Blogosfera Dora Pandora

Od svetišta do razvratništva!

Objava 10. listopada 2017. 0 komentara 1568 prikaza
Od svetišta do razvratništva
Od svetišta do razvratništva

Razglednica s Tajlanda vol.2

Sutradan odlazimo na izlet u koji je uračunat obilazak 3 otočića oko Phuketa. Većina izleta ovdje započinje u samu zoru, oko 4 ili 5 sati ujutro. Sneni sjedamo u mini-bus čiji vozač (koji također ne govori engleski) izgleda kao jedan od otmičara kakve imamo prilike gledati u filmovima s lošim završetkom.

Istovremeno se pitam koliko su zaista svi ti filmovi utjecali na moju psihu, zajedno sa strahom mojih staraca i njihovim pričama o bijelom roblju, a koliko činjenica da su u siromašnim zemljama poput ove takve pojave dio svakodnevice. Na kraju dana, veća je vjerojatnost da ćeš poginuti pokušavajući opaliti dobar selfie (kao što je to drito u tom tjednu jednom frajeru pošlo za rukom), nego jer će te stvarno netko oteti.

20160105_1613270
Stižemo na lokaciju odakle kreće izlet. Nude nam kavu koja je sve osim kava i iako budna spavam, odbijam je i gucnuti, jer bolje i pospana nego negdje putem pokakana u gaće. Vicka to preveć ne dira, pa srče to nešto u šalici dok ja razgledavam maskice za podvodno fotkanje, jer nemamo još niti jedan #underwaterselfie.

 

Stižemo na prvi otok – Phi Phi. Sva imena tih manjih otoka uglavnom završavaju na taj neki „Phi“. Tirkizno more i sitni bijeli pijesak, Vicko i ja smo konačno došli na svoje.

Mada moram priznati, kad to već jednom vidiš kao što smo mi prvi put na Karibima, nisi više u takvom transu i zanosu, no…

 gušti su gušti, ma bolje me pušti

c13

Stižemo na sljedeći otok gdje nas čeka ručak. Klasika – riža i piletina u šarf umaku s nekakvim povrćem. Ovdje je osoblje začudo vrlo ljubazno, simpatično i susretljivo.

Ima li išta bolje usred vrućeg ljeta od hladnog piva? Ima, besplatna masaža koju mi nudi konobarica. Eh, sad mogu reći da je godišnji službeno počeo!

20160105_161827

Po povratku s izleta vraćamo se u našu ulicu, gdje nakon večere i sladoleda u kruhu (btw i nije neka sreća, mada fora izgleda) krećemo u potragu za novim izletničkim programom, koji ovoga puta MORA uključivati i susret sa slonovima.

20160106_214719

Sprijateljujemo se s likom kojeg, naravno, maltretiramo da nam da spešl prajs, jer namjeravamo kod njega bookirati sve ostale izlete. Dogovor je da nas ujutro pokupi ispred hotela i odvede na poludnevni izlet koji uključuje show s kobrama, posjet Buddhi, tvornicu dragog kamenja i kratku turu na slonovima.

Dolazimo do neke kuće misleći kako je ovaj htio samo pozdravit rodbinu, ali ne, upravo se ovdje održavao show s kobrama. Ukupan broj posjetitelja – 2 – Vicko i ja. Sjednemo u prvi red pomalo ustrašeni, jer iako se ne radi o poskocima, tko nam garantira da kobra neće skočit drito na nas.

20160106_103948
20160106_104434
Trešti muzika, tehno dance disco trance, kao da smo u nekom klubu s početka 90-ih. Sirote kobre, ako i nisu lude, od ovoga moraju prolupati.Gledamo kako će lika ščepat za glavu i ugrist.Show nije ni počeo, a već je završio. Srećom, svi su živi i neozlijeđeni, iako sam na ruci lika koji se na kraju i ljubi s kobrom zamijetila poveći ožiljak koji je, kako je i sam poslije rekao, nastao slijedom jednog „treninga“. Vjerojatno je kobra tada bila u PMS-u. Vicko me nagovara da s njom opalim jedan #cobrakiss, no na taj se pothvat ipak nisam bila u stanju odvažiti jer jedina zmija koju priznajem je Eustahije Brzić. Ostavljamo napojnicu i nastavljamo put prema parku sa slonovima.

