Blogosfera Don Blog

"Ne ograđujte se lijepim ogradama, nego dobrim susjedima!"

Poznata je izreka da "život piše romane", ali bi bilo prikladnije reći da češće piše nevjerojatne priče. Ovu sam priču čuo od jednoga ugostitelja, čestitog i pobožnog čovjeka, koji je kao ratni prognanik doselio iz Bosne u Hrvatsku. A on je tu priču čuo od svojega mještanina, čiji su predci iz Gacke odselili u Bosnu. Ali i taj njegov mještanin imao je nevjerojatnu životnu priču. Njega su – nazvat ćemo ga Ante - u određenim zamršenim životnim okolnostima, bili odbacili svi susjedi i rođaci, a najteže mu je bilo kad mu je brat ("ni kriv ni dužan", kako se veli) dospio u zatvor, i to u Srbiji.
Objava 29. prosinca 2018. 4 komentara 397 prikaza
Djete je život
Djete je život
Dijete je život

Uzalud tražeći pomoć od stotine ljudi za koje je mislio da će mu pomoći, brata mu je iz zatvora "izvukao" musliman, brat kolege s posla (kojega nije molio za pomoć, nego mu se samo u velikoj tjeskobi izjadao!). Taj je to učinio iz čistoga dobročinstva, a izveo je to "po političkoj liniji" (kako se u komunizmu govorilo), intervencijom kod svoga "moćnog" prijatelja, i to za "sitnu lovu" koju je on sam posudio tome našemu Anti, nakon što su ga svi "izdali" dan prije dogovorene "transakcije" (vađenja brata iz zatvora) i putovanja u Vojvodinu običnim fićom…

Pričajući mi obje priče, moj je sugovornik često ponavljao staru izreku da je bolje "ograditi se dobrim susjedima nego lijepim ogradama". Jer u objema pričama riječ je upravo o dobrim susjedima. Ali ova naša priča o susjedima posebna je po tome što su u njoj glavni likovi mjestni župnik (kojega su pratile zlobne glasine odnosno optužbe za "ženske" i "čašicu") i "ugledan drug", kako se u komunizmu oslovljavalo ljude na visokim položajima ili odgovornim mjestima, a koji uopće nije bio "domaći sin" nego podrijetlom Crnogorac… Između njihovih kuća doista nije bilo nikakve ograde, čak ni niske živice – samo travnjak po kojemu su svi hodali kao po stazi…

●●●

Ovo je priča iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, iz vrjemena tvrdoga komunističkog režima, u kojemu je većina naroda, koji je tradicionalno bio katolički i domoljubno usmjeren, javno skrivala svoje osjećaje. Neki su se i odricali svojih uvjerenja ili, kako se govorilo, tradicije naših djedova. Pojedinci su pritom ozbiljno i dubinski prihvaćali tzv. socijalistički moral i komunističke ideale, a neki su samo glumili "odanost Partiji" pa su u svojim obiteljima potajno, pazeći pomno da se ne odkrije, "držali sve crkvene običaje" i "kitili bor za Božić", a djecu su im na krštenje obično nosile bake...

U vrijeme gradnje željezničke pruge kroz Gacku dolinu u naše su krajeve doseljavali ljudi s raznih strana ondašnje države. Neki su ostajali određeno vrijeme pa odlazili, a neki, uglavnom mlađi, tu su znali osnovati obitelj i suživjeti se s domaćim svijetom. Tako je u Lešću živio i Svetozar, voditelj remontnih radova na pruzi Vrhovine-Gospić, koja je u promet puštena 1920. godine. Na toj dionici godinama je poslovođa bio njegov djed, rodom Crnogorac, koji se tu priženio i ostao u Sincu. Jedan njegov sin, Svetozarov otac, oženio je Dušanku iz Poduma, no rat ih je "progutao" 1944., dvije godine nakon što se Svetozar rodio pa su ga odgojili djed i baka.

