju kao o krađi i razaranju. Štiti nas lovce ubuduće od takvih nasilnih napada."
"Gospodine Bože naš, zahvaljujemo ti što lovcima u susretu s tvojim stvorenjem daruješ mnogo radosti, koja je drugima skrivena. Daj da svi ljudi, na tvoj način, nađu radost nad prirodom koja veliča tebe kao Gospodara svih stvorenja."
"Gospodine, čovjeku si dao zadaću da prirodu sebi podvrgne, da je iskorištava, ali da je pritom ne uništava. Daj nam snagu i jakost da se za očuvanje životinjskog svijeta i njihova životnog prostora primjerno skrbimo."
"Gospodine Bože naš, ti si lovcima dao mogućnost lova i pozvao ih za lovce i lugare (lovočuvare). Daj da te oni u svakoj biljki i svakoj životinji prepoznaju kao svojega Stvoritelja i zahvaljuju ti za povjereno im bogatstvo prirode."

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    A nu ga viđe.Ujelo mi završnu misao mojom krivicom.Nisam vodio brigu da mi je količina slova ograničena u jednom komentaru, pa ću naštukati. Dakle, bez obzira što si u toj obrani potrošio podosta struje tipkajući na računalu. Opravdavajući strasti svećenstva ... prikaži još! ti u suštini odobravaš i situaciju da , ako je svećenik ujedno i mesar po hobiju, obilazeći domove vjernika pri blagoslovu, djeli i vizitke sa napomenom: KOLJEM PO KUĆAMA !

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Bok Anđelko Nije da kasnim sa komentarom već bijah izbačen iz komunikacije putem Večernjaka na tjedan dana.Tako mi i treba kada sam „nediscipliniran“.Uostalom, što se tu može.Srećom postoje i drugi portali, pa svoje sedamdesetpetogodišnje životno iskustvo ipak imam mogućnost prenijeti ... prikaži još! mlađima. Dakle, pažljivo sam pročitao ovu tvoju disertaciju o odnosu ljudi prema životinjama, a to znači i o lovu i ubijanju istih.U svemu se treba imati mjera, pa tako i kada je riječ o lovu životinja ubijanjem.Suština takvog lova je uglavnom proistekla iz potrebe za hranom, dakle preživljavanjem.No, ljudi kao ljudi; kad se nasite postaju nezasitni.Tako i ubijanje životinja se radi iz razonode ili čak strasti, odnosno , željom za uzbuđenjima.Taj oblik lova je bio ograničen na bogatiji i vlastima bliži sloj ljudi.Najširi sloj puka nije čak imao mogućnost lova ni zbog prehrane, dok su pojedini velmože to si mogli priuštiti kada god su poželjeli radi puke razonode. Sve ovo što ja napisah, a pogotovu ti, ne opravdava visokog crkvenog dostojanstvenika da se danas bavi lovom ubijajući životinje radi zadovoljstva iz strasti ili požude.Nije primjereno takvom čovjeku Crkve baviti se ubijanjem radi ubijanja.To tim više što je RKC bremenita pojavama zadovoljavanja najnižih strasti. Poslušajmo svetog oca što o tome govori ovih dana. Pošto se nisi ogradio od postupka svoga kolege iz faha, smatram da si ga ovim člankom želio opravdati, a što je nemoralno bez obzira na to što si u toj obrani potrošio podosta

  • UstaniAnte:

    U cattedrale di monreale sicily ima jedna freska koja prikazuje kako čovjek lukom i strijelom ubija pticu jer mu jede usjev a usjev je marihuana a na drugim freskama je marihuana prikazana kao lijek s kojim Isus liječi ljude pa ... prikaži još! je recimo u ovom primjeru zaštite marihuane kao lijeka dato jasno odobrenje za odstrelom ptice.