Blogosfera Ekonomska blogika

Kako izgleda pametna industrijska politika?

Objava 27. listopada 2014. 0 komentara 1546 prikaza
Foto:DPA/PIXSELL
Foto:DPA/PIXSELL

Kao što bi se moglo naslutiti iz naslova, nije riječ o tome da Vlada odabere industriju u koju valja ulagati i počne isplaćivati subvencije ne bi li ta industrija uspjela. Niti je riječ o nekakvoj političkoj preferenciji prema industriji nauštrb usluga. Radi se o tome kako iskoristiti mogućnosti koje donosi članstvo u Europskoj uniji za razvoj industrijskih grana.

Nova prilika za Hrvatsku pruža se primjenom više direktiva Europske unije u domaće zakonodavstvo i propise, a da se pritom ne dovede u pitanje opstanak preostale industrije u Hrvatskoj. U 2010. godini, kao dio politike pametnih propisa, Europska je komisija najavila namjeru da pregleda “zakonodavstvo u određenim segmentima politika kroz takozvane “kondicijske preglede”. Ovi bi pregledi otkrili “prevelika opterećenja, preklapanja, nedostatke, nekonzistentnosti i/ili nepotrebne mjere koje su se mogle pojaviti tijekom vremena”. Čak i da Europska unija nema ovakvu praksu, to je nešto što bi Hrvatska trebala pokušati provesti iz više razloga.

Prvi je razlog preispitati imaju li postojeći zakoni i propisi uistinu smisla – kakav im je učinak, jesu li potpora investicijama i zapošljavanju ili pak predstavljaju prepreke, možemo li ih pojednostaviti bez da dovedemo u pitanje njihovu svrhu i tako dalje? To su pitanja koja bismo stalno trebali postavljati neovisno o obvezama prema Bruxellesu. Drugi je razlog što se znatan dio zakonodavstva promijenio zadnjih desetak godina zbog pristupanja EU – ima smisla provjeriti jesu li svi ti zakoni, propisi i ostalo funkcionalni i provedivi. U krajnjoj liniji, iznimno je važno analizirati do koje mjere i u kojem roku domaća industrija može podnijeti trošak prilagodbe EU direktivama u domaćem zakonodavstvu.

Naravno, potreban je kontekst, a iz perspektive industrije, jedno od glavnih područja u kojem je potrebno dosta vremena i novca da bismo ispunili kriterije EU je zaštita okoliša. I Europska komisija godinama je svjesna da će Hrvatskoj biti potrebne dodatno vrijeme i znatna financijska sredstva kako bi u potpunosti ispunjavala europske zahtjeve. To nipošto ne znači da bi nam bilo lakše oživjeti industriju da smo ostali izvan Europske unije – brže ćemo unaprijediti kvalitetu okoliša i razviti industrijsku bazu kao članica EU. Grafikon u nastavku teksta otkriva nam koliko je energije potrebno ekonomijama regije da bi ostvarili 1000 eura BDP-a. Vidljivo je da Hrvatska i Slovenija, kao najbogatije i s najrazvijenijim ekonomijama unutar regije, troše daleko manje energije od ostatka regije. Osim Crne Gore (11.6%) i Slovenije (28%), udio industrijske proizvodnje u BDP-u pojedinih zemalja regije je oko 20%, tako da se ne može zaključiti kako su zemlje s manjim industrijskim sektorima efikasnije u korištenju energije.

Energetska intenzivnost gospodarstva*

* Bruto domaća potrošnja energije/bruto domaći proizvod (u kilogramima ekvivalent nafte po 1.000 eura)

Izvor: Eurostat

Danas Hrvatska, kao punopravna članica EU, može aktivno sudjelovati u kreiranju budućih EU direktiva. Premda ima mali broj glasova, daleko je od beznačajnog: već je barem jednom po pitanju zaštite okoliša upravo taj mali broj hrvatskih glasova doveo do usvajanja predmeta - prijedloga. To znači da, od pojedine inicijative do pojedine inicijative, treba surađivati s ostalim članicama EU kako bismo, zahvaljujući toj suradnji, progurali naše zahtjeve i mogućnosti u zakonodavstvo EU. Za postizanje tog cilja moramo prvo definirati naše prioritete. Primjerice, slažemo li se da sve članice Europske unije moraju istovremeno ispunjavati sve zahtjeve, koje malim ekonomijama predstavljaju daleko veće opterećenje? Odnosno, mislimo li da bi zahtjevi iz Europske unije trebali biti vezani uz mogućnost članica i pripadajuće industrije i u direktnoj vezi s utjecajem na okoliš – hrvatska industrija, i kad bi proizvodila znatno više nego danas, nikada ne bi mogla zagađivati okoliš koliko primjerice njemačka ili francuska, budući da smo mali.

Dobra polazna točka bila bi zapitati se kako ispuniti ciljeve, a da se ne ošteti hrvatska industrijska baza. Najprije bismo trebali procijeniti koliki je za industriju trošak ispunjavanje EU zahtjeva. Za takvu je procjenu potrebno ekspertno znanje, suradnja i dobro razvijena komunikacija između industrije i regulatora, primjerice, ali ne isključivo, s Ministarstvom gospodarstva i Ministarstvom zaštite okoliša. Takvim pristupom lakše je odrediti naše prioritete i područja u kojima možemo objektivno tražiti odgodu primjene novih zahtjeva od Europske komisije. Naravno da regulatori moraju paziti da ih lobisti industrijskih grana ne sputaju, međutim, radeći zajedno s industrijom na kvalitetnoj analizi politika naučit će više i znati razlučiti prave probleme od neosnovanih. Također, moći će odoljeti porivima političara koji, s vremena na vrijeme, glasuju protiv određenih politika (primjerice u zaštiti okoliša) jer misle da nisu u interesu države iako za to nemaju dokaze, već reagiraju instinktivno (ili dozvole da ih netko „izlobira“) ili se priklone velikim i moćnima.

Primjerice, ukoliko je cilj politike zaštite okoliša smanjiti CO2 i ostale emisije ili unaprijediti energetsku učinkovitost, domaće bi zakonodavstvo moralo osigurati dovoljno vremena industriji kako bi ona ispunila te ciljeve. Uz to, način na koji se zakoni i propisi pišu, trebao bi potaknuti, a ne sprečavati, industriju da se prilagodi. Na primjer, tehnološki neutralni zakoni (dakle, zakoni koji ne propisuju koje tehnologije industrija mora koristiti da bi ispunila uvjete zaštite okoliša, već postavlja ciljeve zaštite okoliša, a ostavlja industriji da odabere najprikladniju tehnologiju) pomoći će industriji, jer će industrija, po definiciji, težiti korištenju najefikasnije tehnologije kako bi ispunila zadane uvjete. Kroz otvorenu i čestu komunikaciju s industrijom, nositelji gospodarske politike unaprijedit će kvalitetu zakona i vjerojatnost da se ciljevi politika ostvare.

Pametna industrijska politika, dakle, znači analizirati združeni utjecaj EU direktiva i domaćeg zakonodavstva na industriju, s posebnim fokusom na pojedine industrije, tako da, kao članica EU, možemo utjecati na dinamiku provedbe. Ovo nije apel za subvencije industriji, već spoznaja da se, kroz dijalog i zajednički napor, europske direktive mogu primijeniti u domaće zakonodavstvo bez da stavljamo budućnost hrvatske industrije na kocku. Tako se štiti industrija i tako se formiraju strategije.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.