Dvadeset godina nakon toga Svetozar se na slavlju Ilinje zagledao u Mariju, zgodnu crnku iz Lešća, kći jedinicu mežnjara Tome, udovca kojemu je mladu ženu Katu tragedija otela kad je njihova mala Marija imala samo godinu dana. Dvije godine poslije toga "prvog pogleda", Svetozar i Marija vjenčali su se u Lešću u subotu uoči Lozarije. A devet mjeseci poslije te radosti u njihovu domu, u župnikovu susjedstvu, gdje se Svetozar priženio, na svijet je došla djevojčica. Tridesetak dana nakon rođenja, krštena je mala Ana upravo na blagdan Marijinih, tj. Gospinih roditelja Sv. Joakima i Ane. Svetozar je s posebnim čuđenjem i s nekim neobjašnjivim udivljenjem, ali i s tipičnom 'komunističkom' rezerviranošću tijekom obreda u crkvi Kraljice sv. Krunice gledao i slušao župnika, koji mu je više izgledao kao jedan od članova Beatlesa, nego kao katolički svećenik. Budući da Sveto – kako su ga svi mještani i njegovi radnici zvali – nije bio član Partije (živio je na "zaslugama" svojih predaka), nije se morao bojati posljedica odlaska u crkvu. Ali kako nije imao nikakva vjerskog odgoja, nije gotovo ništa shvatio od obreda krštenja pa ni od župnikovih riječi, premda ih je on tumačio vrlo jednostavno i povezivao sa stvarnim životom. Od svega je Sveto zapamtio, i to mu se duboko usjeklo u mozak i srce - da je njegova Ana sada dijete Božje, kao i to da je svako kršteno dijete - sveto! To mu je zvučalo veoma simpatično i poslije mu je u nekim trenutcima tjeskobe redovito padalo na pamet pa se pitao što je s onima koji nisu kršteni – a nije ni za sebe znao je li igdje kršten, jer o tome nikada u obitelji nisu razgovarali. Svakako, njegovo ime, kako su ga ljudi izgovarali, od toga dana postalo mu je mnogo draže.

Sveto je bio čovjek blage naravi, prilično šutljiv i povučen, premda stasom prava gromada odnosno, kako bi se pučki reklo – jak kao medvjed. Bio je prava poštenjačina i zato u mjestu cijenjen od svih – ne samo zato što je bio "na položaju". Nadasve ga je resila čestitost – nikada nikoga nije prevario ili koga zakinuo i svakome je rado priskočio u pomoć pa su ga i njegovi radnici voljeli. Štoviše, kada ga je netko molio za uslugu, grizao se od muke ako čovjeku nije mogao pomoći. Kao takav imao je ugled i kod svojih nadređenih, koji su svi odreda imali "partijsku knjižicu", u čemu je on bio iznimka, što je nekima bilo veoma čudno. Sveto je posebno bio privržen svojoj obitelji – volio je jako svoju suprugu i kćerkicu Anu. Bilo mu je uvijek teško kada je morao ostati prekovrjemeno na poslu ili odlaziti na višednevna putovanja. Jako je cijenio i svoga punca Tomu i nije se dao smesti kad su ga neki prijatelji zadirkivali da se "oženio iz crkve" ili da se "priženio katoličkom popu". Jer svi su znali da je Tomo župnikov prvi suradnik u svemu, a Marija je bila prva pjevačica u crkvenom zboru. To je Svetu malko mučilo – premda se ne može reći da je bio ljubomoran – kad je prisilno izbivao iz obitelji. Kao muškarcu nije mu se ponekad sviđalo što se njegova Marija toliko "mota oko popa" – kako su i zlobnici znali reći – ali sve je on to dobro podnosio. Mučilo ga je jedino to, i u dubini svoje duše bio je nesretan što njihova mala Ana ni nakon dvije godine nije uspijevala izgovoriti riječi prikladne za tu dob pa nisu znali je li se rodila gluhonijema ili je riječ o nekom drugom poremećaju. Tu mu je muku povrjemeno pojačavala zabrinutost zašto njegova Marija nikako da zatrudni ponovno. U nekim trenutcima opsjedale su ga svakojake misli s tim u svezi, ali je sve uspješno odbijao, obrazlažući to sebi tzv. ženskim razlozima odnosno ženskom prirodom, tj. nečim posve normalnim što će kad-tak doći na svoje mjesto…