Nismo ni izašli iz auta, ja sam se već raspametila ugledavši bebu slona. Za sitnu donaciju bananica (neke neobično male banane), imala sam priliku i nahraniti ga, ali nažalost, ne i povesti ga doma sa sobom.

slonicijaa4.png

slonicijaa2

slonicija2

Iako je od početka bio plan da slonove jašemo u Chiang Maiu, na sjeveru Thailanda (gdje ih nećete vidjeti s teškom klupom na leđima) želja da ih i već ovdje uzjašemo bila je jača od nas.

slonovi

slonic-red-zone


GLUPIH LI TURISTA!!! – Vicka, mene i svih nas koji smo pristali sudjelovati u evidentnom mučenju ovih sirotih i istovremeno veličanstvenih bića. Iako slonovi teže i do 7 tona, klupe koje nose na svojim leđima su za njih teške i bolne (to sam saznala nekoliko dana kasnije u Chiang Maiu), a pogotovo kada ih nose od jutra do mraka, pješačeći u krug po brdu, dok ih timaritelji sa kukastim štapovima tjeraju na kretanje. Zaboravih kako se zvao naš slon, ali je njegov vlasnik toliko iritantno vikao na njega, da sam u jednom trenutku htjela maznut taj štap i prebit ga istim.

c9
Kad je mali vidio da negodujem s načinom ophođenja prema tom čudesnom stvorenju, primirio se, ali ga to nije spriječilo da ga svako toliko pikne u nogu ne bi li ovaj nastavio kretanje.

Suze mi oči od nemoći, jer postajem svjesna da je životinjama stvarno i jedino mjesto u prirodi, a ne u svrhu turističke atrakcije.

Doslovce sam se počela znojiti od neugode što sam dio te priče i sve što sam u tom trenutku htjela je skinuti klupe sa svih slonova i pustiti ih u divljinu.

Sve što je tada bilo u mojoj moći, je kupiti hrpu novih košarica s bananama i barem ih nahraniti s onim što najviše vole.

slonicija3.png

Krivnja me nije prošla do dana današnjeg i ZATO TE MOLIM, ako ideš na Tajland, ne budi dete kreten kao ja i ne jaši slonove koji na sebi imaju zavezane klupe, jer znaj da ih to stvarno boli.

Želiš li doživjeti pravo i nezaboravno iskustvo s ovim predivnim stvorenjima, kreni na sjever, a zašto, ispričat ću ti kad dođem do tog dijela svoje tajlandske avanture.

Iako Vicko i ja nismo osobiti ljubitelji kulturnih zbivanja, spomenika i sličnih atrakcija koje uključuju divljenje znamenitostima, ne vidjeti BIG BUDDHA vidikovac bio bi grijeh.

Stižemo na vrh brda nasred kojeg sjedi, pogađate, Buddha. Doduše, njega ćete zapravo vidjeti na svakom koraku, malog, velikog, bijelog, zlatnog, srebrnog, debelog i mršavog, no meni se naravno dopao ovaj najveći, visok svega 45 metara. Sa samozatajnim smiješkom, poput Mona Lize promatra svoj otok.

20160106_131003.png

A pogled s vidikovca? Ha čuj, pogled ko pogled, niš’ spektakularno, možda je ljepši po mraku, tko zna…

c3

Nakon traumatskog iskustva sa slonovima, ovdje je pak vladao pravi mir i kao da je sve bilo u suradnji s prirodom. Ako su već okrutni prema svim drugim životinjama, ovdje barem mačke štede, a čini se i štuju. One spavaju kao da se njih ne dotikavlje što pored njih prolazi na tisuće turista, koji se između ostalog ovdje dolaze pomoliti, ali i zaželjeti želju.

20160106_130313.png

U svrhu toga, postoje 32 statue Buddhe, ispred kojih stoji posudica u koju možeš ubaciti novčić za sreću i zdravlje.

20160106_125629.png

Krećem redom… jedna za mamu, jedna za tatu, jedna za sestru, jedna za šogija… i tako sve dok nisam došla do broja 32 i ostale tugujuće rodbine. Kad bolje razmislim, pa od tolikih želja, jedna se od tada sigurno i ostvarila, ako ne i dvije.

20160106_125457

Poludnevni izlet završavamo obilaskom tvornice dragog kamenja – Wang Talang – u kojoj nemate kaj tražit ako nemate love. Naime riječ je o jednoj od najvećih svjetskih tvornica nakita, koju godišnje posjeti više od 4 milijuna turista u potrazi za smaragdima, rubinima, dijamantima i safirima. Ništa mi ovdje nije napeto, iako nagovaram Vicka da mi kupi nešto „za uspomenu“ na Tajland. Je, evo, samo što nije…

20160106_131840.png

20160106_124727.png

Po povratku s izleta odlazimo na ručak i slijedi odmorko. U planu je otpočinut, zaletjet se na plažu, možda masažu i navečer se uputit na

Bangla Road – phuketsko sjedište sodome i gomore!

Upadamo u prvi tuk-tuk (uz motorin, najučestalije prijevozno sredstvo na Tajlandu) i pičimo u noćni život. Opet trešti techno trance i cijeli je autić opremljen kao putujući disco. Stižemo na mjesto zločina. Najvjerojatnije stvarno pravo mjesto koje kakvih zločina. Tajland glavom i bradom. Onaj Tajland koji se znao opisivati u nekim kriminalističkim knjigama i provlačiti kroz filmove sumnjivog sadržaja.

