Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Brojimo sitno do škole... i ja znam što kćeri ne želim reći

Još samo jedan vikend je pred nama i za moju obitelj počinje nova avantura - starija djevojčica kreće u školu. Ovo je tekst o tome kako nam prolaze posljednji predškolski dani u njenom malom životu...
Objava 03. rujna 2021. 0 komentara 1404 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
U školi se puno toga može naučiti...

Moja Prva vratila se kući. Po završetku našeg godišnjeg odmora provela je dva tjedna na moru s bakom dok je njena mlađa sestra bila s tatom i sa mnom u Zagrebu. Otišli smo po nju prošlog vikenda. 

Na putu ka bakinoj kući Druga nam je jasno i glasno – kako to ona inače čini – dala do znanja da je ljuta. 

-    A tko te je naljutio? – upitala sam. 
-    Seka. 

Osim što je do maksimuma iskoristila 'sad imam starce samo za sebe'situaciju, naša mlađa djevojčica je dosta dobro podnijela to što Prve neko vrijeme nije bilo. 
Recimo to tako. 

Tamo negdje pola sata prije odredišta gdje ćemo pokupiti njenu stariju sestru doznali smo da je Druga skužila da će Prva zauvijek ostati kod bake i da joj samo idemo u kraći posjet. Pa se naljutila. Problem s trogodišnjacima leži u tome da oni teško mogu pojmiti bilo kakav koncept budućnosti osim onog poput 'evo, malo počekaj pa ću ti dati keks' – a i to zna biti upitno. Objasniti djetetu poput Druge da je seka otišla na samo dva tjedna njoj ne znači apsolutno ništa jer ona, naravno, nema blage veze što to 'dva tjedna 'znači, jednako kao što nema blage veze što, na primjer, znači 'privremeno'. Ona je shvatila da seke nema i gotovo. 

Putem smo joj nekako ipak uspjeli objasniti da će Prva poći s nama natrag u Zagreb pa se primirila i na kraju je njihov ponovni susret prošao jako lijepo. I sad smo se svi skupa vratili…
U kolotečinu? 

Pa… i da, i ne. Što se tiče muža i mene, mi smo nastavili svojom kuća-posao-kuća rutinom, a Druga je iz jasličke prešla u mlađu vrtićku grupu pa recimo da to predstavlja nekakvu značajnu promjenu u njenom životu. Jer je sad 'velika'. To 'velika' je shvatila malkice prefleksibilno pa si je tako na povratku s mora umislila da bi ona mogla malo probati voziti. I da bismo joj mogli kupiti, ni više mi manje, nego – rozi auto. Pravi. Čak nam je i demonstrirala kako bi ga vozila ručicama vrteći imaginarni volan.

Najveću promjenu u svom malom životu ipak je doživjela moja Prva. Prije odlaska na do sad najdulje ljetne praznike ispisala se iz vrtića, a sada brojimo sitno do početka škole. Kaže da jedva čeka krenuti ali je žalosti činjenica da dvije njene najbolje prijateljice neće pohađati istu školu jer su odselile. Jučer ju je ipak jako razveselilo saznanje da sam joj upriličila višesatni susret s jednom od te dvije frendice u kvartovskom parkiću. U jednom trenutku čula sam ovakav razgovor: 
-    Molim te, Prva, obećaj mi da me nikad nećeš napustiti. Čak i ako se posvađamo! 
-    Obećavam ti. Bit ćemo prijateljice zauvijek i svaki dan. 

Kad kažeš 'zauvijek' to nema dovoljnu težinu u dječjem umu. Moraš reći 'zauvijek i svaki dan'. 

Druga frendica im se, na žalost, nije mogla pridružiti ali i taj susret očekujemo ovih dana. Mojoj starijoj djevojčici je jako stalo održati svoja mala prijateljstva i ja joj želim maksimalno pomoći u ostvarenju tog cilja. U potpunosti sam svjesna činjenice da će među djecom u razredu steći nove prijatelje i prijateljice ali dok god ima želju zadržati kontakt s onima koje zna od prije, ne vidim razlog zašto joj u tome ne bih udovoljila. U današnjem svijetu mobitela, računala i osobnih automobila samo bi se nekakva moja osobna sebičnost i želja za komforom mogli ispriječiti u pokušaju ostvarenja onoga što mom djetetu tako puno znači. 

A što je sa samim pripremama za školu? Moram vam iskreno reći da se meni nimalo ne sviđa to što mi roditelji do samog početka škole pojma nemamo što sve treba budućem prvašiću kupiti od opreme za školu. Da, znam da udžbenike dobivaju u samoj školi, na početku nastave, ali što je sa svim ostalim? Porazgovarala sam s roditeljima koji su to već prošli i savjet se, da skratim, svodi na ovo: 

'Kupi samo školsku torbu, pernicu, pisanku A, bilježnicu koja ti se zove Matematika 1 i 2 i Informativku. Za sve ostalo čekaj što će ti reći učiteljica.'
 