Mariju je pak, sasvim suprotno nego njezina supruga, upravo to njezino stanje duboko zabrinjavalo i, opterećena uz to činjenicom govorne mane njihove Ane, nosila je na duši duboku i bolnu ranu, ali njezino trpljenje nitko nije mogao pročitati s njezina uvijek vedra lica. Mariju je odgojila njezina veoma pobožna baka Roža, tatina Mama, koja joj je ucijepila istinsku pobožnost Majci Božjoj i veliku ljubav prema molitvi krunice. Stalno joj je govorila: "Dite moje, kad ti bude teško – samo moli! Kad ni molit ne budeš mogla, onda odi do Marije i samo je gledaj… ako ti suze poteku znaj da je i to molitva…!" Toga se savjeta Marija držala i iz takvog odnosa prema Isusovoj Majci crpila je snagu, mirnoću i vedrinu za svakodnevni život. Kad je Ana napunila tri godine Marija se zavjetovala Gospi da će dvaput tjedno postiti i svakodnevno moliti sve tri krunice za svoje dijete. A i Svetoj Ani, Gospinoj majci, također se svakodnevno obraćala posebnom molitvom koju joj je župnik preporučio, s molbom da njezina Ana dobije bracu ili seku. O svim je svojim osjećajima, tjeskobama i žalostima razgovarala i sa župnikom, kojega su svi u mjestu voljeli – pa su ga čak i "partizani" poštivali, jer se nije "bavio politikom" nego radio za dobrobit mjesta. Svojem se svećeniku u svemu povjeravala posebno u ispovijedi, gdje joj je on davao koristne savjete, a svaki put joj je potvrdio da i sam moli za nju i njezinu obitelj. Zato je Marija – unatoč zlobnim jezicima i neumjesnim tračevima – uvijek i u svemu župniku bila na raspolaganju, ne samo kao pjevačica i 'sumežnjarica', pomažući i svome tati, nego i u uređivanju župne kuće, jer župnik nije imao domaćicu, a bio je "pjesnički neuredan" i živio gotovo kao boem, što je starijim župljankama bilo "jako sumnjivo"…

Pet godina poslije Anina rođenja, sredinom prosinca odnosno negdje prije Božića, Sveto je u Željezničkoj upravi u Vrhovinama preuzeo veliku količinu novca, svu plaću za svoje radnike, u ondašnjim dinarima, koje je poslije u banci pretvorio u njemačku valutu - oko pet tisuća maraka. Nije to bila uobičajena i zakonita radnja, ali se – zbog inflacije – nekim šefovima i partijskim moćnicima na tu praksu "gledalo kroz prste" premda "nije po propisu". Sveto je to učinio s namjerom da svoje radnike ugodno iznenadi, jer su ga veoma poštivali, smatrajući ga "ljudinom kakve nema". U tome novčanom iznosu bio je i dodatak, tzv. K-15, koji se uvijek službeno dijelio "za Novu godinu", premda mu se većina radovala kao "božićnici". Svetozar je, vraćajući se u Lešće, vozio oprezno jer je predhodne noći pao tanak snijeg. Kad je stigao, nikoga nije bilo kod kuće. Sjeo je za stol htijući još jednom prebrojiti novčanice, kako bi napravio popis da svakome dodijeli koliko mu pripada. Nakon određenog vrjemena začu se čvrsto, muško otresanje nogu na stepenicama pred ulaznim vratima – znao je da to nije ni Marijin ni Tomin korak. Naglo pokupi novčanice, brzo ih strpa natrag u omotnicu i, ne znajući gdje bi je odložio, gurne taj smotuljak između čaša u vitrini u dnevnom boravku. Krene potom prema vratima i otvori ih u istom trenutku kad je netko pokucao – na vratima je stajao župnik. Svetozar protrne, ali svećenik ga sa smiješkom pozdravi i stišćući mu ruku reče neka se ničega ne boji, jer se nije dogodilo ništa strašno. Njegovoj supruzi Mariji, nakon vježbe s Anom kod logopeda, u Otočcu je puknula guma na fići, a kako se on ni kod kuće ni u uredu nije javljao na telefon, nazvala je župnika s molbom da Svetu obavijesti kad dođe kući. Eto… ništa posebno, dodao je župnik – prešutjevši da je Marija autom proklizala na snijegu ter malo oštetila i motor, ali srećom i ona i mala Ana prošle su i bez ogrebotine, a dijete je u strahu vrlo neobično kriknulo i prvi put razgovjetno izgovorilo "mama", tako da se Marija gotovo onesvijestila… Svetozar se zahvalio svome "komšiji" i pozvao ga u kuću na rakijicu, ali župnik je ljubazno uzvratio "komšiji" – tako je i on njega oslovljavao – i potaknuo ga, premda nepotrebno jer je Sveto bio veoma nestrpljiv, da odmah krene prema Otočcu na točno određeno mjesto, gdje ga Marija i Ana čekaju…

