Blogosfera Ekonomska blogika

Pristupimo reformama tržišta rada s optimizmom

Objava 07. studenoga 2013. 0 komentara 53 prikaza
Foto: Goran Šaravanja
Foto: Goran Šaravanja
Goran Šaravanja

Vlada predlaže reforme radnog zakonodavstva s kojima nisu oduševljeni niti sindikati niti poslodavci te kaže da će samostalno predložiti izmjene ne bude li imala potporu socijalnih partnera. Mediji su uglavnom popratili debatu oko izmjena radnog zakonodavstva populistički, implicirajući da će promjene potaknuti otpuštanje radnika (bez razloga) i da bi se liberalizacija trenutno važećih pravila loše odrazila na dobrobit zaposlenih – nezaposlene nitko ne spominje. Ovo je vrlo uzak i jednostran pogled na kompleksno pitanje, koje zaslužuje daleko pomniju analizu. U nastavku teksta izlažem vlastite argumente u prilog liberalizaciji tržišta rada, odnosno želim naznačiti što bismo još, kao minimum, morali uzeti u obzir ukoliko, kao društvo, želimo maksimalno iskoristiti jedan od naših najvrednijih resursa – naš ljudski potencijal.

Stope nezaposlenosti i neaktivnosti su previsoke
Prva stvar koju uočavam je visoka i rastuća stopa nezaposlenosti. Vjerujem da Vas, neovisno o Vašem stajalištu oko reformi tržišta rada, ova činjenica ne raduje. Drugo, uzmite u obzir da od radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj (između 20. i 64. godine starosti) samo 65% radi ili aktivno traži posao – više od milijun radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj uopće ne sudjeluje na tržištu rada. Usporedba s novim članicama Europske unije iz srednje i istočne Europe pokazuje da, osim Mađarske i Rumunjske, sve one imaju 10% više aktivnih radno sposobnih ljudi u odnosu na Hrvatsku. I ne samo to – stopa aktivnosti u Hrvatskoj konstantno je niska neovisno o tome raste li ekonomija ili ne. Dok se u srednjoj i istočnoj Europi i EU zadnjih godina stope aktivnosti povećavaju, u Hrvatskoj padaju. Sve je ovo snažna kritika postojećeg zakonodavnog okvira. Razumijem zašto su pristaše one narodne: „ne možete me toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“ protiv promjena radnog zakonodavstva. Međutim, ako se zalažete za minimalne ili nikakve promjene u radnom zakonodavstvu, de facto prihvaćate visoke stope nezaposlenosti i niske stope aktivnosti.

*Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska,Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija

Svatko tko ne radi jedna je osoba više ovisna o socijalnoj politici, odnosno jedna osoba manje koja doprinosima za mirovine i zdravstvo podržava socijalnu politiku. Možete imati kakav god stav o poslodavcima, ali je evidentno da je svaka dodatna osoba zaposlena u privatnom sektoru (a upravo ovdje bi se zaposlila većina novozaposlenih kad bismo imali brži gospodarski rast) dobra za ekonomiju.

Promjene nužne za boljitak
Jedan od čestih argumenata protiv reforme radnog zakonodavstva je strah od nižih plaća i veće nezaposlenosti. Tu bih naglasio da je, dugoročno, plaća vezana za razinu produktivnosti – sve ostalo nije održivo (visoke stope nezaposlenosti, iseljavanje radno sposobnih koji vrlo lako prihvaćaju tržišne uvjete na Zapadu ili recimo niske mirovine, odraz su poteškoća na domaćem tržištu rada). U pravilu, ukoliko Vi u jednom satu odradite više od druge osobe s istim poslom, bivate bolje plaćeni. Poduzeća ne mogu poslovati bez zaposlenika, jednako kao što ne mogu djelovati bez kapitala, tehnologije ili zakonskog okvira. Poduzećima su radnici neophodni. I ne samo to, što su radnici kvalitetniji, prihodi poduzeća bit će, u pravilu, veći, odnosno, plaće njihovih zaposlenika više – mediji često ističu jedan trgovački lanac kao dobar primjer, a ima ih zasigurno još (usput, intrigira me koliki je omjer „zadovoljnih“ zaposlenika u splitskom škveru u odnosu na „nezadovoljne“ nakon restrukturiranja). Tu ne ignoriram činjenicu da ima nesavjesnih poslodavaca koji se nepravedno odnose prema zaposlenicima (i dobavljačima), što naravno ne znači da ih ne treba sankcionirati, već samo da ne treba odustati od liberalizacije tržišta rada zbog njih. Jer, budimo realni, takvi će izigravati svoje obveze neovisno o radnom zakonodavstvu, ukoliko im institucije to dozvole.

