Blogosfera Ekonomska blogika

Što ukrajinska kriza znači za opskrbu Europe plinom?

Objava 01. travnja 2014. 0 komentara 67 prikaza
Foto: Goran Šaravanja
Foto: Goran Šaravanja
Goran Šaravanja

Izvor grafikona: Financial Times

Dok gledamo razvoj situacije u Ukrajini, poteze Zapada i kontrapoteze Rusije, s obzirom na izostanak bilo kakvih značajnih promjena u cijeni sirove nafte, mogao bi čovjek pomisliti da nema razloga za zabrinutost oko opskrbe Europe energijom. U SAD-u se sve više zagovara proširenje mogućnosti izvoza ukapljenog prirodnog plina (plina koji se mora dodatno obraditi da bi se mogao transportirati, najčešće brodovima), kako bi se ruski utjecaj na europske kupce smanjio. U međuvremenu, čini se da se i Europska unija budi iz sna i počinje sve više strateški razmišljati o svom odnosu s Rusijom. U nastavku teksta vidjet ćemo što EU može učiniti kako bi poboljšala svoju pregovaračku poziciju u odnosu na ruske opskrbljivače prirodnim plinom, pritom prvenstveno misleći na Gazprom, kao još uvijek isključivog izvoznika „cjevovodnog“ plina, ali i na buduće izvoznike ruskog UPP-a, poput Novateka i Rosnefta.

Kako se kriza u Ukrajini rasplamsala, jedan dio američke stručne javnosti počeo je urgirati kod predsjednika Obame , tražeći da snažnije postavi energetsku politiku – da odobri izvoz američke sirove nafte i poveća broj dozvola za izvoz ukapljenog prirodnog plina (UPP); nepisana pretpostavka je da će taj UPP biti izvezen u Europu.

Izvor grafikona: Financial Times

Čak zanemarujući vrijeme i sredstva potrebna za razvoj adekvatne infrastrukture za američki izvoz UPP-a, hoće li taj UPP uistinu završiti u Europi ovisi o cijeni. Trenutno su cijene UPP-a najviše u Aziji, a tek onda u Europi. Razlog tome je izražena potražnja, odnosno činjenica da su cijene UPP-a u Aziji gotovo isključivo vezane uz sirovu naftu, dok su cijene prirodnog plina u Europi djelomično vezane uz sirovu naftu – u 2012. godini 30% cijena UPP-a nije bilo vezano za sirovu naftu. Cijene prirodnog plina u SAD-u su znatno pale zbog revolucije u crpljenju plina iz škriljevaca. Uz to, cijene prirodnog plina se u SAD-u formiraju na jedinstvenom, transparentnom tržištu (HenryHub) i nisu vezane uz sirovu naftu. Ovo je važno jer bi se cijena izvezenog američkog UPP-a formirala prema onoj na HenryHub-u, što bi dodatno smanjilo udio UPP-a čija se cijena veže uz sirovu naftu. To bi dovelo do konvergencije cijena UPP-a u svijetu. Kako je 80% cijena ruskog plina izvezenog u Europu vezano uz sirovu naftu, izvoz američkog UPP-a povećao bi ponudu, time smanjujući cijene, što bi ujedno ograničilo pregovaračku poziciju ruskih opskrbljivača.

Kod prirodnog plina treba imati na umu da je Rusija najveći proizvođač na svijetu. U doglednoj budućnosti ostat će vrlo važan, ako ne i najvažniji izvor energenata za Europu. U 2011. godini Europa je 30% svog prirodnog plina uvezla iz Rusije, iako ovisnost o ruskom plinu nije jednaka kod svih članica Europske unije, kako pokazuje grafikon.

To ne znači da Europa ne može učiniti više kako bi smanjila svoju ovisnost o ruskom plinu. Gradeći dvosmjerne plinovode, razvijajući skladišne kapacitete i povezujući zemlje u Istočnoj Europi s tržišnim čvorištima u Zapadnoj Europi, zemlje članice EU u istočnoj Europi poboljšale bi pristup alternativnim izvorima opskrbe. Isto vrijedi za izgradnju UPP terminala za uvoz u Poljskoj, Litvi, Hrvatskoj ili na nekoj drugoj planiranoj lokaciji.