Vrativši se iz Otočca, Svetozar je tu večer kasno otišao spavati, jer je stalno bdio nad mehaničarom u garaži dok mu je popravljao fiću, zato što je Marija sutra ujutro trebala otići u Otočac u ambulantu "zbog neke upale". Nije mu htjela reći da ide na pregled kod ginekologa, a on nije ni smatrao potrebnim "petljati se u sve ženske poslove" jer Marija nikada nije bila ozbiljnije bolestna pa je mirno planirao svojim "tristaćem" do gableca stići u Vrhovine. Zato je ujutro duže ostao u krevetu da se dobro odmori i stigne radnicima pripremiti plaće, a govor na sastanku prije "kolektivnog" kanio je spremiti tijekom vožnje. Nakon ustajanja odmah se spustio u kućnom ogrtaču u dnevni boravak, u kojem je već bilo toplo. Nasmiješio se misleći da je Marija naložila peć prije odlaska u Otočac, a možda je i Anu opet povela sa sobom, pomislio je, jer je u kući bila podpuna tišina. Krenuo je prema vitrini da uzme novac, ali – gledao je zaprepašten lijevo-desno – omotnice nije bilo iza čaša gdje ju je ostavio! Zastao je šokiran, skamenjen… Kroz glavu su mu počele vrvjeti najrazličitije ružne misli i ideje kako je novac mogao nestati i tko ga je mogao uzeti… Pomislio je na Mariju… – ali, ne, to nije moguće (odjeknulo mu je u glavi)… zatim mu je "župnik Lennon" pao na pamet – ma kakve veze on ima s time (prostrujalo mu je mozgom)! A onda najednom mu se u glavi nešto zakovitla kao da mu je tornado probio lubanju, i on – kao da gleda scenu napetog trillera – postade siguran da je "pop jučer, dok je stajao na vratima, snimio omotnicu i jutros s Marijom…!" Trgne se u bunilu, otrči u radnu sobu pa iz dvostrukog dna najdonje ladice zgrabi pištolj i potrči natrag, spreman da ubije, da nekoga likvidira… - Mariju… župnika… sebe…? Dok je, ipak neodlučan što da učini, mahao rukama i hvatao se za glavu, prene ga i vrati u stvarnost zvuk motora koji kao da je čuo na dvorištu. Bez razmišljanja izjuri kroz glavna vrata i… zastade kao ukopan – župnik je stajao na balkonu, također u kućnom ogrtaču, mirno pušeći prvu jutarnju cigaretu… Sveto nije znao ni što da kaže, ni što da učini – izgledao je kao kip u muzeju voštanih figura, ali blijed i raščupan. Župnik, sav u čudu što "komšiju" vidi u kućnom ogrtaču s pištoljem za pojasom, također "ostade bez teksta". Ipak, prvi se pribere i, premda s dozom straha, zaželi Sveti dobro jutro i upita ga zar je s pištoljem krenuo u jutarnji lov… Nije ni dovršio rečenicu, a Svetozar tek tada shvati u kakvom je stanju i s kojom je "opremom" izišao iz kuće pa brzo, gotovo posramljen i bez riječi, jurne natrag u kuću…
"Tata, tata – ja sam ti jutros naložila peć da nam bude toplo!" – reče mala Ana trčeći mu u susret.
"A ti si to učinila", odgovori joj Sveto, iznenada smiren i nježan, podpuno nesvjestan da razgovara s djetetom koje je bilo gotovo nijemo, "a ja sam mislio da je to učinila mama".
"Ne, ne, nije ona… ja sam našla papira u vitrini među čašama i na njih sam stavila one male daščice, kao i ti, pa sam podpalila i poslije stavila debele cjepanice…!"
Sveto je slušao dijete, i tek dolazeći k sebi nije znao bi li si propucao glavu od očaja ili od radosti… - a onda mu suze poletješe i on zagrli svoje dijete tako snažno da je Ana kriknula. Jecajući od uzbuđenja Sveto nije čuo da je Marija ušla u kuću. Kao ukopana zastala je na vratima gledajući njih dvoje i slušajući suprugovo jecanje. Potrči k njima i upita Svetu što se dogodilo.
"Ništa, mama – tata je sretan što sam ja naložila vatru prije njega da nam bude toplo!" – uzbuđeno je izrecitirala Ana, a Sveto je ponovno zajecao, dok je Marija zabezeknuto gledala u svoje dijete, ne vjerujući svojim ušima… Supružnici se zagrliše čvrsto i od radosti zaplakaše, grleći i ljubeći svoju Anu… Suze su im tekle u valovima, dok su razgovarali sa svojim djetetom, koje je do jučer uglavnom šutjelo i povrjemeno izgovaralo neartikulirane glasove, a sada s njima priča kao da izgovara napamet naučene pjesmice...

