Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Bojim se za svoje dijete

Moja starija kći je fina, pristojna ženskica koja pada na uljudnost i lišena je bilo kakvog poriva za agresijom. Kako će proći u današnjem često vulgarnom i agresivnom svijetu?
Objava 24. rujna 2020. 0 komentara 438 prikaza
pexels.com
pexels.com
Imati mlađu sestru je zadovoljstvo, ali i izazov.

'Odi oprati zube', podsjetila sam svoju stariju kćerkicu što treba učiniti prije spavanja. 
-    Neću. 
-    Prva!!! 
-    Neću jer nisi rekla 'molim'. Tako je pristojno. 

Najpristojniji od svih dečki
Da, ona zafrkava. Da ne upotrijebim onu drugu, vulgarniju riječ koja također počinje na 'za'... Testira granice moje roditeljske tolerancije. Ali jednako tako, ona doista iskreno misli to što kaže.

Vidite, moja Prva vam je jako fina ženskica. Voli se lijepo odjenuti, počešljati i okititi 'da izgleda kao dama', ali od svega najviše pada na uljudnost. Kad mi je prije nekih godinu dana objavila da će se udati za svog vrtićkog 'kolegu' Adriana, ja sam je dobrohotno upitala: 
-    On ti je najzgodniji u grupi? 
-    Pa... ne znam – nesigurnim glasom mi je odgovorila. 
-    A koji je onda razlog? 
-    Znaš, mama, ja sam njega odabrala da mi bude muž jer je on najpristojniji od svih dečki. Nikad ne govori ružne riječi i uvijek je ljubazan prema nama curama. 

Njoj je, dakle, važno da su ljudi pristojni. A uz to je u potpunosti lišena bilo kakvog poriva za nasiljem. 
I sad ćete vi meni možda reći: 'Joj, pa imaš divno dijete.'
Da, imam. 
I upravo zato strahujem. 

Vražići
Nemojte me pogrešno shvatiti, nije da imam neku ludu želju odgajati divljački nastrojeno frustrirano derle koje će jednog dana odrasti u jednako tako frustriranu odraslu individuu koja će se iživljavati nad nekakvim sebi podređenim djelatnicima ili navesti nekog  jadnika (nemam joj srca reći da to vjerojatno neće biti Adrian) koji će je oženiti na konzumaciju Xanaxa i opijanje u lokalnoj birtiji. Drago je meni da je ona fina ženskica. 

Ali lagano strahujem jer vidim da je ta njena intrinzična potreba za uljudnošću i nenasiljem čini nesposobnom braniti se kada zapadne u nevolju. 

Recimo – kad je u pitanju njena mlađa sestra. 

Druga je tri i pol godine mlađa dvogodišnjakinja i spada u onu djecu za koju ćete čim ih vidite reći: 'Joooj, kako je slatka.' 
Ono što ćete pomisliti odmah potom je ovo: 'Iz nje vire svi vražići'. 

Da, ona je beskrajno šarmantno i simpatično ali i nevjerojatno vragolasto dijete koje, za razliku od svoje starije sestre koja osjećaje iskazuje na jedan suzdržan 'damski' način,  svoje srce nudi svakome na dlanu. 
Entuzijastičnim vriskom. 
Kišom poljubaca. 
Najtoplijim zagrljajem na svijetu. 
Bacanjem na leđa... 

Da, bacanjem na leđa. Na taj način, recimo, obožava iskazivati ljubav Prvoj koja joj je, usput rečeno, veliki uzor. Sirota Prva legne na kauč, malo se odmoriti, ili u miru odigrati igricu na tabletu, a ovaj mali vražićak joj skače na leđa. Na trbuh. Na glavu. Gdje god... Uz to je i vuče za kosu i viče:
-    Koooonj, kooooonj! 

'Ja samo želim živjeti miran život' 
Mogla bih ovdje ispisati retke i retke opisujući na koji način Druga mrcvari Prvu. 

Je, radi ona to sve iz ljubavi. 
Iz dragosti. 
Ali činjenica ostaje – Prvu boli. Često i jako. Pa plače. 
Odupire li se? 

