Blogosfera Ekonomska blogika

Konsenzus ne smije biti alibi za nedonošenje odluka

Objava 19. svibnja 2014. 0 komentara 9 prikaza
Foto: Goran Šaravanja
Foto: Goran Šaravanja
Goran Šaravanja

U zadnje vrijeme sve više čujemo i čitamo o potrebi pronalaska konsenzusa u Hrvatskoj oko toga kako poboljšati društvene i ekonomske trendove. Problem nastaje kada konsenzus služi kao alibi za nečinjenje – nisu se svi složili, pa ne možemo donijeti odluku. Ovom je društvu potreban pluralizam, iskreno i otvoreno sučeljavanje ideja o temama koje nas muče. Različite stavove trebali bismo poticati, a ne odbacivati. Jedino nakon sagledavanja otvorenih pitanja s različitih perspektiva možemo očekivati da nositelji politika donesu informirane odluke, koje se, razumije se, ne mogu svakome sviđati. Nakon toga političari moraju uvjeriti većinu biračkog tijela da su njihove odluke donesene u najboljem interesu društva i provesti ih.

Da se razumijemo, društvo se mora složiti oko bitnih pitanja: je li za demokraciju, članstvo u EU, tržišnu ekonomiju, što veći broj zaposlenih itd. Međutim, kada uđemo u detalje, postoji toliko načina da se široko postavljeni ciljevi postignu, da je iluzorno tražiti konsenzus, kao što permanentni pregovori oko izmjena Zakona o radu pokazuju. U toj potrazi za konsenzusom bitne se odluke odgađaju ili jednostavno ne donose. I gospodarski rast, kojeg uvijek očekujemo iduće godine- izostaje.

Takvo stanje je, vjerujem, potaknulo nedavnu intervenciju bivšeg guvernera Hrvatske narodne banke, Željka Rohatinskog, koji je predložio aktivniju monetarnu politiku kako bi se potaknuo gospodarski rast. Ja se s njim, međutim, ne slažem. Osobno mislim da bi u ovoj kulturi i društvu bilo koja Vlada iskoristila dodatno financiranje za odgodu potrebnih reformi. To je, naposljetku, priča hrvatske ekonomske politike nakon financijske krize. Ono što se čini potpuno logično u Japanu ili SAD-u jednostavno ne bi funkcioniralo u Hrvatskoj.

Na kraju krajeva, trenutno u bankovnom sektoru postoji višak likvidnosti od preko 8 milijardi kuna tako da je jasno da nedostatak novca nije razlog zbog kojeg nema kreditne aktivnosti.

Jeste li uistinu iznenađeni izostankom investicija?

Nedavno objavljen podatak da su prošle godine strana direktna ulaganja smanjena za 60% s pravom je zabrinuo ministre. Zašto pad stranih direktnih ulaganja? Jedva smo trećinu godine odradili i već smo na trećem proračunu. Telekomunikacijski sektor suočava se s novim porezom, a povećanje trošarina na motorna goriva povisilo im je cijenu za gotovo 2%. Koliko smo puta čuli da se uvodi porez na nekretnine? Znamo da će se oporezivati kamate na depozite od 2015. godine, samo ne znamo detalje. Sve ovo najavljeno je od početka godine. Zar se netko uistinu čudi što izostaju investicije i snažnija osobna potrošnja?

Stvari su, međutim, još gore u ovoj, 89. najatraktivnijoj zemlji za poslovanje, prema World Bank 2014 Doing Business Survey. Ovih dana mogli smo pročitati kako norveški investitori 250 milijuna eura u turizam na otoku Hvaru godinama čekaju dozvole (evidentno je da lokalna uprava ima prevelike ingerencije ako može toliko dugo odgađati realizaciju ovakvog projekta – uočite da se tu radi o odgađanju konkretnog odgovora da ili ne, odnosno donošenja odluke). U energetskom sektoru moj se poslodavac u ovoj godini nosi s gubitkom prihoda većim od 500 milijuna kuna samo zbog izmjene propisa o opskrbi kućanstava plinom. Zar se još uvijek pitate zašto su poslovni ljudi oprezni kad treba uložiti u Hrvatsku?

Dio gubitka ovih prihoda slit će se u HEP. Ne treba se nadati da će to potaknuti investicijski ‘bum’ kod njih – ne samo zato što izostaje pritisak od strane tržišta već i zato što će država uzeti 60% dobiti koju ostvari kao dividendu. Dakle, proračun očekuje da će HEP, uz još 60 kompanija u kojima država ima udio, uplatiti gotovo milijardu i dvjesto milijuna kuna dividendi ove godine. K tome, ukoliko nemaju sredstava na raspolaganju, morat će se zadužiti kako bi izvršili obvezu, pišu novine.

U državi gdje izmjena jednog propisa može izbrisati bilo kakvu logiku ulaganju, ne možete očekivati oporavak investicija. Upravo postojanje takvih propisa (i rizik da još takvih stupi na snagu) razlog je zašto je većina stranih direktnih i domaćih ulaganja u Hrvatskoj zaobišlo proizvodne aktivnosti i našlo utočište u aktivnostima gdje je, u pravilu, vrijeme do povratka uloženog kraće – financije, trgovina i nekretnine. Naime, čemu ulagati u proizvodne kapacitete ako godinama čekate dozvole, nakon čega ćete desetke milijuna eura uložiti u izgradnju i upravljanje nadajući se da Vlada, doslovce jednim potezom, neće učiniti sav Vaš napor neisplativim?

Revidirati zakone i propise da potaknemo rast i smanjenje deficita

Uz prekid štetne antipoduzetničke retorike, u ovoj situaciji predložio bih reviziju svih zakona i propisa s ciljem da se otklone sve nekonzistentnosti. Na taj se način smanjuje neizvjesnost za poduzetnike na prihvatljive razine. Svakako bih prekinuo retroaktivne izmjene zakona i propisa. Također, trebali bismo pročešljati zakone i propise ne bismo li otkrili neke koje su vrijeme i tehnološki razvoj jednostavno učinili nepotrebnima. Takve bi zakone i propise, jasno je, trebalo ukinuti. Jednostavnije, jasnije i kvalitetnije sročeni zakoni smanjili bi neizvjesnost i time povećali investicije i rast. Osim što bi to povećalo proračunske prihode, otkrilo bi Vladi gdje može smanjiti rashode, istovremeno dižući kvalitetu javnih usluga.

Evidentno je, s obzirom na opseg reguliranosti ekonomije, da bi ovaj i proces trajao i zahtijevao od javnog sektora da se savjetuje otvoreno i pošteno sa svim zainteresiranim stranama. To nije nešto što bi političarima donijelo popularnost na brzinu. Ali, potrebno je čuti različita mišljenja i razloge ukoliko želite da nositelji bilo koje politike donesu informirane odluke koje bi, u konačnici, pojednostavile šumu regulacija koja guši ekonomsku aktivnost.

Nakon debate, političari na vlasti moraju donijeti odluku i uspješno argumentirati svoje stavove biračkome tijelu. Moraju uvjeriti većinu biračkog tijela (ne svakoga, niti je to moguće, potrebno ili poželjno). Ovo je argument za pluralizam i političko vodstvo. Koncept konsenzusa, koliko god bio nužan za ključne smjernice društva, nikako ne smije biti alibi za nedonošenje odluka jer bez odluka nema rješenja za pitanja koja opterećuju ovo društvo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.