Kad su se pribrali od šoka i silnoga uzbuđenja, ne mogavši ipak na trenutke zaustaviti suze i izljeve radosti, Sveto je Mariji objasnio što se sve dogodilo i kakvu je dramu proživio u nekoliko minuta… ter u kakvoj je muci sada kad mora krenuti u Vrhovine radnicima podijeliti plaću koja je otišla kroz dimnjak… Marija se na trenutak zamisli pa mu reče neka ništa ne brine. Otrči vani i za desetak minuta vrati se s omotnicom u ruci.
"Župnik ti posuđuje točno koliko ti treba. Rekao je da možeš vratiti kad budeš imao. Skupio je nešto za obnovu zvonika, ali sada je zima i radovi će početi tek na proljeće…!" – u hipu mu je 'izrecitirala' Marija…

Svetozar je, premda s malim zakašnjenjem, stigao u ured i svojim je radnicima, koji su već bili u "novogodišnjem" ozračju odnosno u predbožićnom raspoloženju – bio je to petak prije Badnjaka - užurbano podijelio plaće, održao dotad najkraći sastanak, svima zaželio "sretnu Novu godinu i sve što tko slavi!" ter se sa svima srdačno pozdravio i požurio kući u Lešće. Stigao je na vrata svoga doma u trenutku kada su se u jedan neobičan akord spojila zvona podnevnoga Angelusa s obližnje crkve i zvuk lokomotive na pruzi prema tunelu Ramljani. Dok su svi troje stajali u dnevnom boravku zagrljeni na istom mjestu gdje i jutros u onom nezaboravnom i potresnom trenutku, Marija je tiho Sveti prišapnula da je u blagoslovljenom stanju… Kad je njegov zagrljaj popustio, ona se okrenula i sa suzom u oku zahvalno pogledala prema zvoniku s kojega je, zajedno s laticama snijega koji je ponovno počeo padati, cijelom Gackom 'lepršalo' predbožićno "Marijino pozdravljenje"…

---------------------------

(iz Otočkog Dekamerona)

Kompolje, 24.12.2018.

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Anđelko, dao sam osvrt na ovaj tvoj simpatični blagdanski članak, ali mi ga je netko, tko valjda ima tu moć, iz meni nepoznatih razloga, obrisao.Možda bi bilo zgodno da i ti razmisliš o promjeni glasila u kom ćeš pisati svoje ... prikaži još! kolumne, kao što sam ja odlučio odbiti ponudu na pretplatu Večernjaka.

  • Avatar DonBlog
    DonBlog:

    Hvala, draga - srce si! Veliki Božićni pozdrav i blagoslov tebi i tvojima! :)

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Kako divno, Anđelko! <3