Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

2019. - godina pogrešnih očekivanja

Tijekom prošle godine moje djevojčice su mi više puta uspjele dokazati da se u životu ne smijemo uvijek oslanjati na pretpostavke.
Objava 03. siječnja 2020. 0 komentara 968 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Iz godine u godinu vrijeme neminovno prolazi, a mi skupljamo iskustvo.

Tamo negdje prije dvije godine prestali su mi postavljati ono famozno pitanje: 'Gdje ćeš za Novu?' Shvatili su da nema smisla. Još od kako se Prva rodila, suprug i ja Novu godinu, u nedostatku adekvatnog baka-servisa ili bilo kakve mogućnosti čuvanja djece, dočekujemo kod kuće. Svatko od nas zavaljen je u svoju fotelju, u papučama i kućnoj nimalo glamuroznoj odjeći, na ekranu ispred nas vrti se nekakav film kojeg se trudimo odgledati bez da zaspimo prije kraja, a Prva spava u sobi nama iza leđa.

Cica
Na dočeku sada već prohujale 2019. imala sam i poseban dodatak – Drugu prikačenu na cicu. Koji sam film pokušavala gledati? Iskreno, uopće se ne sjećam. Ali zato se sjećam da mi je u trenutku dok je otkucavala ponoć, a kroz prozorsko staklo krenuli dopirati zvuci vatrometa palo na um sljedeće: 'Točno za godinu dana, u ovo isto vrijeme, ona se više neće dojiti.'

U međuvremenu smo ušli u 2020., a meni je sad kristalno jasno da sam bila – u krivu. Druga je, naime, unatoč svim mojih nadasve kreativnim naporima, sa svojih 18 mjeseci i dalje na cici. Ne da se s nje.

I da, znam što će mi sada stara garda među vama, one koji su tamo negdje u sedamdesetima dojile otprilike dva tjedna, a onda odustale jer su se vraćale na studij ili posao ili zbog toga što 'nisu imale mlijeka'.

'Trebala si je do sad već skinuti.'
'Moraš je energičnije maknuti s cice.'
'Pusti neka plače.'

Je. Pustim ja da ona plače. Štoviše, da urla. Ali Druga je uporna mala osoba. I zato kod nje ne pali ono 'ako dovoljno dugo ne dobije ono što želi, odustat će. Neće. Samo će urlati sve glasnije i glasnije sve dok njeni urlici ne dovedu prozorska stakla na rub pucanja. A onda dovede na rub pucanja i moje strpljenje.

Kad je drži netko drugi, uspijevaju je smiriti, čak i uspavati. Ali, problem je u tome što je – ako izuzmemo vrtić gdje je, za neko čudo, tete uspavaju bez ikakve frke – najčešće nema tko držati osim mene. Da ne duljim: poslom vječno zauzet muž, nedostatak baka servisa. I onda je držim ja. I pokušavam se držati onih čuvenih savjeta.

Govori joj nježno.
Mazi je.
Tepaj joj.
Daj joj bočicu vode ili čaja za utjehu.
Daj joj dekicu.
Daj... ne znam što više.

Ne pali.

Izvija se poput jegulje, ručicama mi podiže majicu i... kači se znate već gdje. Doslovno je u stanju nanjušiti cicu.

Koraci
Tamo negdje sredinom travnja Drugoj je bilo devet i pol mjeseci i priredila nam je do tada najveće iznenađenje. Stala je na noge. A ja sam, u za mene ne toliko tipičnom naletu blentavog optimizma, pomislila:

'Sad će brzo prohodati'.
'Sigurno će prohodati prije od Prve.'

Prva je, naime, na noge stala s 10 i pol mjeseci, a prve potpuno samostalne korake, bez pridržavanja, napravila je kada je napunila ravno 13.
Druga je, unatoč mojoj čvrstoj pretpostavci, prve samostalne korake napravila – s 13 i pol.

I to u jednom beach baru na Krku dok joj se starija sestra brčkala u bazenčiću i promatrala je. Još jedna pogrešna pretpostavka s moje strane...

Ljubomora
Pogrešno sam pretpostavila i, vođena tuđim savjetima, pretpostavkama i klišejima, da će Prva biti ljubomorna na mlađu sestru.
Barem malkice ljubomorna.

Ali, ne.

Ona je divna sestra. Ima beskrajno mnogo strpljenja za Drugu. Za njeno pentranje po njoj, skakanje, čupanje kose, otimanje igračaka, naguravanje... Pazi je, brine o njoj i iskreno je voli.

Ljubomorna je – Druga. Krenem se igrati s Prvom, učiti je crtati, pisati slova, maziti je... Druga se penje meni, hvata mi se ručicama oko vrata i gura mi se u lice, a ako joj u tom trenutku uskratim pažnju tu je i ultimativno oružje jednogodišnje djevojčice – glasan plač.

O, da. Ljubomorna. Na internetu ćete pronaći čitav pregršt članaka o tome kako se nositi s ljubomorom starijeg djeteta. O ljubomori mlađeg – ni slova. Eventualno ćete naići na koji sporadičan polu-savjet koji se svodi na ovo: 'Vaša beba želi više pažnje.'

Trebam li reći da Druga pažnje dobiva i više no dovoljno? No kako često u životu biva, što više u životu nečeg imate, to više za tim istim čeznete. Postajete nezasitni. I onda vam je samo nebo granica.

Puno bih toga mogla napisati o 2019. i o svemu što se mojim kćerima i meni tijekom tih proteklih 12 mjeseci dogodilo. Iza sebe imamo dvostruke vodene kozice i gripu, više viroza, predivno ljetovanje, nekoliko izleta, prve riječi, prva pisana slova, prve zajedničke igre...

Po nekim aspektima bila je to divna godina, po nekim drugima čisti annus horribilis. Negdje dobiješ, negdje izgubiš, stekneš novo iskustvo i učiš. I nadaš se da je to dovoljno za izazove koji slijede.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.