S isključivo tržišnog gledišta, UPP će za istočnoeuropske članice EU vjerojatno uvijek biti skuplji od ruskog plina. Međutim, prednost je u tome da pristup takvoj infrastrukturi omogućuje alternativne izvore opskrbe. Važnost toga u odnosu na Rusiju leži u tome što smanjuje pregovarački utjecaj kompanija koje prodaju plin Europi. Naime, ruske kompanije često mijenjaju cijene za pojedine kupce, a faktori poput ovisnosti o ruskom plinu važni su u određivanju tih politika. Drugim riječima, jedna je stvar za ruskog opskrbljivača pregovarati s Bugarskom, koja je potpuno ovisna o ruskom plinu, a potpuno druga s Italijom, koja to nije.

Pitanje je može li Europska unija nadvladati parcijalne interese dominantnih kompanija u zemljama članicama kako bi omogućila bolju povezanost između istočnoeuropskih zemalja članica i razvijenijih sjeverozapadnih tržišta Europe.

Dok je crpljenje plina iz škriljevaca u SAD-u ozbiljnije krenulo 2009. godine, što je potaknulo revoluciju u proizvodnji prirodnog plina, dovevši do znatnog pada cijena tog energenta u SAD-u, Europa je suzdržanija. Neslaganje između Rusije i Zapada oko Ukrajine moglo bi dovesti do promjene u pristupu Europe prema crpljenju prirodnog plina iz škriljevaca. Još jedan faktor koji nije zanemariv jest hoće li se Njemačka predomisliti u svezi odluke o zatvaranju nuklearnih reaktora.

EU može provesti politike koje bi ojačale pregovaračku poziciju zemalja članica u odnosu na ruske opskrbljivače prirodnog plina. Poboljšana infrastruktura i proširenje broja čvorišta za trgovanje plinom u istočnoj Europi kako bi se smanjio udio plina čija se cijena veže na sirovu naftu, ponovno razmatranje odluka o zatvaranju nuklearnih reaktora (gdje takve odluke postoje) i ponovno razmatranje crpljenja plina iz škriljevaca, sve su to politike koje bi imale takav učinak. Uvoz UPP-a iz SAD-a pojačao bi taj učinak, ali se, dok čekamo prethodno potrebne radnje da bi se taj uvoz ostvario, čini poželjno provesti spomenute mjere.

U svemu tome, važno je imati na umu da je Rusija najveći proizvođač prirodnog plina na svijetu. Kao takva, Rusija će uvijek biti važan izvor prirodnog plina (i ostalih energenata). U retorici oko Ukrajine ta se činjenica može izgubiti iz vida. Veseli da Europska unija, nakon izbijanja ukrajinske krize, počinje strateški razmišljati o (ne samo) energetskoj politici. To je povećalo vjerojatnost da će biti provedene politike koje će ojačati pregovaračku poziciju prema ruskim opskrbljivačima. Je li EU sposobna za nešto tako, vidjet ćemo u nadolazećim mjesecima i godinama.

Iz hrvatske perspektive, unapređenje infrastrukture, poput omogućavanja dvosmjernog protoka interkonektora sa Slovenijom i Mađarskom, proširenje skladišnih kapaciteta i razvoj planiranog terminala za UPP na Krku, bili bi konkretni koraci u smjeru razvoja alternativnih izvora opskrbe plinom i energentima u Hrvatskoj. Na kraju, ali nikako manje važno, tržišni pristup u svim segmentima plinskog poslovanja učinio bi investicije u istraživanje i proizvodnju prirodnog plina (i sirove nafte) isplativijima, što bi opet poboljšalo sigurnost opskrbe energentima u Hrvatskoj.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.