Tako smo i napravili i sad čekamo daljnje upute. Prijateljica koja radi kao nastavnica u nižim razredima osnovne škole mi priča da to što (ne)ćete morati kupiti fakat jako ovisi o tome koga će dijete dobiti za razrednika. Recimo, kaže mi ona, njoj je potpuno svejedno koje će boje biti oprema za tjelesni koju će klinci imati. Kaže da joj je samo bitno da imaju nekakve majice, kratke hlačice i tenisice. Njena kolegica iz paralelnog razreda, pak, insistira da svi moraju biti u plavome. Od glave do pete. Pa ti kupi opremu za tjelesni unaprijed. Recimo onda kad ti prolazi kartica i kad ti ju je najzgodnije peglati. Ništa od toga. Čekamo upute.

Njih ćemo dobiti u ponedjeljak kad je zakazan prvi dan nastave. Bolje rečeno, upoznavanje sa školom i učiteljicom čiji identitet tek trebamo doznati. Za sad znamo da će biti u prvom be (znam, totalno je idiotski ali potajno sam se nadala da će biti 'akavac' ko što sam bila ja kroz cijelo svoje osnovno školovanje), da će ih biti 24 u razredu i da prvi dan mora doći u pratnji roditelja, sa školskom torbom, da imaju u što staviti udžbenike koje će joj dati. 

To je to.

Ah, da… ima još nešto Danas je bila u školi s tatom i predali su obrazac za produženi boravak, u dva primjerka kako je traženo. Njen tata i ja radimo i Prvu nema tko čuvati po završetku nastave. Mada je samostalna i vrlo zrela djevojčica za svoje godine, čini nam se boljim da barem prve dvije godine školovanja provede u produženom boravku. Bit će na sigurnome, družit će se s vršnjacima dok joj je sekica ionako u vrtiću, a uz to će i napisati zadaću. Produženi boravak se inače plaća oko 200 kuna mjesečno. 

Muž mi kaže da je usput nešto potpisao da prihvaća da mala uzima školsku prehranu, što dođe još cca toliko. Iskreno, nemam pojma što će dijete jesti ali računam ovako… Većina djece to uzima i ne želim je izdvajati kao neku koja si umišlja da je bolja od drugih pa se preserava s hranom od doma. Uz to, nema ama baš nikakve šanse da bih je ja svaki dan mogla slati u školu s dovoljno hrane da ne bude gladna, a da to sve skupa košta manje od tih dvjestotinjak kuna mjesečno. 

Koliko će u konačnici koštati sva oprema koju joj trebamo kupiti još ne znam. O svemu tome pisat ću vam naknadno, kad budem imala više informacija. 

Kako bilo da bilo, jako me veseli spoznaja da se Prva istinski raduje svom prvom danu škole i da ga dočekuje bez stresa. Ne želimo je opterećivati glupim pričama o troškovima, o logističkim problemima i organizaciji već naglasak stavljamo isključivo na ono pozitivno. Na to da je sad velika cura (ne 'velika' kao Druga već 'VELIKA velika'), da smo sigurni da će školske zadatke svladavati bez problema ako bude vrijedna, da će naučiti puno zanimljivih stvari i da će steći nove prijatelje. Ne držim je u nikakvim iluzijama – jer inače nisam takav tip mame – ali ne želim biti pompozni seronja koji uživa u spoznaji da je prestrašio jadno, neiskusno dijete nekakvim zastrašujućim spikama o školi i nekakvim glupim fatalističkim frazama tipa 'gotovo je, više se nikad nećeš igrati' i 'najbolji dio tvog života je završen' Takvih priča am se dovoljno naslušala kada sam sama kretala u školu i svoje dijete toga želim poštedjeti. 

Da, bit će izazova.
Bit će i dana kad će biti vraški teško. Intelektualno, a i emocionalno.
Bit će dana kada prema njoj neće biti fer. Nastavnici, prijatelji…  
Dana kada joj neće dati priliku pokazati što zna, dana kada će se njenim znanjem okititi netko drugi, kao i dana kada će je jednostavno zateći vlastito neznanje i dovesti je u nezgodan položaj. 
Ali ja apsolutno vjerujem u moju Prvu, u njen intelekt, njenu srčanost i njenu izdržljivost.

Ona to može. 
I zato se svi zajedno veselimo njenom novoj životnoj avanturi. Brojimo sitno do škole s radošću u srcima. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.