Ne. Vidite, tu dolazi do izražaja ona njena potpuno nenasilna priroda. Tata i ja pokušali smo joj objasniti: 
-    Znaš, Prva, kad bi bila jako gruba prema sestrici to ne bi bilo lijepo. Ne smiješ je, recimo, udariti tako da je ozlijediš ili je gurnuti prema staklu. Ali SMIJEŠ se braniti. Smiješ je odgurnuti od sebe. 

Samo nam je uputila tužni pogled i tiho odgovorila: 
-    Ali ja to ne mogu. Ja samo želim živjeti miran život. 

I na to se zapravo sve svodi. Ona jednostavno NE MOŽE udariti sestricu. Ne može je ni odgurnuti od sebe. Ona to jednostavno nije u stanju. 
Sestrinska ljubav? Bez sumnje da, i to enormna. 

Ali nije moja Prva takva samo prema Drugoj. Takva je i kad, srećom rijetko, zapadne u nevolje u vrtiću. Kad je netko odgurne, ona ne odguruje natrag. Kad je netko opali po glavi, ona ne uzvraća. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije ona žrtva nikakvog bullyinga u vrtiću, čak naprotiv, druga djeca je vole i u vrtiću joj je lijepo. Ali ako imate dijete vrtićkog uzrasta onda sigurno znate da kad tad dođe do nekakve problematične situacije. A kako klinci te dobi nisu uvijek vični na jeziku, znaju posegnuti i za šakama. 

Potencijal 
Kad se mojoj starijoj kćeri takvo nešto dogodi ona, baš kao i u slučaju napada njene mlađe sekice, ne reagira. 
Povlači se. 
Čeka da nalet prođe sam od sebe. 
Šuti i trpi.  

Tete u vrtiću kažu da je pametna djevojčica i da ima velik potencijal. Bojim se, kao mama, da bi taj njen potencijal mogao ostati neiskorišten i da bi u životu, na žalost, mogla imati problema, i to iz samo jednog razloga...

Ne zna se izboriti za sebe. Nije dovoljno asertivna. 

U redu je braniti se
Naravno, nitko ni ne očekuje takvo što od jedne petogodišnjakinje. Ali prepoznajem u njoj tu jednu crtu karaktera koju vidim i u nekim drugim članovima obitelji i nekako slutim da će je pratiti i u odrasloj dobi. U ime mira, vođena željom za izbjegavanjem konflikta pod svaku cijenu, otrpjet će sve. Prešutjeti kad joj nešto smeta. I na tipično ženski način (sorry, cure, ali što je je) očekivati da će joj drugi pročitati misli i pogoditi što ona želi. I što joj smeta. 

Pokušavam je odgajati na način koji smatram ispravnim.
Učim je da je ružno inicirati nasilje prema drugima ali da je u redu braniti se.
Da je u redu na pristojan način dati do znanja da ti nešto smeta, kao i da nešto želiš. 
Ili ne želiš. 
Ne želim da jednog dana, ne daj Bože, u ime nekakve želje za mirom, trpi nekakvog nasilnika. 

Generacija X 
Jesam li u tome uspješna? Pa, iskreno, da jesam, ovog teksta ne bi bilo. Vjerujem da djelomično dopirem do nje i da joj uspijevam poslati pravu poruku. Kažem 'djelomično' jer odgojem, sugestijama i utjecajem možete utjecati (u izvjesnoj mjeri) na nečije ponašanje, ali ne i na nečiji karakter. Ne možete nekog mijenjati u suštini, promijeniti ono što ta osoba jest u svojoj srži, ono što čini njenu bit. Prva će uvijek biti uljudna, suzdržana, lišena želje za sukobom, neagresivna i neasertivna. I treba je prihvatiti takvu kakva jest.

Priznajem, pomalo strepim kako će proći u današnjem svijetu koji je uvelike pristojnost zamijenio vulgarnošću, ljepotu kičem, a časnu borbu manipulacijom i prljavom agresijom. Hoću li je, kao majka koja pripada njoj dalekoj i poprilično stranoj generaciji X uopće znati odgojiti na pravi način? 

U konačnici će, bez obzira na to što ja uradila ili ne, morati sama pronaći svoj put. Ja joj želim svu sreću ovog svijeta. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.