Nema smisla spašavati radna mjesta koja se više ne traže
Važno je također naglasiti da broj poslova u jednoj ekonomiji nije ograničen. Vratimo li se 100-150 godina u prošlost, većina zaposlenih radila je u poljoprivredi. U rujnu 2013. samo je 3,6% zaposlenih kao privatni poljoprivrednik ili u sektoru poljoprivrede, ribarstva i šumarstva, premda smo kao društvo znatno bogatiji, a naši su životi lakši i udobniji u odnosu na 150 godina ranije. S vremenom, tehnologije se razviju, preferencije potrošača se mijenjaju, produktivnost raste, a prihodi zaposlenih u cjelini također rastu. No, kako bismo ove promjene iskoristili neophodno je tržište rada koje će rasporediti radnu snagu – što nužno znači da će današnji zaposlenici mijenjati poslove i branše daleko češće u odnosu na ranije generacije radnika.

Stoga nisam pobornik pristupa „spašavanja radnih mjesta“ kako se često može čuti u Hrvatskoj. On je, po meni, defetistički jer u središte ne stavlja otvaranje novih radnih mjesta, a, što je još gore, više-manje poručuje nezaposlenima da se sami snađu. Kao što je učinilo 30.000 većinom mladih, ali svakako motiviranih osoba koje su napustile Hrvatsku od početka globalne financijske krize u potrazi za poslom. Ne samo što su zemlje u koje su se iselili (besplatno) dobile školovanu radnu snagu, već im ona puni fondove za mirovine i zdravstvo, dok smo mi nezadovoljni našim niskim mirovinama. Rigidnije radno zakonodavstvo u biti onemogućava poduzetnike da iskoriste prilike, budući da im ograničava mogućnosti da se bave s produktivnijim poslovima. U krajnjoj liniji, to je loše za prihode zaposlenih i gospodarski rast.

Ciljanom socijalnom politikom i obrazovanjem ublažiti traumu gubitka radnog mjesta
Da se razumijemo, ne želim tvrditi da gubitak radnog mjesta nije traumatično iskustvo, dapače. Međutim, rekao sam na početku da je pitanje radnog zakonodavstva kompleksno pitanje. Oni koji se brinu o negativnim učincima na osobe koje izgube posao – u pravu su. Ali, ako smo uistinu socijalno društvo, razgovarajući o radnom zakonodavstvu moramo istovremeno voditi računa o temama poput izgradnje boljeg ciljanog sustava socijalne pomoći, o cijeloživotnom učenju kao i o relevantnosti postojećeg sustava formalnog obrazovanja, između ostalog.

Povijest ekonomske aktivnosti jasno nam govori: kako se mijenjaju tehnologije, preferencije potrošača i zakoni tako se stvaraju prilike za povećanje blagostanja i zaposlenosti. Kad malo razmislite, to je zapravo optimistična poruka. Da bi ekonomija iskoristila takve prilike, društvo mora biti spremno na promjene. Zato se zalažem za liberalizaciju radnog zakonodavstva uz pojačanje napora kako bismo što bolje pomogli onima koji nisu u mogućnosti zaposliti se. Kao početak, mogli bismo se složiti da pristup: „ne možete me toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi“ ostavimo u prošlosti, gdje mu je i mjesto.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.