20160106_235821.png

S jednom rukom stišćem torbicu da je netko ne mazne u prolazu, s drugom Vicka, jer više je nego očito da smo upali u ljudski mravinjak. No to me ne sprječava da podragam iguanu u prolazu, jer ovdje stvarno nema čega nema. Istovremeno imaš osjećaj kao da si zapeo u ogromnom diskaču s lošom muzikom i čudnim likovima, zapravo s čitavim svijetom, jer vjerujem da se u tom trenutku tamo nalazilo barem 30 različitih nacija.

20160106_235845.png

20160107_001613.png

20160106_235955.png

Povlače nas za ruke i pozivaju na „Ping-Pong“ show. Na svakom koraku. Doslovce. Ne, tu se nije radilo o nikakvom sportskom turniru u stolnom tenisu, već o showu koji može osmisliti samo osoba na rubu svake pameti, bez trunke morala i poštovanja prema živom biću, prema životu uopće!

Ulazimo u klub. Na prvi pogleda djeluje kao striptease bar ŽLJ kategorije. Na pozornici se prešetava nekolikoofucanih Tajlanđanki koje animiraju publiku i dijele balone.

Počinje show program!

Ona leži, podiže minicu, ubacuje slamčicu u svoje međunožje i kreće s ispucavanjem iglica koje trebaju probušiti balone, koji se nalaze u rukama pojedinih gostiju, mahom tinejdžera. Publika skandira kao na stadionu, a za svaki pogođeni balon idiJoti plješću i vrište vjerojatno jače nego kad na nogometnoj utakmici padne gol. 
S T R A Š N O!

Vicko i ja nepomično sjedimo pijuckajući nekakav koktel (kojeg btw MORAŠ naručit jer ti je ulaz bio besplatan), kojeg čvrsto držimo u ruci, jer djeluje kao da bi nam svakog trenutka netko mogao nešto ubacit u piće – ukoliko već nije! Promatram reakcije „ljudi“ u publici. Zaigrani dječaci (na ekskurziji?) ponašaju se kao psi pušteni s lanca, zatim momačke, pa tu i tamo pokoja djevojačka i ljubavni parovi. Jedni koji su vjerojatno na svom honeymoonu, pa gledaju konsternirano pitajući se što se tu zapravo događa i u kakvom su to lošem filmu zapeli i drugi koji zajedno s ostalom BAGROM navijaju, bodreći cijeli taj užasan performans.

Kad se podvuče crta, sve pomalo asocira na jednu odvratnu scenu iz filma Rekvijem za snove, kojeg sam gledala još kao klinka, nakon kojeg mi je bilo slabo jednako kao što mi je bilo slabo gledajući ovaj show…

…jer ona nije stala na „ping-pongu“.

Na red su došli žileti, pa kornjače, ptice, a u detalje ne želim ni ulaziti, jer mi je muka samo prisjećajući se tih užasnih prizora. Fotki / dokaza nema jer je, naravno, fotografiranje najstrože zabranjeno! Pitam se zašto…

Show još nije završio i tko zna do kojih krajnosti je išao, ali ja sam samo u jednom trenutku zgrabila torbicu i rekla Vicku „kaj je preveć je preveć, idemo!“. Ako je znatiželja uvijek jača od mene, ne mora me i ubiti, jer ako nešto nije bilo vrijedno toga – nije bilo TO! Uostalom, ne moram baš sve probati i osjetiti na vlastitoj koži kako bih o tome mogla pisati. Jest da je upravo to srž istraživačkog novinarstva, no srećom ima toliko ljepših stvari o kojima se može pisati.

Nastavljamo putovima Bangla Roada. Vlaga je nesnosna. Okružuju nas transvestiti, go-go plesačice, sumnjive njuške i ladyboysi koje, vjerujete mi, ne želite upoznati pijani.

20160107_00041220160107_000351


Jest da ovakvu okolinu stvarno možete prožvakat eventualno uz pomoć promila ili nekih drugih opijata, ali u tom slučaju se ne čudite ako se ujutro probudite uz ženu koja to zapravo nije. A ono što ste mogli vidjeti u 2. nastavku Mamurluka i više je nego stvarno.
 

mv5byje5mmnimzatnge0ny00nzhllwjjyzktzta3nmq3odzjmzcxxkeyxkfqcgdeqxvyntizotk5odm-_v1_FOTO: http://www.imdb.com


Sve skupa postaje neizdrživo i iritantno do maksimuma. Ok, inače nisam fan gužvetina, no s ovakvom kulisom bila sam na granici da počnem vrištat nasred ceste.

Umjesto toga urlam na Vicka – vodi me odavde iz ovih stopa!

nastavlja-se-drugi-dio

Podjeli ovo:

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.